Svijet

Foto: L.O.

Kako sam preživio (ako sam preživio)

Dok smo došli do Napulja, saznali smo da su otkazani Milanski tjedan mode, zadnja dva dana fašnika u Veneciji i tri nogometne utakmice talijanske lige. Prvi put sam na putovanju osjetio panični strah – što ako otkažu i utakmicu na koju smo došli? Napulj nije imao vremena strahovati od korone, svakodnevni život bio je dovoljno sulud. Građane je od korone štitio sveti Diego. Lokalci su likovali što je virus napao sjever države s obzirom da bogati sjevernjaci desetljećima nazivaju južnjake koleričnim i prljavim životinjama. Po povratku iz Italije, sjedim u stanu, u zagrebačkoj verziji Dekamerona. Tako je to kad koronavirus mutira u prenosnika neuroze,
Santiago de Chile, glavni trg Plaza Italia (Foto: Sara Večeralo)

Čile se probudio!

Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je "Čile u ratu", dobio je brojne kritike stranih medija i međunarodnih organizacija. Na trgu sam stajala i 25. listopada. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neoliberalni ekonomski eksperiment danas ovdje, nakon dugogodišnje šutnje naroda, u sveopćoj revoluciji pokazuje svoje prave rezultate.
Foto: Dar Al Mussawir (Facebook)

Libanon: narod hoće revoluciju!

U Libanonu i dalje traju masovni protuvladini prosvjedi. Ceste diljem zemlje su blokirane, banke i škole i dalje su zatvorene. Tijekom posljednjih nekoliko godina na H-Alteru smo imali više reportaža iz Libanona, kao i intervjua s libanonskim povjesničarima i umjetnicima. Kako bi bolje razumjeli trenutnu situaciju i prosvjede koji nisu nastali u vakuumu, donosimo vam pregled tekstova koje smo objavljivali.
Foto: I.P.

Kairo, majka svih gradova (2)

Islamski Kairo, središnji dio grada, vremeplov je u pješčanoj boji. Iako naizgled prekrasan, očišćen je od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Dok noću prolazimo kraj piramida, otvaram prozorsko staklo, podbočim se i promatram. Gradnja je neosporivo impresivna, ta spoznaja sposobnosti i znanja koje su ljudi morali imati već tada je zadivljujuća, monumentalnost gotovo da ostavlja bez daha. Ali ipak ne, vraćam taj udah, glavom mi sijevne da gledam u mjesto zločina, u simboliku nepravde. Odričem se zanešenosti u ime istine. Vozimo dalje. Napuštam Kairo u petak, u mirno jutro, a istu večer Tahrir oživljuje spomen na revoluciju.
Foto: I.P.

Kairo, majka svih gradova

Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama. "Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do limita, puca i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića. Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, užarenih očiju. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi. Riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su im oružje dok krhka tijela polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.
Foto: T.S.

Medellín, grad iz kojeg je onaj čije se ime tamo ne spominje

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.
Jedna od korisnica, Natalia (Foto: Nočleška)

Život na ulicama Sankt Peterburga

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.
Foto: Atdhe Mula

Crno zlato na Kosovu određuje radnicima i život i smrt

Iz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je njegovo radno mjesto. Kosovo, najmlađa europska država, peta je na svijetu po rezervama lignita, najnekvalitetnijeg i najjeftinijeg ugljena koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Je li to dobrobit ili prokletstvo? U termoelektranama Kosovo A i B plaće su dobre, ali radnici obolijevaju i umiru od bolesti dišnih puteva. Termoelektrana Kosovo A proglašena je najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. O tome nitko ne vodi računa, niti postoji lista profesionalnih bolesti na Kosovu.