Svijet

Foto: Pixabay

Diskretan šarm Covida-19

Luis Buñuel je filmom Diskretan šarm buržoazije upozoravao na apsurdnost činjenice da takav isprazni stalež uopće postoji, kamoli da vlada bilo kime, kamoli cijelim svijetom. U pandemijskom vrtlogu zbivanja rađa se šansa nove dekolonizacije - dekolonizacije misli. Svi su ljudi, a ne samo pjesnici, kako je učio A.B. Šimić, čuđenje u svijetu. Dok se svatko od nas bori za svoj život za živote drugih nas nije briga. Kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, a od gladi svakoga dana umre 15 tisuća djece? Smrt nije samo logična konzekvenca života, smrt mnogih logičan je proizvod neoliberalne mašinerije.
Foto: ytb-prtsc

Nova žuta groznica

U Chicagu je 30 godina razlike u očekivanoj životnoj dobi između bjelačkih i crnačkih četvrti. 70% oboljelih od Covid-19 u Michiganu je među crncima, ali na nedavnim prosvjedima nije bilo nijednog pripadnika manjine - samo bijelci. Blokirali su kola hitne pomoći, protestirajući ostani-doma direktivu, tražeći otvaranje biznisa. Virus je instrumentaliziran za Trumpovu kampanju. Dobra je vijest je da je virus dokrajčio prljave industrije kao fracking, jer su ekonomski rentabilne samo uz visoku cijenu nafte. Loše je da svijet najednom ima više nafte nego kapaciteta da ju uskladišti. Naftu ne možemo bacati u more kao što mljekari u Vermontu danas prolijevaju mlijeko u kanalizaciju.
Čovjek svira violinu za vrijeme karantene, na balkonu u Kairu (Foto: ytb_prtsc)

Čemu da se nada sjever Afrike?

Pandemija koronavirusa još je jedna kriza u Africi u kojoj su krize već normalizirane do mjere da Afrikancima samo potenciraju dugo prisutnu nesigurnost. Iako su tek crtica u našim medijima, ekonomskim položajem u Hrvatskoj smo ipak mnogo bliži Africi, nego Modrićevoj dnevnoj sobi, a "nevjerojatne" situacije s kojima se afričke države susreću polako postaju i naši problemi. Vodimo vas zato u zemlje Sjeverne Afrike, gdje o pandemiji koronavirusa razgovaramo sa sugovornicima iz Alžira i Egipta. Posljedice pandemije i mjera opreza već su dramatične, no ujedno postoje indicije da one mogu biti povod i za pozitivne promjene.
Foto: Pixabay

Prva postindustrijska pandemija

NYC ima 1,1 milijun djece u svojim školama. 75 posto ovisi o školi za besplatni topli obrok. Bogatiji su napustili NYC početkom ožujka, pobjegli u vikendice odakle oni rade, a djeca uče putem interneta. Negdje sredinom ožujka zvuk sirena hitne pomoći počeo je nadglasavati ostalu buku velegrada. Sestre ne skidaju maske po dvije smjene, rade zaštitnike za oči od plastičnih poklopaca, kecelje od vreća za smeće, stavljaju po dva pacijenta na jedan ventilator naizmjenično. Kamioni hladnjače parkirani iza bolnica utovaruju mrtve. Podižu se šatori koji služe kao privremene mobilne mrtvačnice, brod-bolnica američke vojske s 1000 kreveta parkiran je u newyorškoj luci.
Foto: Pixabay

Tri virusa kruže svijetom

Ne jedan, već tri virusa se trenutno isprepliću, pa i nadmeću: virus globalizacije, virus nacije i korona virus. Svi dobro poznati od ranije. Svi se slažu da se oko virusa ne mogu sagraditi zidovi, ali ne radi se više ni o virusu. Radi se o – danu poslije. Svatko bi se želio, što je više moguće, ograditi od posljedica. Zato bi sada radikalno socijalno distanciranje trebalo, s druge strane, iziskivati socijalno i globalno umrežavanje bez presedana. Ako je rast virusa bio eksponencijalan, mogu li posljedice, i odgovori na njih, ostati linearni?
Foto: Pixabay

Pomoć, ne nadmoć

Inficirani smo, neočekivano, i virusom koji se zove - "drugačiji svijet je moguć".
Foto: Pixabay

Čemu nas korona može naučiti

Korona je test, izazov. Sada osjećamo priliku da budemo drugačiji, da živimo drugačije, da pazimo na one "neproduktivne" – starije, bolesne, na djecu. Otvoren nam je prozor da sagledamo masovni turizam kao štetan, kao način bijega od samih sebe u kojem čak niti ne uživamo. Jedan mali, sićušni organizam, pojavio se kao ogledalo naše civilizacije. Sva moralna poduka ovoj kulturi iskorištavanja drugih sažeta je u rečenici čovjeka koji se oporavio od zaraze: "Najteža mi je bila pomisao da bih mogao nekoga zaraziti."
Foto: L.O.

Kako sam preživio (ako sam preživio)

Dok smo došli do Napulja, saznali smo da su otkazani Milanski tjedan mode, zadnja dva dana fašnika u Veneciji i tri nogometne utakmice talijanske lige. Prvi put sam na putovanju osjetio panični strah – što ako otkažu i utakmicu na koju smo došli? Napulj nije imao vremena strahovati od korone, svakodnevni život bio je dovoljno sulud. Građane je od korone štitio sveti Diego. Lokalci su likovali što je virus napao sjever države s obzirom da bogati sjevernjaci desetljećima nazivaju južnjake koleričnim i prljavim životinjama. Po povratku iz Italije, sjedim u stanu, u zagrebačkoj verziji Dekamerona. Tako je to kad koronavirus mutira u prenosnika neuroze,
Santiago de Chile, glavni trg Plaza Italia (Foto: Sara Večeralo)

Čile se probudio!

Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je "Čile u ratu", dobio je brojne kritike stranih medija i međunarodnih organizacija. Na trgu sam stajala i 25. listopada. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neoliberalni ekonomski eksperiment danas ovdje, nakon dugogodišnje šutnje naroda, u sveopćoj revoluciji pokazuje svoje prave rezultate.