Halter, elektroničke novine H-rvacke ALTER-native

Prvo masovnije okupljanje nakon dugo godina, prosvjed radnika i građana nezadovoljnih gospodarskim i socijalnim stanjem u organizaciji nekoliko sindikata najavljen je za subotu 12. 4. na Trgu Francuske Republike od 10 sati. Prosvjedna povorka kreće u 11 sati Ilicom do Trga bana Jelačića, gdje će se u podne okupljenima obratiti sindikalni čelnici. Ana Knežević predsjednica je najveće sindikalne središnjice, Saveza samostalnlih sindikata Hrvatske.

Povod našeg razgovora jest subotnji prosvjed nezadovoljnih sindikata, radnika i građana na glavnom zagrebačkom trgu koji traže da porast cijena prati i porast plaća. Može li se izlaskom građana na ulice u ovom trenutku nešto postići?

Naš prosvjed je upozorenje Vladi, Saboru i poslodavcu da se u Hrvatskoj nešto mora mijenjati, da je ovo stanje neodrživo. Prosvjed se održava pod motom Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru, tražimo da se porast plaća uskladi sa porastom troškova života, po modelu po kojem se usklađuju plaće u cijeloj Europi.



Šezdeset posto zaposlenih prima plaću manju od prosječne. Sa prosječnom plaćom može se podmiriti tek 75posto troškova iz sindikalne košarice, dakle samo 75posto samo osnova za život. Imamo 1 100 000 umirovljenika, od kojih 75posto prima mirovinu manju od granice siromaštva – dakle manje od 1845 kuna. Imamo 250 000 nezaposlenih, od kojih samo 50 000 prima novčanu naknadu. Imamo 170 000 korisnika socijalne pomoći, koja je povećana sa 400 na 500 kuna, i to je za njih 90posto jedini izvor prihoda. Dakle, socijalna slika je katastrofalna, ali još je gora tendencija da se situacija ne poboljšava, nego pogoršava. Želimo poručiti da smo mi ti koji plaćamo Sabor i Vladu, i da oni moraju raditi u interesu naroda. Oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Nadamo se da će im postati jasnije nakon što deseci tisuća građana izađu na ulice.

Nije li val poskupljenja zahvatio i druge, daleko stabilnije države od Hrvatske?

Paritet kupovne moći hrvatskog građanina daleko je manji od europskih – u Hrvatskoj se na hranu i režije potroši barem 60 posto plaće, dok je u europskim zemljama taj postotak 30 posto. Osim toga, podaci govore da su EU cijene porasle za 2-4 posto, a kod nas su neki artikli poskupili i za 30 posto.



Za ovo sadašnje stanje nisu nimalo krive globalne promjene, nego isključivo tekuća vlast?

Treba razlučiti za što su zaslužne promjene u svjetskoj politici i tržištu, a za što je odgovorna vlast. Mi smo prodali našu telekomunikacijsku tvrtku pod izlikom da se moramo privatizirati, a kupio ju je Deutche Telekom, koji je u to vrijeme bio državni. U startu je 4000 ljudi ostalo bez posla, cjelokupan profit se slijeva u Njemačku. Kakva je korist od toga? Prodana je Pliva, nakon što je tamo ostvaren dobar istraživački institut, umjesto da je ta tvrtka postala regionalni igrač i pokupovala lokalne farmaceutske kompanije, što je industrija budućnosti. Prema tome, ne moraju uvijek globalne tendencije imati negativan utjecaj na nas. Hrvatska, recimo, proizvodi dovoljno pšenice da može nadomjestiti domaće potrebe, tako da cijena žita na svjetskom tržištu ne mora biti razlog da i kod nas poskupi kruh. Nafta je pak, druga priča. Mi je nemamo, pa je uvozimo, ali se i tu može voditi trezvena politiku. Na primjer, Vlada se odrekla trošarina i održavala cijenu Super 95 na osam kuna dok nisu prošli izbori. No čim su opet izabrani, cijena se povisila. Vlast bi trebala voditi politiku uravnotežene bilance, da uvoz bude barem jednak izvozu, ako ne i manji. No kod nas to nikako nije slučaj, što se direktno odražava na život malog čovjeka.

Što točno tražite od Vlade?

