Članci tagirani sa: civilne žrtve rata stranica 1 od 6

Naš je mir pragmatičan, nama treba solidarnosti

"Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst" (Autor: Тимофей Радя, t-radya.com)
Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Pomirenja neće biti

Foto: Pixabay
Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Predizborna nekrofilija

Foto: Ministarstvo branitelja RH
Ratnodomovinska mitologija - raison d'être političkog mainstreama u Zagrebu i u Beogradu.

In memoriam Milan Levar (28. 8. 2000. - 28. 8. 2019.)

levar_2.jpg
Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Prostori (ne)slobode

Foto: Pixabay
Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

Tako je govorio Josip Reihl-Kir

Foto: ytb-prtsc
"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.

Što je tu bilo – "besprijekorno"?

Foto: ytb-prtsc
Povežemo li dva kultna "poprišta" hrvatske nove mitologije, Knin i Vukovar, nije teško zapaziti jêd njezinih pronositelja što se u Istočnoj Slavoniji stvari nisu odvile isto onako kao u Lici i Dalmaciji. Nacija bi trebala slaviti i njegovati mirnu reintegraciju Vukovara, smatrati ju svojom pravom pobjedom i sramiti se događaja u Oluji i nakon nje, no zbiva se upravo suprotno. Predsjednica tako u Kninu govori o "besprijekornoj pobjedi". Ali možda je za KG-K i njezinu sljedbu "besprijekorno" upravo to što je zločina ondje bilo?

"Suosjećamo sa svim žrtvama Oluje i pamtimo"

Foto. I pl. Zajc
Centar za žene žrtve rata – ROSA, Centar za građansku hrabrost, Srpski demokratski forum, Ženska mreža Hrvatske, Žene u crnom i Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije - UDIK zajednički izražavaju suosjećanje sa svim žrtvama vojno-policijske operacije Oluja. Podsjećaju javnost na ratne zločine počinjene u toj operaciji kao i na državno organizirano poricanje ovih zločina.

Zločin i kazna hrvatskog pravosuđa

lora.jpg
Ulicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primaju od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte. Imenuju ih kreatorima kulturne politike, policija i DORH čuvaju u ladicama navode o njihovim djelima. Njihov ugled proizlazi iz neiskazanog općeg uvjerenja da su zaista počinili ono u što se tek neformalno sumnja da jesu. Kada novinarski apostrofirate nekoga za koga žrtve uporno tvrde da ih je mučio, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide, ne podiže optužbe, ne pokreće postupke.

Opomenik ustaškog terora

Spomen park Dotrščina (Foto: Katarina Zlatec/Virtualni muzej Dotrščina)
Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi. Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba. Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama ustaškog režima zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je protokolarna reaktivacija postojećih i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz institucionalni revizionizam - Opomenik ustaškog terora.