Halter, elektroničke novine H-rvacke ALTER-native

U emisiji Nedjeljom u 2 Aleksandra Stankovića, već negdje u prvim minutama, Joža Friščić jasno je i glasno, u ime koalicije HSS-HSLS rekao nešto o čemu se do tada uglavnom šuškalo: Očekivali smo da će predsjednik Republike imenovati mandatara temeljem relativne većine i programa. Da je to uradio, bilo bi puno manje dramaturgije, pritisaka, navijanja….. Oprečno brojnim spekulacijama da je upravo on taj (ili jedan od tih, uz Goldsteina, Pusić, Adlešić i ostale) koji je, zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s Mesićem, utjecao na Jurčićevu smjenu, Friščić je još dodao kako taj Milanovićev potez, u ovom trenutku, smatra prevarom birača. Neposredno nakon toga, na internetskim portalima i političkim forumima počela su nagađanja o kakvoj je sada trgovini riječ, a izvjesno je da će se spekulacije tog tipa nastavit u dnevnim i tjednim izdanjima tiska kad na scenu stupe već notorni neimenovani, ali dobro informirani izvori. Reklo bi se, nomen est omen, uz Predsjedničke dvore vuku se i dvorske intrige.

Ustavnom tužbom na predsjednika?

No, stvari bi mogle biti mnogo ozbiljnije od običnog postvarenja metafore o imenu i znaku, pa je došlo vrijeme da se izrekne i ono teško izrecivo: Ne bi li možda netko trebao podnijeti ustavnu tužbu i protiv predsjednika Republike? Jer izgleda da je čovjek koji bi po svojoj funkciji trebao štiti Ustav, zakonitost, institucije sistema i brinuti za stabilnost državne vlasti, na što se Mesić vrlo rado i s pravom često poziva, prešao u sferu koja sve više liči na zloupotrebu ustavnih ovlasti? Evo, rekla sam i ostala živa.

Famozni članak 97. Ustava o kojem se ovih dana puno govorilo, naime kaže: Predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika.



Članak je, doduše, dijelom nejasan i neodređen, kao da je pisan za bivšeg predsjednika Tuđmana da se zatekao u opozicijskoj situaciji. No ono oko čega su u prvoj izbornoj noći vladale nedoumice - treba li predsjednik dodijeliti mandat za sastavljanje Vlade relativnom izbornom pobjedniku koji još nema zagarantiranu većinu u Saboru, razriješeno je u njegovu korist. Iz članka se doista može iščitati da on ima pravo od takvog mandatara tražiti dokaze da je u stanju formirati koaliciju koja će garantirati operativnost i stabilnost vlade. O tome kako te garancije izgledaju, Ustav doduše ne kaže ništa, pa se to možemo interpretirati kao da je predsjedniku prepušteno da odluči hoće li garancije zahtijevati u formi zastupničkih potpisa, koalicijskih ugovora, pred-ugovora, zajedničkog susreta sa predsjednicima koalicijskih stranaka, ili već nekako. Dijelom je to i stvar povjerenja, prakse i stila političke komunikacije, odnosno obnašanja predsjedničke funkcije. Stvarno stanje stvari ionako će, prema Ustavu, čl. 109., biti verificirano tek u Saboru: Odmah po sastavljanju Vlade, a najkasnije u roku od 30 dana od prihvaćanja mandata, mandatar je dužan program Vlade i Vladu predstaviti Hrvatskom saboru i zatražiti glasovanje o povjerenju. Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.

Dobro razmješteni zarezi

No, Ustav definitivno nije ostavio prostora za interpretaciju o tome tko obavlja konzultacije oko formiranja vladajuće koalicije. U tom pogledu, članak 97. je sasvim jasan, u njemu nema ni sintaktičkih, niti gramatičkih pitijskih rješenja, zarezi su dobro razmješteni: Vladu sastavlja osoba koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika. Ustavom nisu predviđene ni konzultacije, ni razgovori, a ponajmanje pregovori koje bi, u svrhu formiranja koalicijske vlade, obavljao Predsjednik Republike. Proteklog smo tjedna, međutim, svjedočili praksi koja je suprotna, ne samo duhu Ustava i smisla trodiobe vlasti, nego i njegovom izričitom izrijeku. Razgovore, konzultacije, a možda i pregovore (jer kako da znamo što se događalo iza zatvorenih dvorskih vrata?), ne samo s potencijalnim mandatarima, nego i sa svakom i najmanjom frakcijom budućeg parlamenta vodio je, uz veliku medijsku pompu, predsjednik sam.



To je problematično ne samo zbog slova Ustava, o čemu, u krajnjoj liniji, pravorijek mogu donijeti jedino suci Ustavnog suda (jedan je i pokušao, ali nije uspio uvjeriti predsjednika). Predsjednik je time jednu potencijalno vrlo produktivnu situaciju za razvoj demokracije, uspio pretvoriti u njenu suprotnost.

Evo zašto.