Da bi se nešto postiglo, mora postojati stabilna komunikacija između Vlade, poslodavaca i sindikata, nijedan socijalni partner ne može ništa samostalno promijeniti. Stanje se mora promijeniti od prepričavanja i opisivanja stanja na konkretne akcije. Navest ću primjere Finske, Portugala i Irske, koje su potpisivanjem socijalnog sporazuma među socijalnim partnerima i točnim definiranjem što će koja strana u toku zacrtanog vremena napraviti, postigle napredak. Poslali smo Vladi i poslodavcima jasne poruke o sadržaju tog socijalnog sporazuma, što bi trebalo mijenjati. To smo napravili po uzoru na slovenski model, a kod njih se ipak u posljednje vrijeme nešto promijenilo nabolje. Sve što smo predlagali, nije se ozbiljno shvaćalo, sad je vrijeme da građani iskažu nezadovoljstvo izlaskom na ulice.
Između ostalog, ovaj prosvjed treba upozoriti da vlast radi protiv Ustava, u kojem stoji da je Hrvatska demokratska, jedinstvena, nedjeljiva i socijalna država. Socijalna država nije, jer imamo očito raslojavanje – imamo jedan uski krug ljudi koji se sve više bogate i sve veći broj siromašnih koji si mogu priuštiti sve manje i manje. U medijima se pokazuje nekolicina onih koji si bez problema kupe auto od 300 000 eura, a svakodnevna je slika ljudi koji kopaju po kantama u potrazi za plastičnim bocama. Dakle, imamo dvije Hrvatske – jednu kojoj ništa nije skupo, i drugu koja jedva preživljava.

Što je Vlada napravila krivo, odnosno, što nije poduzela da bi poboljšala standard građana i spriječila val poskupljenja?

Brojka od oko 250 000 nezaposlenih se vrti već 5 godina. Donesen je akcijski plan zapošljavanja, donijeli su se zakoni o posredovanju pri zapošljavanju, no ništa se ne dešava – dakle, država ne provodi ni politiku ni zakone koje je samo donijela i to joj očito ne smeta. Na Zavodu za zapošljavanje ogroman je broj onih koji su nezaposleni dulje od tri godine.



Ne može Zavod biti puki evidentičar broja nezaposlenih – on treba preuzeti i funkciju ponude. Ako sam ja na Zavodu tri godine, i mene nitko nije tražio, onda me Zavod treba prekvalificirati i ponuditi onome tko me treba. Vlada kao izvršna vlast je generalno odgovorna za makroekonomsku politiku koju provodi, zato i imamo ministarstvo poljoprivrede, ministarstvo gospodarstva itd., da bi se poduzimale aktivnosti koje će riješiti probleme u pojedinim djelatnostima. Na Vladi je i zakonodavna inicijativa. Imaju otvorene ruke da urede na način da bude bolje. No oni to ne žele, ili nisu sposobni. Ako ne znaju kako, trebaju otići. A ne smiju imati druge prioritete, kad sve proizlazi iz gospodarsko-socijalne situacije, koja je tragična. Nama je konstantno uvoz duplo veći od izvoza. Uvoziti trebamo ono što ne možemo proizvesti sami. Ali kod nas se uvoze rajčice, mrkve i krumpiri, hrana i mnogo toga što možemo i sami proizvesti. Na taj se način, za početak, direktno smanjuje broj radnih mjesta u proizvodnji, poljoprivredi...

Kako se aktualna vlast odnosi prema radniku? Često ističete da Vlada i Sabor ne razumije stvarne probleme svojih građana.

Iz svega je evidentno da vlast pogoduje privatnom kapitalu i da čini nedovoljno ili ništa u brizi za radnika. Na primjer, sve se više radnika zapošljava na određeno vrijeme, a ugovori im se obnavljaju iz godine u godine. To osim egzistencijalne nesigurnosti ima i psihičke posljedice. A za to nisu toliko odgovorni poslodavci, koliko Vlada koja stvara normativni, zakonodavni okvir unutar kojeg poslodavci posluju. Sindikati konstantno upozoravaju da se po tom pitanju treba nešto mijenjati, ali vlast ne čini ništa. Osim toga, sve više se ljudi bune da rade prekovremeno, a da im se to ne plaća. Država, osim potpune nebrige za radnika, ne brine ni o svojim interesima. Na toliki broj prekovremenih sati, u državnu blagajnu bi ušlo više novca od poreza i doprinosa. Država mora da je u velikom broju slučajeva u sprezi s privatnim poslodavcima.



