Partizanski pozdrav Smrt fašizmu – sloboda narodu počeo se koristiti 1941. godine, kao reakcija na masovne zločine koje su počinili nacisti ali i njemačke vojne jedinice, Wehrmacht, zajedno s kolaboracionistima, ustašama i ljotićevcima, a od 1942. i četnicima.
Samo u Kragujevcu je u listopadu 1941., kao odmazda za pogibiju 10 njemačkih vojnika u borbi s partizanima, strijeljano oko 2700 građana, uključujući 270 djece, strijeljani su čitavi razredi kragujevačke gimnazije i učiteljske škole zajedno s većinom njihovih profesora.
Kao službeni partizanski pozdrav taj slogan se počeo posebno upotrebljavati poslije vješanja Stjepana Filipovića u svibnju 1942., koji je pod vješalima uzviknuo: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Za Josipa Dabru i Domovinski pokret moglo bi biti poučno da je Stjepan Filipović bio Hrvat, rođen u Opuzenu, zarobljen od četnika, predan ljotićevcima i obješen u Valjevu. Njegovog brata Šimuna strijeljali su Nijemci u Kragujevcu u listopadu 1941., a brat Nikola Filipović poginuo je kao partizan na Sutjesci 1943.
Smrt fašizmu – sloboda narodu izraz je beskompromisnog otpora fašizmu kad je taj otpor izgledao beznadan, a fašizam nepobjediv i povijesna je ostavština ratnog antifašizma iz Drugog svjetskog rata. Za razliku od Za dom spremni, koji se ne može odvojiti od veličanje ustaških zločina nad bespomoćnim srpskim, židovskim i romskim civilima, SF – SN simbolizira partizanski oružani otpor tim zločinima i zločincima. To nije krilatica koja se treba koristiti u zastupanju vrijednosnog antifašizma danas, suprotstavljanja stavovima današnjih radikalnih desničara, koji se bitno ne razlikuju od stavova karakterističnih za početke fašizma. Ona predstavlja sjećanje na jedno strašno doba i herojsku borbu protiv zla, i nadajmo se da će to i ostati.