Rezultati izbora, privremeni i neslužbeni, za neke su bili noćna mora, za druge relativna pobjeda, za treće najbolji uspjeh kojeg su ikada postigli. No, jedno je bilo neupitno - hrvatsko biračko tijelo, se bipolariziralo, ali ipak nije glasalo za čvrstu jednostranačku vladu, već je za koalicijsku. To možda u ovom trenutku nije jednostavno niti praktično rješenje, ali je u zemlji čije je društvo, nakon svih ratnih i tranzicijskih trauma, još uvijek podijeljeno oko nekih temeljnih pitanja i vrijednosti, poželjno i dobrodošlo ako se razriješi primjerenom demokratskom procedurom.



Dosadašnja, praktički jednostranačka HDZ-ova vlast i autoritarni premijer, izborima su bitno oslabljeni, a SDP i saveznici (koji su bili dovoljno samouvjereni i nesmotreni da na izbore idu samostalno) su ojačani. U takvim izbalansiranim uvjetima trebao je otpočeti proces dogovora, pregovora i traženja prihvatljivih rješenja. O mandataru vlade trebala je odlučivati vještina sklapanja koalicija, no to nije, u svakom slučaju nije smjela biti, vještina cjenkanja i nadmudrivanja s figom u džepu, već politički proces javne delibiracije koji politička teorija opisuje kao model donošenja odluka koji spaja konsenzualnu i predstavničku demokraciju. S obzirom da je u političkoj sferi gotovo nemoguće postići odluke konzenzusom, putem dogovora, promišljanja, argumentiranja i javne rasprave traže se rješenja o kojima se na kraju ipak odlučuje temeljem brojčane nadmoći.

Zagonetno smijuljenje

Tako je nekako i krenulo, prvih par dana nakon izborne nedjelje. Predstavnici stranaka pred očima javnosti, u televizijskim emisijama i novinama počeli su iznositi svoje programe, pozicije, ambicije, uvjete i vizije, javno razmjenjivati stavove i pregovarati. Čak i kad su im novinari dobrano otežavali proces svojim upornim inzistiranjem u stilu …a tko će, u tom slučaju, biti premijer, ministar, tajnik, dostavljač…. činilo se da su oni ti koji doista žele razgovarati o sadržajima. Dakako, da i u takvim uvjetima može doći do trgovine, potkupljivanja, manipulacija, pa na kraju i izigravanja ugovorenih odnosa i obaveza. No s obzirom na raspored snaga i činjenicu da se sve događa pred očima javnosti koja time postaje glavni verifikator procesa, ipak mnogo teže nego što je uobičajeno.



Tada se, negdje sredinom prošlog tjedna, dogodio preokret i sve se preselilo u Predsjedničke dvore. Konzultacije, razgovore, a možda i pregovore, počeo je voditi predsjednik Mesić. Svi do posljednjeg manjinca sa svojih tristotinjak glasova pohodili su Dvore, a po izlasku nitko više nije niti pokušavao govoriti o konkretnim programima i uvjetima njihova provođenja, već su se zagonetno smijuljili, prepričavali anegdote, a potencijalni mandatari tvrdili su da imaju više mandata od suparnika, ali nam neće reći niti koliko, niti čije. Javnost, koju mediji sustavno desenzibiliziraju za političke sadržaje i procese, više nije mogla saznati zašto npr. koalicija HSS- HSLS i SDP zahtijevaju referendum oko ulaska u NATO, a HNS i HDZ ga smatraju nepotrebnim i što to točno znači u uvjetima koaliranja? Pitanje pristupanja NATO-u, nije samo stvar vojnog savezništva, već i budžeta, razvojne politike, socijalnih prioriteta. Što za koga točno znači decentralizacija, reforma obrazovanja, ili pravosuđa (o čemu je jasan bio jedino HDSSB, koji pod reformom pravosuđa podrazumijeva puštanje Glavaša na slobodu) i kako to misle uskladiti u eventualnoj koaliciji.



Predsjednik, čiji je jedini predizborni uvjet bio da pobjednik mora mijenjati privrednu politiku, kooptirao je javnu raspravu i umjesto javnosti postao mjesto verifikacije dogovora, a možda i aktivni sudionik pregovora, mnogo ranije nego što mu je to Ustav namijenio. Uskoro su svi sudionici procesa odgovornost za formiranje Vlade počeli kao vrući krumpir prebacivati jedni na druge, kao da nepunih tjedan dana ranije nisu "krvarili" pred biračima ne bi li sebi osigurali upravo to, poziciju u Vladi. Tako je u hrvatskom političkom grotlu potrošena mogućnost da se vladajuća koalicija sastavi transparentno, uvjerljivo i na zdravim temeljima. Opet je jednom prevladalo sveopće nadmudrivanje i politikantsko prenemaganje. Predsjednikova intervencija u demokratsku proceduru, osim što daje mnogo osnova za sumnju u njenu ustavnost, dovela je u pitanje legitimitet bilo čije i bilo kakve vlade, pa i one lijevog centra, za koju on neprikriveno navija, a koja će se na kraju oformiti, čak i ako se to dogodi tek u trećem krugu pregovora kojeg predviđa čl. 109. Ustava koji kaže da ako ni u roku od 60 dana mandatar ne uspije sastaviti vladu ili ako predložena vlada ne dobije povjerenje Hrvatskoga sabora, predsjednik Republike će mandat za sastav vlade povjeriti drugoj osobi.