Vlada uopće ne razumije položaj radnika u zemlji. Sa Saborom je još gore. Jedan od naših zahtjeva je i ukidanje saborskih mirovina, povlaštenog statusa koji zastupnici zasluže nakon dvije godine i jednog dana mandata, bez obzira na učinke. Zastupnici ručaju u Saboru za petnaestak kuna, dakle ni za hranu se ne brinu. Nitko ih ne evidentira kad su došli, ni kad su otišli na posao, a bolovanje se gotovo nikad ne prijavljuje. Đurđa Adlešić je prijavila bolovanje kad je išla na operaciju, pa se čudom čudila i zgražala što je dobila 4700 kuna plaće. Prema tome, političari su izolirani otok nasred Hrvatske i najčešće nemaju nikakvog dodira sa stvarnim ljudima i njihovim problemima.

Kakav je položaj radnika danas u odnosu na socijalizam?

Kad se usporedi položaj radnika onda i danas, vidimo da je prije bilo lakše školovati se, i zaposliti, i ostati na istom radnom mjestu bez straha od otkaza. Ljudi su imali i auto, i za otići na more, i nije se ovoliko trošilo na puku egzistenciju. Nije bila ovako drastična razlika između najniže i najviše plaće. Ističem da je u 2006. godini najniža isplaćena plaća bila 1700, a najviše isplaćena 257 000 kuna. Recimo, u Norveškoj je najniža mirovina 10 000, najniža plaća 11 000, a najviša 40 000 kuna, pri čemu se sa 11 000 kuna može sasvim pristojno živjeti.

Je li to demokratsko postupanje vlasti? Bi li išta bilo drugačije da je na izborima pobijedila lijeva opcija koja je u osnovi socijalno orijentirana?

Naravno da se ova vlast ne smije smatrati demokratskom. Prosvjedom želimo poručiti da ih financiramo iz poreza koji plaćamo i da smo ih izabrali da rade u našu korist, ne da nas uvjeravaju kako nam je dobro. Sjetit ćete se izjave ministra Šukera kako građani Hrvatske žive bolje, samo što to ne primjećuju. Dakle, osim što nam je loše, još smo i toliko tupavi da ne primjećujemo kako nam je dobro. Da je pobijedio SDP, nisam sigurna da bi bilo išta drugačije. Imali smo mi i njih na vlasti, pa su izmijenili Zakon o radu na štetu radnika.

U Hrvatskoj je u posljednjim godinama bilo malo prosvjeda, posljednje masovne demonstracije su bile 1997. kad je 100 000 ljudi izašlo na ulici protiv samovoljne odluke vlasti da ukine Radio 101. Kako komentirate taj nedostatak bunta i neposluha?

Godine 2003. smo izašli na Markov trg protestirati protiv izmjena Zakona o radu, bilo je oko 10 000 ljudi. I bio je još jedan manji prosvjed djelatnika javnih službi. Dakle, ima nešto prosvjeda i štrajkova, ali ne u onim razmjerima u kojima bi se očekivalo s obzirom na situaciju. Mi smo relativno kratko u kapitalizmu, prije smo živjeli u sustavu u kojem nije bilo toliko nezaposlenih, zdravstveno i socijalno osiguranje se podrazumijevalo pa se ljudi nisu ni morali boriti za neka prava. Onda je bio rat, pa poraće, sve su to izgovori za lošu situaciju u zemlji. Sad više nema opravdanja. Ovakvim se prosvjedima i izjašnjavanjima trenira građanska svijest. Na primjer, Hrvatska institut referenduma nije iskoristila ni jedamput. Slovenci su izlazili na refendum devet puta, posljednji puta kad se građane pitalo treba li privatizirati osiguravajuće društvo Triglav.



U Hrvatskoj je sindikalna scena poprilično razjedinjena? Čini mi se da to usporava razvoj radničkih prava i pogoršava status sindikata u društvu. I pri samoj organizaciji prosvjeda su se čuli neki različiti stavovi.

