H-Alter - Indijske priče: KALKUTA, CENTAR UMJETNOSTI I KULTURE

Datum: 14.05.2008

Indijske priče: KALKUTA, CENTAR UMJETNOSTI I KULTURE

Tumarajući Indijom, H-alterova urednica zatekla se u Kalkuti: Većina ljudi s Kalkutom povezuje slike umirućih i bolesnih koje po ulicama skupljaju sestre Majke Tereze. Indijcima se to pak ne sviđa, jer oni ovaj grad smatraju centrom umjetnosti i kulture. Dok većina indijskih gradova izaziva grčeve stresa u želucu, Kalkuta je iznenađujuće opuštena. Ovdje čak postoji podzemna željeznica i tramvaji, tako da kretanje gradom ne izaziva nužno noćne more i ne ostavlja trajne psihičke posljedice.

Sjedim u uskoj uličici gdje su drvene klupice na jednoj strani, a na drugoj štand s voćnim sokovima i ulični restoran gdje na otvorenom gospođa priprema rezance od riže, rižu, juhu. Unatoč uskoći ulice kroz nju stalno prolaze bosonogi i žgoljavi, zadnji pripadnici drevnog zanimanja siromaha Indije, ljudi koji vuku rikše. Trčkaraju tako bosonogi vukući snagom svojih neuhranjenih ruku, ponekad i nekoliko manje nesretnih Indijaca ili gomile vreća natrpanih tko zna čime. Kalkuta, ovaj grad od 15 milijuna stanovnika, zadnje je mjesto u Indiji gdje se rikše pokreću ovako. U ostatku Indije oni najsiromašniji se malo manje muče okrečući pedale bicikla, a oni još malo manje siromašni voze motorne rikše. Uz to većina tih vozača rikši ne posjeduje niti svoja vozila već ih iznajmljuje. Brojna konkurencija ruši cijene, a oni ipak na kraju dana moraju izbrojati rupije za najam.

Ja sjedim među turistima, Korejcima i Englezima, i gledam taj svijet koji pripada nekim davno minulim stoljećima. Gledam i ne znam kako osjećati sram, da li osjećati sram ili fascinanciju. Najviše me pogađaju njihove bose noge, jer bi čak i ja sa svojim najnižim mogućim budžetom mogla kupiti japanke za većinu njih. Ali, ne činim ništa. Samo gledam i okidam fotoaparatom koji je stajao više nego oni zarade u nekoliko života, vjerojatno. I u The Times of India, lokalnim dnevnim novinama koje izlaze na engleskom jeziku čitam priču o jednom takvom vukaču rikše koju većinu svoje ionako bijedne zarade daje za stipendiranje siromašnih studenata...

Sav taj svijet nas promatrača, koji se volimo nazivati putinicima i prezirati riječ turizam, smjestio se u jednoj uličici gdje se redaju jeftini hoteli. U mom vodiču za putnike s malo novaca tri hotela su istaknuta kao cjenovno dno: Maria, Paragon i Salvation Army. 75 rupija za noć u spavaonici, dormitoryju s desetak željeznih kreveta u Mariji. Tako za manje od desetak kuna dobivam mjesto za spavanje. Kao i obično, dormitory je ispunjen uglavnom Azijatima, Korejcima i Japancima i jednim Kinezom. Njima ne smeta manjak privatnosti. Tu je i jedan Argentinac, Gustavo. Englezi i Francuzi mogu si valjda priuštiti samostalne sobe, a i zaziru od tolikog zbližavanja s bližnjima.

U Kalkutu uglavnom dolaze mladi backpackeri volonteri. Tako su ova tri spomenuta hotela najčešće puna tom vrstom putnika. Neki od njih volontiraju po organizacijama koje se bave uličnom djecom, ali većina ih odlazi u neki od domova koje je osnovala Majka Tereza, Albanka čije ime i svi Indijci u Kalkuti izgovaraju s velikim poštovanjem u glasu. Jesi bila u Kući Majki Tereze? Zašto ne, zašto ne? - probijaju mi uši prodavači banana, kuhari u restoranu, čovjek koji kuha čaj na ulici.

