Sanja Blažeković, Hrvatska mreža za beskućnike: "U Hrvatskoj se govori o nešto više od dvije tisuće apsolutnih beskućnika, no realno ih je više od deset tisuća. Od početka pandemije smo uočili da nam se puno više ljudi javlja i dolazi u Centar za pomoć i podršku koji vodimo u Zagrebu. Ti novi beskućnici nisu nemoćne osobe već su najčešće mlađi ljudi koji su napustili svoj rodni kraj i došli tražiti posao u Zagrebu."

Hrvatska će se već od danas radikalno promijeniti: postat će socijalno svjesna i odgovorna država čiji vlastodršci brinu za opće dobro, a ne više za vlastite džepove. Premijer Plenković, koga ćemo morati trpjeti dobar dio nadolazećeg desetljeća, navući će kaput djeda Božićnjaka: pazit će da nikom od ranjivih ništa ne uzmanjka i da vlada svakome od njih pomogne kako bi se izvukao iz nesretnog položaja. Čitamo sve to u Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. godine.

Dejan Travica, predsjednik udruge Oaza iz Rijeke, o problemu beskućništva u Hrvatskoj: "Ima slučajeva da su ljudi ostali bez posla ili im poslodavci nisu isplaćivali plaće, nisu mogli plaćati stanarinu i završili su na cesti. Neki su čak bili imućni ljudi, ali im se dogodila neka trauma, pa su se prepustili alkoholu, drogi, utonuli u depresiju. Većina naših planova za rješavanje problema beskućništva su mrtva slova na papiru, a jasne politike priuštivog stanovanja nema."

"Krajnje je vrijeme da se ozbiljno pobrinemo za osobe koje borave na javnim mjestima mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i životno su ugroženi u ovim vanrednim okolnostima", stoji u apelu Hrvatske mreže za beskućnike državnim tijelima i tijelima lokalne i područne samouprave te stožerima civilne zaštite.

Riječi koje se ovdje često čuju su propiska i registracija. Rusi, naime, imaju dvije putovnice – jednu za putovanje van države i jednu unutar. Ova unutarnja služi kao identifikacijski dokument, u nju se piše sve, od promjene prebivališta, prezimena, brakovi, razvodi, djeca. Kao i svugdje i u Rusiji se potrebno registrirati; potrebna vam je propiska, koja može biti trajna i privremena. Vrlo dobar način kontrole stanovništva, iako se koristila i prije, svoju je punu primjenu dobila u Sovjetskom savezu.

Invisible Zagreb (Nevidljivi Zagreb) prva je (anti)tura Zagrebom koju vode bivši i sadašnji beskućnici. Tura je edukacijskog, a ne turističkog karakatera, beskućnici sami biraju kako će predstaviti sebe i Zagreb, a prihodi idu i za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. "Ljudi kad vide parkove obično razmišljaju o odmoru, opuštanju, zelenilu, javnom dobru. Ali za beskućnika, koji je iz parka protjeran kad zaspe na klupi, parkovi su zabranjena zona", priča voditelj ture Mile Mrvalj, pokazujući rukom prostrani Tomislavac, voljeno okupljalište brojnih građana.

"Važno nam je da beskućnici imaju priliku predstaviti sami sebe, na način na koji žele biti predstavljeni. Beskućnici ne bi trebali biti definirani samo kroz beskućništvo, već i moći predstaviti sve ono što ih čini ljudima i što ih zanima u životu", objašnjava Antonella Šantek, potpredsjednica udruge Fajter, koja je posvećena borbi beskućnika i drugih socijalno ugroženih građana za bolji život. Udruga Fajter od prošle godine izdaje časopis Ulični Fajter, a odnedavno i izdanje na engleskom jeziku, pod nazivom Fighter.

Ponekad vidljivi, ponekad potpuno neprimijećeni. Ali tu su, pored nas. Oni su beskućnici i beskućnice. Pogledajte ih u ovoj virtualnoj izložbi.

Povodom Svjetskog dana beskućnika u subotu, 10. listopada, članice Hrvatske mreže za beskućnike provodit će akciju Beskućnici svome gradu u gradovima diljem Hrvatske.

Prošla je godina dana od otvorenja prvog Dnevnog boravka za beskućnike u Zagrebu, ali umjesto slavlja, Dnevni boravak seli po četvrti put u tri godine rada zbog nedostatnih financijskih sredstava.