Točno, tu smo malo zahirili, iz jednoumlja jednog sindikata smo otišli u pluralizam bez svrhe i razloga. Trenutno imamo šest sindikalnih središnjica, sa otprilike 500 000 članova, što je otprilike jedna trećina ukupnog radnog stanovništva. Očito je da naša nesloga ima negativnih posljedica, jer zajedno bi bili jači. Trebali bismo zajednički štititi i promicati prava radnika. Recimo njemački sindikat ima jednu jedinu središnjicu sa 8,5 000 000 članova, i naravno da kad kod njih sindikat metalaca 3 000 000 ljudi nešto zaprijeti, da se vladajućima trese stolica. Mi ovako razbucani, ne uspijevamo dovoljno dobro prezentirati ono za što se borimo. I ovaj će nas prosvjed možda donekle ujediniti - nastupa pet od šest središnjica. Radnike i građane treba učiti solidarnosti – u Europi kad se štrajkaju liječnici, onda ih podrže i čistači ulica, jer kad sutra oni budu u štrajku, znat će da će ih druge struke podržati. Mislim da ljudi nisu ni dovoljno svjesni uloge sindikata i koje im dobro to članstvo donosi.

Poznato nam je nekoliko primjera da su čelnici sindikata otišli u politiku, primjerice Lesar iz SSSH u HNS, Kunst iz URSH-a u HDZ. Također, jedan sindikalni povjerenik sinjske tvornice konca Dalmatinka viđen je nekoliko puta na gozbi sa talijanskim poslodavcima koje su neki radnici tužili za zlostavljanje.

Sindikati na Zapadu su tradicionalno vezani uz politiku, ili uz socijaldemokratsku ili uz laburističku opciju. No to su stranke koje se bore za radničke interese. Kod nas su odlasci u politiku vlastito zbrinjavanje, rješavanje osobnog statusa. Privatno druženje dotičnog sindikalnog povjerenika sa poslodavcima protiv kojeg radnici štrajkaju svakako je vrlo ružno, iako naravno, ne treba očekivati da se sindikat i poslodavac trebaju razgovarati preko nišana. Boris Kunst je zabio nož u leđa sindikalnom pokretu i nikako ne može reći da su sindikati neefikasni, pa da stoga odlazi u politiku. Zna se da vlada stranačka stega i da će morati glasovati onako kako to bude dogovoreno u stranci.

Nedavno su vaša i neke druge hrvatske sindikalne središnjice sudjelovale na internacionalnim demonstracijama sindikata u Ljubljani.

To su bili prosvjedi u organizaciji Europske konfederacije sindikata koji se održavaju svake godine, svaki put s nekom aktualnom temom, ove godine to je zalaganje za povećanje plaća koje prati povećanje životnih troškova. Meni je to prekrasan primjer solidarnosti. Nema ujedinjene Europe dok se ne usklade prava svih radnika i građana, kako na zapadu, tako i na istoku. Pozivam sve građane Hrvatske, i radnike, i studente, i nezaposlene, i domaćice, i umirovljenike, sve koji su nezadovoljni svojim položajem u društvu da dođu u subotu na Trg podržati našu borbu. Zajedno se bolje čujemo.

Pošalji prijatelju Printaj

Komentari

Željko 15.04.2008. 15.04.2008 | 11:10

Svima nama koji smo bili na Trgu veliko HVALA
SVI OSTALI morali bi se zapitati,zbog čega se ne borim za svoja prava,tko je tako jak da se za to može izboriti ako "mu ja ne pomognem" razmislite nemamo puno vremena.

virus 13.04.2008 | 19:54

hrabrosti je ipak posijan. negdašnjim jezikom, reklo bi se da je skup bio "veličanstven", iako su ga mediji skoro pa ignorirali.

nekoliko sindikalnih lidera, u prvom redu Sever i onaj Ozren, donekle i Vesna, kad nebi bilo te nedjelje, proklete nedjelje, ulijevaju mi povjerenje. svi u sindikate!

monkey 12.04.2008 | 18:33

prosvjed je bio odličan, ovaj narod treba tek početi disati punim plućima. tko god misli da je totalna blokada države nadrealna, taj nije pokušao od svog rada živjeti u ovoj zemlji - jet to je trenutno najveća moguća fantazija jednog prosječnog građanina.

Vesna 11.04.2008 | 13:54

Toliko sam već umorna od svega, ali sutra dolazim posljednjim atomima snage. Mnogi će ostati kod kuće, ne zato što vas ne bi podržali, već zato što više nemaju snage da se bore, gutaju antidepresive sjedeći u svom domu (ukoliko im nije došla neka ovrha), bez novca, bez nade i bez volje. Ovaj je narod obolio od kolektivne depresije i apatije. A s tim "oni" računaju, uništavaju sve što je istinska ljudska vrijednost... Oni žive, mi se gasimo, a naša djeca nemaju budućnosti...

Komentiraj

Ime

Komentar

Antispam (upišite riječ velikim slovima)