Iako sam došla u Indiju s idejom da pobjegnem od realnog svijeta, a ne da se suočavam s njim, odlazim s Kanađankom Tarom Ingram u jedan od domova, onaj za umiruće, u blizini hinduističkog hrama božice Kali gdje naveliko padaju glave koza, pilića i ostalih živina kako bi se zadovoljila žudnja za krvlju ove božice. Na uskim krevetima u dugim redovima leže starice. Neke od njih sjede s ispruženom rukom, pokret koji odaje prosjaka, previše naviknute na njega da bi ga se odrekle pred kraj života. Samo jedna govori engleski, starica skvrčenih prstiju koja je ovdje već pet godina. Tako sam voljela učiti engleski, ali kad sam krenula u drugi razred baka koja me odgojila nije više mogla plaćati školu. Imala sam samo jednu knjigu i iz nje sam učila, ponavlja više puta svoju priču.

Dom je kao košnica. Siječanj je visoka sezona za volontere pa ih ima i previše. Oni služe hranu, pomažu onima koji ne mogu sami jesti, peru suđe, čiste, ili samo sjede i drže starce za ruku. Neki volonteri ostaju mjesecima, neki se vraćaju godinama. Dok hranim jednu staricu ne mogu prestati misliti na vlastite bake koje zapravo rijetko posjećujem, a ovdje na drugom kraju svijeta tješim nečiju tuđu.

Slika umirućih i bolesnih na ulicama koje skupljaju sestre Majke Tereze, slika je koju većina povezuje s Kalkutom. Indijcima se to pak ne sviđa jer oni ovaj grad smatraju centrom umjetnosti i kulture. Zajedno s mravinjakom ljudi koji spava na ulici, kuha na ulici, pere se na uličnoj pumpi, obitavaju i raskošne zgrade britanskog kolonijalističkog stila, knjižnice, muzeji. Početak Sudder Street je prekopan, a uz gradilište je podignut najlonski šator u kojem kuhaju i spavaju radnici i njihove obitelji, koji nemaju drugog doma do tog komada plastike koji sele od gradilišta do gradilišta.

Dok većina indijskih gradova izaziva pravu prometnu noćnu moru i uzrokuje grčeve stresa u želucu, Kalkuta je iznenađujuće opuštena. Ne izaziva takve osjećaje kao recimo Jaipur, brojem stanovnika nekoliko puta siromašniji glavni grad pustinjske države Rajasthan. Ovdje čak postoji podzemna željeznica i tramvaji, tako da kretanje gradom ne izaziva nužno noćne more i ne ostavlja trajne posljedice po psihu. Ipak odlučujem se za šetnju nekima od glavnih avenija, uz veliku livadu Maidan na kojoj mladići igraju ultrapopularni i najvažniju sporednu stvar u Indiji, kriket, a cijele obitelji doručkuju na travi. Na jednom kraju Maidana je impresivna katedrala Svetog Pavla izgrađena početkom 19. stoljeća, ali razgledavanje uočava skupina djece ulice koja uskoro trči za mnom s ispruženim rukama.

Spas nalazim na groblju u ulici South Park. Ime ulice i groblja nemaju nikakve veze sa likovima iz South Park crtića. Na ulazu se moram upisati, i propuštena sam u svijet golemih kamenih nadgrobnih spomenika u sjeni drveća. Ovdje nema zvukova ni mirisa Indije, pa ni Indijaca. Na ovom su mjestu zakopani Britanci koji su po raznim kolonijalističkim poslovima dolazili ovamo i nisu se uspjeli vratiti. Osim kostiju, Britanci su u Kalkuti ostavili i nekoliko zgradurina koje su trebali isticati veličinu britanskog carstva pošto je Kolkata ili Calcutta bila prijestolnica britanskog Raja. Jedna takva je i Victorijin memorijal, ogroman muzej od bijelog mramora ispred kojeg Indijci stoje u kilometarskom redu kako bi vidjeli stvari poput piana kojeg je svirala kraljica Victoria kad je još bila dijete.

U ionako jeftinoj Indiji, Kalkuta je uspjela još sniziti cijene. Sjedim na klupici kod uličnog restorana ispred hotela Maria gdje zapošljavaju gluhe radnike i jedem rižu na sto načina za kunu, dvije, tri. Navečer se preselim do štanda na kojem se služi sveprisutni čaj na indijski način, crni čaj s mlijekom, u malim šalicama od pečene gline koje se nakon pijenja jednostavno bace na pod. Besposličarenje prekidaju samo povremeni uleti prosjaka. Najčešće su to ovdje žene s malom djecom koje hodaju s bočicom u rukama i traže od turista da kupe mlijeko za djecu. One to mlijeko onda preprodaju iza ugla i vraćaju se ponovo u biznis s praznom bočicom. Lijepa djevojčica Maya prilazi mi s uspavanim bratom u rukama. Na sasvim nepromišljeno pitanje zašto ne odnese dijete kući u ove kasne večernje sate odgovara: Mi nemamo kuće. Spavamo na štandu na tržnici nakon što vlasnik zatvori trgovinu, uvjerava me Maya, čija je majka navodno u bolnici na podvezivanju jajnika kako ne bi rađala više djece, jer je otac niškoristi alkoholičar. Tako barem lijepa djevojčica, koja nikad nije išla u školu, opisuje život svoje obitelji.

