Hrvatska

Fotografije: Ivana Perić

Na bivšem Lenjinovom, iznad Tvornice

Hodajući hodnicima, osobito navečer kad se zgrada isprazni, osjeti se teret nasljeđa, sablasnost prostora. Nešto se prikriva, nešto je potisnuto. Nedostaje pamćenje zgrade, ona sadrži više nego što nam se prikazuje. Stari natpis 'Đuro Salaj' na pročelju, bista Adžije lišena konteksta, velika dvorana na petom katu s koje zgrada Ministarstva obrane izgleda majušnom... Uz veliku sreću što radim na mjestu s ovakvom povijesti, u čiji značaj i danas vjerujem, ipak me često obuzme osjećaj da prostor postoji kao relikt. Svaki dan je kao privilegija, ali istovremeno obilježen anksioznošću pred očekivanom propasti - kako mog posla, tako i zgrade, i ideje koju sadrži.
Fotografije: Lidija Čulo

Peščenica odlazi u raj

Na pitanje ''Od kud vas toliko baš na Peščenici?'' Alija odgovara: ''Ovdje nismo getoizirani. Prođi od Volovčice do mene, imaš 420 naših kuća. Ljudi pokupe naš jezik, ne šalim se! Majstor neki dan bio kod mene, ne poznajem ga. Išao s mojim sinom u školu i eno ga, priča romski kao i ja!''. Mnogo je predrasuda o Peščenici i neke su možda utemeljene. Mnogo je onih koji bi radije živjeli u hoch iluzijama, gadljivih na ono čemu ništa ljudsko nije strano. No, između države u kojoj je Kolinda predsjednica i one u kojoj je Ševa ministar obrane, dvojbe nema. Na kraju Planinske ulice u kojoj smo se unatoč svemu znali barem dobro zabavljati, grafit u inat: Pantovčak jučer, Peščenica danas.
Drvored u ulici Prisavlje. (Foto: Suzana Dobrić Žaja)

Nepokorena Savica

Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže: "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s jedinstvenim identitetom i dušom. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja. Nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive.
Fotografije: Ivana Perić

Uspavana ljepotica Blata

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.
Metalac (Foto: Ante Baranić, 1989.)

Kad ne dime tvornički dimnjaci

U Šibeniku predstavljene novine Lane Stojićević 'Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF'. Riječ je o istraživanju o ugasloj Tvornici elektroda i ferolegura. "Radnicima se svidio ovaj hommage jer su uglavnom svi čitali originalne tvorničke novine, a neki još uvijek čuvaju sve brojeve. U kontrastu s tim teškim uvjetima rada, neki radnički standardi bili su na visokom nivou. Iz perspektive moje generacije i moje struke, nemoguće je ne diviti se nekim aspektima radničkog standarda koji su danas uglavnom teško dostižni. Prema riječima jednog kazivača: 'TEF je bio grad u malom, u njemu se društveni život odvijao maksimalno, od sporta do glume.'"
ilegala_logo.jpg

Neprijatelju ispred nosa

Ilegala u Zagrebu dramski je program u javnom prostoru Zagreba kojim se nastoji podsjetiti na revolucionarnu prošlost grada tijekom okupacije u Drugom svjetskom ratu. "To je šetnja koju vodi naša turistička vodička Vanja Budimir, u ulozi Vere Jurić, stvarne osobe koja je bila ilegalka u Zagrebu 1941. Tu je važna tema o solidarnosti i zajedništvu, ali i o osnovnoj taktici ilegalaca – neprijatelju uvijek biti ispred nosa. To je prvenstveno priča o hrabrim ljudima i bilo mi je važno da se svako ime izgovori. Ne smijemo zaboraviti da je u NOB-u sudjelovalo više od sto tisuća žena koje su bile borkinje, bolničarke, liječnice", priča autorica projekta Nataša Puškar.
Foto: ytb-prtsc

(Pre)tijesna koža

Očito si premijer Pleknović ne zna pomoći u (pre)tijesnoj koži preuzete odgovornosti.
Radnice Plavice na pauzi (Foto: Osobni arhiv obitelji Koljevina)

Smrdiš, ali barem si svoj gazda: sjećanja na tvornice ribljih konzervi Cresa i Lošinja

I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja moli da je predstavimo inicijalima, K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. s Paga, s još desetak cura iz cela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju. Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. Službenica u upravi creske Plavice ispod glasa priča o tome kako su ih znali zvati i tražiti odbjegle žene.