Stavovi prema nejednakosti hrvatskih građana tipični su za većinu europskih zemalja, bez obzira je li riječ o europskom istoku, zapadu ili jugu. Hrvatska nije patološki slučaj, već sasvim obična zemlja. U svim zemljama ljudi podržavaju smanjivanje ekonomskih razlika.

Ne ulazeći uopće u proceduru i sadržaj kurikularne reforme, činjenica da su se 1. lipnja 2016., na "najmasovnijem prosvjedu nakon onog za Radio 101", mnogi deklarirani ljevičari, čak i neki koji se inače svrstavaju "ljevije od ljevice", našli na istoj strani s Kolindom Grabar-Kitarović, Emilom Tedeschijem i medijskim perjanicama kvazidemokratskog neoliberalizma, kao što su RTL, Jutarnji list i 24 sata, ne smije biti tek predmetom čuđenja, nego mora biti i predmetom analize, jer ona ima svoju povijest.

Tko zapravo vlada tzv. Republikom Hrvatskom, što je pozadina, a što sadržaj te vladavine? Otkud, nakon zajapurene reformističke retorike, nakon silnih izbora i pregovora, nakon uzvišenih deklaracija o demokratizaciji, jedan nepoznati biznismen na poziciji koju se u političkom imaginariju smatra ključnom političkom pozicijom?

I u Srbiji je od 2000. godine glavna politička polarizacija bila podela na "modernizante" i "narodnjake" oličene u Demokratskoj stranci sa jedne strane i Srpskoj radikalnoj stranci sa druge strane. Politička dinamika je odredila, tako, da su dve politike izvesno vreme na maestralan način uspevale da jedna drugu komplementiraju i podržavaju.

Prije nekoliko dana premijer Srbije je na izvanrednoj konferenciji za štampu objavio da je vlada Republike Srbije odustala od prodaje Smederevske Železare američkoj multinacionalnoj kompaniji Esmark. Pokušaj ove privatizacije bio je obilježen neopravdanim medijskim optimizmom i brojnim nedoumicama, netransparentnošću, tajnim pregovorima. Od samog početka bilo je jasno da je Esmark omiljeni partner premijera Vučića i da će ona na tenderu pobijediti.

Sirizina pobjeda jedan je od najvećih izazova ere "Bez Alternative” do sad. Siriza je predstavljena kao "krajnja ljevica", dok su oni koje će ona zamijeniti vjerojatno "umjereni". Ovo nam pruža fascinantan uvid u to što zapadni mediji smatraju umjerenim: guranje više od polovine mladih u nezaposlenost, gotovo duplirano siromaštvo djece, ukidanje osnovne socijalne zaštite.

Žarko Paić u intervjuu za "H-Alter": "Aktivizam se mora organizirati bitno politički i djelovati manje performativno, a više odlučno i jasno. Inače ćemo imati puzajući neofašizam na ulicama i u institucijama, kao što se to valja Europom već unatrag nekoliko godina, a u nas postaje 'demokratskom borbom' za pravo na referendum o odstranjenju manjina iz javne sfere. Krajnje je vrijeme je da se subverzija od spektakla kulture prebaci na politiku događaja radikalne demokracije."

Žarko Paić, sociolog kulture i filozof: Rad i kultura gube svoje značajke binarnih opreka time što su uvučeni u igru tehnogeneze kapitala kao takvoga u svojoj posljednjoj mutaciji – želji za vladavinom i moći onoga neljudskoga. Neoliberalizam kao "konzervativna revolucija“ otvorio je mogućnosti reinvestiranja u tehnosferu. To se dogodilo privatizacijom javnoga ili zajedničkoga dobra sve do posljednje oaze "autonomije“ i "slobode“ svijeta života.

Dave Zirin: Brazil ima ekstremnu koncentraciju zemljišnog vlasništva u rukama oligarhije. Održavanjem Svjetskog nogometnog prvenstva i potom Olimpijskih igara stanje bi se moglo dodatno pogoršati. Ovaj put na meti krupnog kapitala su favele i njihovi stanovnici.

Leonida Kovač, teoretičarka, kustosica i izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu: "Zabrinjavajuća reperkusija novog institucionalnog okvira koji sebi često laska nazivajući se izvaninstitucionalnim, jest hiperprodukcija, gdje u je u poplavi banalnosti jednih drugima posve nalik, rijetko moguće pronaći inventivno artikuliranu misao sposobnu za postavljanje pitanja o gorućim problemima na drugačiji način."