U prvom tjednu prosinca Teatar Exit uprizorio je premijeru predstave Keinberg - mjesto koje nestaje, autorski projekt dramaturginje Vedrane Klepice. Keinberg je inspiriran brojnim slučajevima iz kratke, ali destruktivne povijesti kapitalističkog načina proizvodnje, i vjerojatno nije slučaj što je ključna industrija lokaliteta u kojem je priča smještena - rudarenje: čitava moderna kapitalistička civilizacija vrti se oko iskapanja nečeg odavno mrtvog iz zemljine utrobe.

"U predstavi se ne bavimo ljudima koji su se bunili, nego smo naglasak stavili na ljude koji osjećaju 'mi bismo trebali pomoći', ali u jednom trenu zašute, odustanu. Odjednom više nisu bitni razlozi, argumenti, izražavanje mišljenja, nego je najvažnije tko je agresivniji i tko je glasniji. Tako se dogodi da se odjednom probudiš u zemlji punoj nepravde i nelogičnosti pitajući se što se upravo dogodilo oko mene. Zato je to prvenstveno predstava o ljudima koji su spremni podržati migrante, ali zbog okolnosti nisu uspjeli inzistirati na svojim stavovima", govori o predstavi Žiga Divjak, nagrađivani slovenski redatelj.

Andronik u režiji Igora Vuka Torbice - transgeneracijska sablast kao zalog za budućnost.

Gllugl je varaždinska umjetnička skupina čiji repertoar u posljednje dvije godine, na već pomalo otromboljenu gradsku scenu unosi ne samo svježinu i ambiciju novog ansambla, već i iznenađujuće visoku profesionalnu razinu izvedaba, s obzirom na mladost aktera i vrlo skromne uvjete djelovanja.

Kazalištem protiv stigmatizacije osoba s invaliditetom.

SubScena je proizvela predstavu koja kroz psihijatriju govori o društvenoj mašineriji.

Od 12. do 17. listopada u kazalištu Vidra (Draškovićeva 80, Zagreb) održava se 9. Međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih, Blind in Theatre. Otvaranje je 12. listopada u 19 i 30 sati.

Jedino profesionalno otočko kazalište dovodi u kolovozu brojne kulturne događaje na Vis.

Machiavellijeva politička misao je danas aktualna i relevantna, te joj je potrebno pristupiti kroz zajedničku politološko-kazališnu izvedbu, navode iz Dramske skupine FPZG-a.

Povodom gostovanja Slavoja Žižeka u sklopu Filozofskog teatra, postavljam pitanje: Zašto se čitav taj projekt tako zove – Filozofski teatar? Je li dosta samo dati naziv ili treba razmisliti o performativu imenovanja, o njegovoj političkoj moći ili se to pitanje treba zanemariti kao bespotrebno zanovijetanje kad smo se svi tako lijepo okupili. Je li dosta prepustiti se gostima i njihovom govoru, kao na primjer Slavoju, da udahnu teatralnu iskricu u sumornu birokratsku mašineriju nacionalne kuće?