^{Maya i brat}

Ispred muzeja na uglu Sudder Streeta kupujem fotokopirane klasike indijsko-putničke literature. Trenutni broj jedan, 900 stranica, i čini mi se par kila teška, je Shantaram. Da se ljudi odluče ubaciti u ruksak (fotokopiranih) devetsto stranica i vući ih sa sobom u ruksaku na ramenima po Indiji mora biti vraška priča, pa i ja dodajem taj uteg u svoj ruksak. Gregory David Roberts je Australac koji je služio zatvorsku kaznu za pljačku, ali je uspio pobjeći i sakriti se u Indiji. Tu je živio neko vrijeme u bombayskom slamu, osnovao kliniku za siromašne, ubacio se u svijet lokalne mafije i zarađivao na raznim ilegalnim aktivnostima, a dobitak velikodušno dijelio sa siromasima. Križanac Robina Hooda, Alberta Schweitzera i zločestog dečka, naravno da se usput i zaljubio u femme fatale. Kad sam došla do dijela gdje u afganistanskim brdima jedini preživljava bombardiranje ko zna koje gerilske skupine, počelo mi se činiti da je ipak malo pretjerao u nabrijavanju stvarne priče. Ali, po knjizi se snima holivudski film, Robertsa glumi Johnny Deep, a nekako se uspio izvući i iz zatvora na legalan način jer su ga uhvatili pa je u australskoj samici i napisao knjigu. Uz to, mora se priznati čovjek je vrlo talentirani pripovjedač, tako da sva ekipa koja nema pametnijeg posla u životu nego vucarati se nekoliko mjeseci zemljom čije će slamove zaobilaziti u širokom luku, a njeno podzemlje će upoznati jedino kao oronulog mršavca od kojeg će kupiti hašiš, Shantaram obožava.

Zadnje stranice čitam sjedeći u vlaku za Puri, mjesto na obali, i desetak sati u noćnom vlaku iz Kalkute. Pošto se svaka druga klasa osim one najniže second class, unreserved mora rezervirati nekoliko dana unaprijed, kao veliki poklonik neplaniranja, još jednom sam završila u unreserved. Milijun ljudi koji su stajali u redu s namjerom da se ukrcaju u jedan jedini vagon - nije mirisalo na dobro, ali kako u Indiji uvijek možeš računati na to da će se naći netko tko misli da se bjeloputi ne mogu snaći u njihovom svijetu, iz reda nas izvlači jedan vojnik i prijetećim pogledom gleda sve ostale koji krotko stoje u redu. Tako se, Tara (zapravo tamnija od njih) i ja, ukrcavamo prve, i zauzimamo najbolji položaj, to jest, penjemo se na police za prtljagu iznad sjedišta. Samo nas dvije na jednoj polici, nezamisliv je komfor za ovu klasu s rešetkama na prozorima, ali Tari je ovo prvo iskustvo druge klase, pa je u šoku. Sandale se skidaju iz poštovanja prema onoj raji dolje koja je nagurana kao ovce u toru i, nepisanim pravilnikom, stavljaju se na ventilator koji visi sa stropa, više-manje za ukras. Većini putnika putovanje s najsiromašnijima nije uopće opcija. Kako većina zapadnjaka kaže: Indija je super, samo da nije tih Indijaca... Ali, čovjek se na sve navikne, vozit se kao ovca ili mislit kao ovca, u čemu je zapravo razlika između nas i njih?

Prva indijska priča: OM SHANTI OM..

Pošalji prijatelju Printaj

Komentari

anto 18.05.2008 | 18:58

ok je tekst, ali uspoređivati ljude sa ovcama nije ok, kao da su oni manje vrijedni od nekih drugih,
dobro oni imaju svoj specifični način života ali to treba poštivati...

marina 16.05.2008 | 16:20

leonessa tekst je trebao biti samokritičan i kritičan prema turizmu i putnicima općenito tako da ne znam gdje si uspjela isčitati odobravanje.. Indijci ništa manje ne promatraju ljude koji im dođu u posjetu nego ovi njih. pošto većina njih nikada neće imati priliku putovati, promatranje turista je njihov prozor u svijet. i zašto bi im netko želio zatvoriti taj prozor?