Karantena je zapravo bila posljednja šansa za Europsku prijestolnicu kulture - Rijeka. Bila je to velika prilika da se, makar zbog izvanjske, prisilne situacije, napokon u dobrosusjedstvo pretvori sva ta udrugaška građanskost, da se stvarno zaživi i ostvari sva ta solidarnost, jednakost, fleksibilnost, mobilnost i sve ostalo poznato iz već predosadnog repertoara floskula europskih fondova i lokalnih aplikatora. Moglo je, zapravo, biti odličan poticaj za stvaranje nečeg istinski novog i drugačijeg.

Jest da serijal Lijepom našom bez njega nije niti bi bio to što je bio, ali jest i činjenica da zabavni format koji je vodio četvrt stoljeća - bez obzira na gledateljski profil koji mu ne nalazi zamjerke i "ne može" bez subotnje porcije te emisije - odavno već pati od šablonske rutine, nacionalnog/vjerskog prenemaganja, sadržajne bezidejnosti, kvazifolklorne dosadnjikavosti, polit-ideološke pristranosti s lokalnom stranačkom tzv. elitom, članovima njihovih obitelji, prijatelja i katoličkim klerom u prvim redovima, etc.

Zašto smo zaboravili ideju da cijela Hrvatska postane veliki vrt, koja se jasno ukazala tokom proljetnih mjeseci pandemije? Kako ćemo organizirati školu u skoroj, ali i daljoj budućnosti? Kada ćemo prestati oružje opisivati kao kultno, legendarno, atraktivno? Zašto nećemo odmah ukinuti sve one besmislene općine, gradove, županije, koji su forma u najgorem obliku i samo su nam smetali kada je bilo gusto proljetos i opet će? Navikavanje na odstupanja nam treba, pametna navikavanja, koja nisu ništa drugo nego odmak od forme, ka bitku, bitnom, sadržaju.

Zašto mase toleriraju iracionalno ponašanje svojih vođa i kršenje ljudskih prava? Ako je nekome uskraćeno pravo da kupi kruh u trgovini, ta osoba je diskriminirana i povrijeđeno joj je pravo na život. Svatko tko uskrati pravo na život trebao bi biti kažnjeno gonjen. Naravno, poštivanje temeljnih ljudskih prava moguće je samo u pravnoj državi, ali ne i u policijskoj.