Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Za vrijeme rata važnu ulogu igrala je domoljubna muzika, ali postojali su i disonatni tonovi. Rimtutituki osnivaju članovi bendova Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi. Rade ulične akcije i prosvjede, u otvorenom kamionu kruže Beogradom puštajući pjesme i protiveći se ratu. Organizira se koncert SOS Mir ili Ne računajte na nas koji je okupio 50.000 ljudi u centru Beograda. Na okvire domoljublja nisu pristajali ni KUD Idijoti, vrlo nepoželjna pojava u Hrvatskoj 90-ih. Njihov antifašizam i socijalna osjetljivost slali su jasne političke poruke u vrijeme rata i bezumlja, slične onoj Ramba Amadeusa - "jebem vam sve, jebem vam rat".

Nedavno se s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50. godišnjica Woodstocka. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48. godišnjica održavanja drugog neizmjerno važnog rock festivala, koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskoameričkog područja, a koji je na neshvatljiv i neopravdan način zanemaren. Riječ je o rock festivalu Avandáro, održanom u rujnu 1971. u Meksiku. Mladi su počeli dolaziti dva dana prije koncerta, to je bilo pravo hodočašće - pješke, automobilima i autobusima. Umjesto očekivanih 25 000, okupilo se više od 300 000 ljudi. Nezamisliv broj, pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno.