Halter, elektroničke novine H-rvacke ALTER-native

Danas, 25. travnja 2008., kad je Milan Kangrga prešao Haronovim čamcem preko Stiksa, treba se nadati da će mu na drugoj obali biti oprošteno za ovu njegovu životnu naivnost, a da će u onom smislu u kojem je ta naivnost filozofska naivnost, ona biti zapamćena i kao vrlina.

Iako spomenuti razgovor nije bio Kangrgin zadnji javni istup, može ga se shvatiti kao svojevrsnu filozofsku oporuku, jer je u njegovim riječima primjetan određeni oproštajni ton, svođenje računa, podvlačenje crte ispod jednog golemog filozofskog i intelektualnog opusa, a osim toga, taj razgovor podastire nam autentičnog Kangrgu kod kojega je, valja istaknuti, uvijek bilo teško razdvojiti lik i djelo. Mislim tu ne samo na njegovu teorijsku fokusiranost i praktičku angažiranost, nego i na njegov temperament koji je jednako obilježavao i čovjeka Kangrgu i filozofa Kangrgu. Nije slučajno da je Kangrga volio citirati Johanna Gottlieba Fichtea, inače svog velikog filozofskog autoriteta, koji upućuje na sukladnost i međudjelovanje nečije filozofije i njegove ljudske osobnosti. U tom je kontekstu onda razumljiv i Kangrgin stalni poriv da promišljene uvide ponudi čitateljstvu i slušateljstvu u zaoštrenim formulacijama, te da svoj obziran pristup samoj stvari i filozofskim klasicima kojima se obraćao poprati dalekometnim interpretacijama i zaključcima.

Sigurno je da su upravo nerazdvojivost filozofskog i osobnog, zatim Kangrgina ironija i autoironija, koji ne oduzimaju ništa od vrijednosti filozofskih uvida, već ih upravo proširuju i produbljuju, te plodnosna napetost između spekulacije i vica, koja je obilježavala kako Kangrgine javne nastupe i intervjue, tako i njegove knjige – motivirali Jürgena Habermasa da, u pismu upućenom Kangrgi povodom osamdesetog rođendana, zaključi: Tvoji prinosi etici uvijek su bili napisani u sokratovskom duhu – i namijenjeni prije trgu negoli kuli bjelokosnoj!

A Habermasova konstatacija tiče se i Kangrgina shvaćanja uloge filozofije i filozofa u društvenom životu, što je stvar koju je također ne samo teorijski domišljao nego i živio, gurajući uvijek teoriju k praksi, ali i obrnuto. Kako je rekao u jednom drugom intervjuu, objavljenom početkom 2006. godine na H-alteru, on se nije smatrao filozofom po struci, budući da filozofija nije struka, jer se ne ustručava govoriti o svim bitnim problemima svijeta i čovjeka. U tom smislu, Kangrgu se s pravom može smatrati ne samo jednim od najznačajnijih suvremenih hrvatskih filozofa, nego i jednim od naših najznačajnijih intelektualaca. A intelektualac je, kaže Kangrga, par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu, što znači da intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent. Kangrga, kao samoosviješteni filozof, intelektualac, a to znači i kao kritičar u najboljem smislu riječi, doista nikada nije šutio, nego se čitavim svojim životom, i kao filozof i kao intelektualac i kao građanin, pa napokon i kao čovjek određene sredine danas i ovdje, borio za nešto bolje od onoga što nam svakodnevno priređuju ovi politički i kulturni polutani. Stoga bi se njegovim credom moglo smatrati sljedeću rečenicu iz gore navedenoga intervjua: Svojom kritikom želim pridonijeti tome da se u ovoj zemlji živi i bolje i humanije i dostojnije, a to uvijek iznova smeta onima kojima je svagda najbolje u postojećem status quo.

Tko je bio Milan Kangrga?

Kangrgina višedecenijska javna prisutnost, pa i popularnost, ipak nije razlog da se u ovoj prilici ne podsjetimo tko je bio Milan Kangrga. Najprije ukratko, bio-bibliografski.

Milan Kangrga rođen je 1. svibnja 1923. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je 1950. na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju. Doktorsku disertaciju pod naslovom Etički problem u djelu Karla Marxa obranio je na istom fakultetu 1961. godine. Od 1950. radio je kao asistent za predmete Etika i Estetika na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Postupno napredujući u znanstveno-nastavnim zvanjima, redovitim je profesorom postao 1972. Bio je utemeljitelj, te višedesetljetni šef i profesor Katedre za etiku, sve do umirovljenja 1993. godine. Znanstveno se usavršavao i predavao na nekoliko sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj, pri čemu je konstantom ostala njegova predavačka djelatnost na matičnom fakultetu, odsjeku i katedri, gdje je obrazovao, ali i odgojio brojne generacije naših filozofa.

Povijesna zasluga pripada mu i zbog toga što je bio jedan od osnivača Hrvatskog filozofskog društva (1957.), te domaćeg i međunarodnog izdanja časopisa Praxis (1964. i 1965.), kao i Korčulanske ljetne škole (1963.), što su odreda bile stvari po kojima je naša filozofija iskoračila na svjetsku filozofsku scenu i postala na njoj prepoznatljiva. Prethodno je, pak, bio jedan od utemeljitelja i urednika časopisa Pogledi i Naše teme, a posljednjih godina bio je član međunarodnog savjeta časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica.

Za života je objavio četrnaest knjiga i mnoštvo članaka, a Odabrana djela u četiri sveska objavljena su mu 1989. godine u zagrebačkom Naprijedu. Među njima bih istaknuo kao najznačajnija: Etički problem u djelu Karla Marxa (1963.), Etika ili revolucija (1983.), te Praksa – vrijeme – svijet (1984.). Godine 2004. u Njemačkoj je, kod izdavača Königshausen & Neumann, objavljen prijevod njegova djela Praksa – vrijeme – svijet, a iste godine i Etika – osnovni problem i pravci (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.). Ne smije se propustiti spomenuti niti njegov predani rad na upoznavanju domaće filozofske i šire javnosti s klasičnim djelima europske filozofije, tj. njegove prijevode Descartesa, Leibniza, Kanta, Hegela, Blocha, Marcusea, Lukácsa i drugih.

Svoju četrdesetgodišnju predavačku djelatnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja je bila posvećena ponajviše etici, nastavio je, nakon gotovo petnaestogodišnje pauze, u akademskoj godini 2006./2007. kada je držao predavanja o Klasičnom njemačkom idealizmu, što se produžilo i na ovu akademsku godinu, kad je do pred samu smrt održavao predavanja. Na sreću, predavanja o klasičnom njemačkom idealizmu iz ljetnoga semestra 2006./2007. godine priređena su za tisak. Na žalost, iz tiska izlaze tek nekoliko dana nakon njegove smrti, na njegov 85. rođendan, 1. svibnja 2008.

Upravo to dvoje, etička problematika i klasični njemački idealizam – uz filozofa Marxa kao važan orijentir promišljanja svjetske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – trajne su odrednice Kangrgine filozofije.

Kangrgina etička pozicija, koju Ante Čović s pravom tumači kao kritiku moralne svijesti, odnosno kao ukazivanje na granice etike i granice moralne sfere, te otvaranje perspektiva povijesne prakse – često je bila razumijevana kao paradoks: jedan profesor etike zahtijeva ukidanje etike! No, radilo se, dakako, o površnom i pogrešnom razumijevanju. I upravo zato Kangrgina razmišljanja o etici treba čitati paralelno s njegovim interpretacijama Kanta, Fichtea, Hegela i Marxa, koje jesu bile revolucionarne, ali nisu ništa oduzele misli ovih filozofa, kao što im nisu ništa niti dodavale, nego ih samo situirale u povijesni kontekst i prevodile na jezik današnjice, u čemu je Kangrga bio majstor. Također, upravo zato možemo žaliti što su dvije Kangrgine knjige, Spekulacija i filozofija – od Fichtea do Marxa, te Karl Marx – autentičnost njegove misli, ostale samo najavljene, a za nadati se da postoje i u rukopisu. Jer: ono što je on promislio, domislio i zapisao o etičkoj problematici, odnosu filozofije i spekulacije, revoluciji kao re-evoluciji, socijalizmu i komunizmu, te pojedinim ključnim misliteljima zapadnjačke duhovne i socijalne povijesti, koliko god da je prezentno u njegovim objavljenim djelima, zasigurno bi u onim najavljenima bilo dodatno rasvijetljeno, budući da je do zadnjega živo radio na artikulaciji svojih uvida i pojašnjavanju svojih ranije iznesenih teza.

Kao što je on volio istaknuti vezano uz Marxa, tako bi se moglo reći i za njega samoga: Kangrga nije bio marksist i komunjara, nego spekulativni mislitelj, ukorijenjen u tradiciji klasične njemačke filozofije, ali ponesen humanističkim, emancipatorskim potencijalom socijalizma, kojega je, u skladu s uzrečicom Rose Luxemburg Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma, uvijek jasno lučio od staljinizma i drugih krivotvorenja ideje socijalizma/komunizma nastale na Marxovu tragu. Stoga se za Kangrgu može reći da je jedan od rijetkih marksistički inspiriranih filozofa koji ne samo da ni onomad ni poslije toga nije izdao Marxa, nego nikada nije ni bio marksist u uobičajenom smislu riječi.

A za tu ljudsku i filozofsku samosvojnost Habermas je pronašao primjeren izraz nazvavši Kangrgu pravocrtnim filozofom, što dakako nije podrazumijevalo dogmatičnost, nego dosljednost u samoosviještenom i društveno djelatnom filozofskom stavu.

Tko će biti Milan Kangrga?

Pitanje o Milanu Kangrgi na kraju bih prividno zaokrenuo, pa zapitao ne samo tko je bio nego i tko će biti Milan Kangrga? Što nam Kangrga ostavlja u nasljeđe i kakvu budućnost njegovo djelo može očekivati?

Bez namjere da dajem dalekosežne procjene, budući da su one uvijek u opasnosti da nešto potcijene ili precijene, treba reći sljedeće: u skladu s hegelovskom odredbom, po kojoj je filozofija njezino vrijeme obuhvaćeno mišlju, Kangrgina filozofija je uvijek bila izraz našega hic et nunc, i time relavantna za ovdašnjost i današnjost, ali to ujedno znači i da je bila stalno napeta između reflektirane povijesti i utopijski projicirane budućnosti.

Istina, nikada, pa tako ni danas, takav pristup nije po ukusu epohe. Po mjerilima pervertirane revolucionarne prakse, koju je Kangrga kritizirao kao dogmatski staljinizam, njegova je filozofija, inspirirana kako Marxom, tako i onim najboljim iz povijesti klasične europske filozofije, bila premalo revolucionarna, tj. suviše kritički nastrojena i samosvojna. Po mjerilima, pak, post-revolucionarnog i post-utopijskog vremena Kangrga je suviše zahtjevan i revolucionaran, a u skladu s duhom epohe mnogima čak i nerazumljiv. Danas se mnogima, pa čak i novim generacijama studenata filozofije, Kangrgina djela čine nesuvremenima, i to kako zbog utopijske energije koja je u njima prisutna, tako i zbog inzistiranja na s time kompatibilnim povijesnim mišljenjem. Ali Kangrga je nesuvremen jedino u onom smislu u kojem Nietzsche govori o nesuvremenosti filozofije kao njezinoj vječnoj neprimjerenosti svakidašnjici, tj. njenom postavljanju neprimjerenih i pretjeranih zahtjeva svakidašnjici, određenom vremenu.

Kangrga je tako nesuvremen ne zato što ga je vrijeme pregazilo (primjerice, zato što je već odavno prošao zenit praxis-filozofije), nego zato što je njegova filozofija zapravo vraćanje u budućnost, kako je to jednom rekao za revolucionarno qua re-evolutivno mišljenje. A u tom smislu, prije možemo reći da njegovo vrijeme tek dolazi negoli da je ono već prošlo. No, Kangrgina će se filozofija, barem još neko vrijeme, nalaziti na povijesnoj oštrici. Kangrgijanski zaoštreno: čeka je ili zaborav ili posebno, istaknuto mjesto u povijesti hrvatske i južnoslavenske filozofije, te na intelektualnoj i općekulturnoj mapi naših prostora – tertium non datur! Oni koji se, u ovom ili onom smislu, smatraju njegovim učenicima mogu se opravdano nadati da se ono prvo više ne može desiti – jer Kangrga je imao tu sreću da je njegovo djelo još za života diskutirano i valorizirano (pri čemu posebno treba istaknuti okrugli stol u organizaciji Katedre za etiku u povodu njegova 80. rođendana, te, u nastavku na to, tematski broj časopisa Filozofska istraživanja, br. 84-85, 3-4/2004) – a da trećega ne može biti! Stoga je malo razloga za sumnju u to da će naredne decenije i stoljeća istisnuti Kangrgu iz historije i povijesti ovih prostora.

