Svijet

Foto: I.P.

Kairo, majka svih gradova

Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama. "Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do limita, puca i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića. Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, užarenih očiju. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi. Riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su im oružje dok krhka tijela polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.
Foto: T.S.

Medellín, grad iz kojeg je onaj čije se ime tamo ne spominje

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.
Jedna od korisnica, Natalia (Foto: Nočleška)

Život na ulicama Sankt Peterburga

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.
Foto: Atdhe Mula

Crno zlato na Kosovu određuje radnicima i život i smrt

Iz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je njegovo radno mjesto. Kosovo, najmlađa europska država, peta je na svijetu po rezervama lignita, najnekvalitetnijeg i najjeftinijeg ugljena koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Je li to dobrobit ili prokletstvo? U termoelektranama Kosovo A i B plaće su dobre, ali radnici obolijevaju i umiru od bolesti dišnih puteva. Termoelektrana Kosovo A proglašena je najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. O tome nitko ne vodi računa, niti postoji lista profesionalnih bolesti na Kosovu.
Foto: Matea Grgurinović

Budućnost, riječ koja je nešto značila

Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Stara 2.500 godina i sa samo 40.000 stanovnika vrhunac je ljepote drevne islamske arhitekture, muzej pod otvorenim nebom. Taškent pak spaja uzbečki orijentalizam i sovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina sigurno je hotel Uzbekistan, sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".
Foto: Privatna arhiva

Oni čiji je otpor to što postoje

Ako se ikad zateknete u Britanskoj Kolumbiji na samom zapadu Kanade, prva će vam pomisao biti: kako li je samo sve veliko. Impresionirat će vas ogromne prašume prepune medvjeda i velikih rijeka, u kojima lososi putuju do Tihog oceana, najveće vodene površine na svijetu i doma najvećih sisavaca na planetu, impozantnih kitova. Druga pomisao će vam biti: tko su ljudi koji su tisućama godina živjeli u skladu s takvom prirodom? Da Pocahontas danas živi u Kanadi, vjerojatno bi živjela u nekom od rezervata ili bi se preselila na ulice gradova. Postojala bi velika vjerojatnost da joj je netko u obitelji alkoholičar, beskućnik ili da je proživjela neki oblik nasilja.
Foto: Matea Grgurinović

O granicama, vlakovima i ljudima

Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Vlakovi su jedna od najljepših stvari na svijetu, a Rusi su definitivno ljudi vlakova. Čim se sjedne u vlak, skidaju se čizme i oblače papuče (tapočke) za vlak, kao da su u stanu. Voze se od Vladivostoka do Moskve sedam dana bez da trepnu, nose hranu i spremni su za sve. U vlaku na relaciji Petrozavodsk-Moskva upoznajemo Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanska. Oni me nude buterbrodom, otvorenim sendvičem od jedne kriške na koji se obilno maže maslac i slaže dimljena riba, sir, kavijar, povrće.
Foto: Lidija Čulo

Jordanski dnevnici: Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik

Desert Highway jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagovještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. U Ammanu pak žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, nasmiješeni pozdravi prolaznika: ''Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan''. Konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti.
Mural jemenske umjetnice Haife Subay - glad u Jemenu (Foto: Haifa Subay Twitter)

Bombe naše, trupla vaša

Hrvatska je tijekom posljednjih godina bila u vrhu zemalja EU po izvozu oružja i druge vojne opreme, barem što se tiče vrijednosti licenci. Dio oružja prodanog Saudijskoj Arabiji sigurno se koristio za rat u Jemenu. Financijska vrijednost pomoći koja je iz Europe upućena prema Jemenu minorna je u usporedbi s vrijednošću oružja prodanog iz europskih zemalja koaliciji koja razara Jemen. Flaster su, i to poprilično loš, na rat u Jemenu stavljali i hrvatski mediji. 'Javni servis' niti jednu vijest nije posvetio prodaji oružja od strane Hrvatske. Tijekom posljednje četiri godine u našoj zemlji nije organizirana niti jedna akcija ni prosvjed protiv ovog rata.
Foto: Pixabay

Uncle Samovo ćaćinstvo

Svijet nije Uncle Samovo ćaćinstvo. Što se mora dogoditi da tviteraš Trump to shvati?