No, mislimo li kangrgijanski, a to vazda znači i kantovski, prva zadaća post-kangrgijanske epohe je – kritika. Kritiku ovdje treba shvatiti dvojako: i kao kritiku uz pomoć Kangrgine filozofije i kao kritiku, tj. određivanje granica, Kangrgine filozofije. Naravno, prisjećajući se Kangrginog upozorenja: Smatram da svatko može kritizirati sve što sam napisao i učinio, samo ako se poštuje meritum stvari, dakle, ako se ne radi o podmetanju ili ideološkoj invektivi. Zato u tom smislu naglašavam kako je svaka kritika ujedno samokritika, čega mnogi nisu ili ne žele biti svjesni, tj. upravo samo-svjesni!

S odlaskom Milana Kangrge završava jedna epoha naše novije povijesti, u kojoj je filozofija općenito značila nešto više od perpetuiranja i perfektuiranja znanstveno-akademskog pogona. Ali upravo u skladu s Kangrginim imperativom povijesnog mišljenja – ono što jest nikada nije gotov proizvod nego povijesno nastali složaj koji je ujedno i zahtjev postavljen na budućnost. To znači i da ono što je bilo nije dovršeno, nego se tek ima zbiti, ozbiljiti, kao hegelovski Aufhebung. A to je zadaća i za mišljenje i za djelovanje, kao i za teorijski i praktički prosvijetljeno stvaralaštvo.

---

Jedan od svojih posljednjih velikih intervjua Milan Kangrga dao je upravo H-alteru, 2005. godine. Filozofski razgovor s njime vodio je Hrvoje Jurić (op. ur.):

Filozofski razgovor s Kangrgom, 1. dio
Filozofski razgovor s Kangrgom, 2 dio

Pošalji prijatelju Printaj

Komentari

markan 21.05.2008 | 15:48

pa gdje si brate dosad? Iako ovo nije možda mjesto za takva razračunavanja za veličinom hrvatske filozofije, salve razmetanja na sve strane, floskule i fraze koje sugeriraju neizrecivu veličinu, a zapravo u sebi šuplje najbolje odgovaraju onom što žele opisati sugeriraju svima koji nisu "kritični", "kritički" ili "kritično kritički" da za sebe traže neko drugo nebo jer "the sedmo nebo" kapetanskog kriticizma pompozno je (s trubama) zauzeto. Pozdrav

Filozof? 19.05.2008 | 07:56

Jedan od međunaslova u ovom članku glasi: Tko je bio Milan Kangrga? Evo moga odgovora: Kangrga je bio osrednji filozof (studirao sam kod njega), ali zato veliki "Jusoloven", čitaj hrvatofob. Kao i o mnogim drugim stvarima, tako i o tome hrvatske budale nemaju pojma.

MARKAN 18.05.2008 | 12:24

"sedmo nebo je točka iz koje se u svijetu najsnažnije djeluje". Oprosti što sam te dosad krivo shvaćao. Nego reci radije šta ima tamo - reci snažno, onako, da djeluje, a reci dal i sad viđaš tamo i kangrgu.

Osim toga 11.05.2008 | 22:51

Tvoje usporedjivanje moga nicka s Budhom i sedmim nebom,nasuprot dolini suza i jauka,koja kao sto znam postoji u krscanstvu,samo dokazuje tvoju posvemasnju aroganciju i ignoranciju i trpanje svega u isti kos,i tvoju uspaljenu mrznju i prezir prema svemu sto nosi neki prizvuk "transcendencije",necega izvan pukog racionalnog i pukog materijalnog.
E pa filozofija praksisa ,bas kao i marksizam,nisu nikakave dogme,i otvorene su za sve sto pomaze u uspostavljanju ljudskog svijeta.A transcendetnost nije nekakvo sedmo nebo Budhino,vec neotudjiv dio same covjekove prirode.Nije nikakvo utociste za bijeg,vec tocka iz koje se u svijetu najsnaznije djeluje.Ali to tvoja arogancija i zagrizenost nikad nece shvatiti.
Bas kao ni Withmanovu pjesmu;"Captain,my captain".Svim pojmovima dajes vlastite sadrzaje da bi ih u svojoj zagrizenosti napao.Imas problem sa zuci.Javi se doktoru.

markane 11.05.2008 | 22:26

Sto reci za tebe no;tipicna mrzovoljna hrvatska negativisticka picajzla.Horoskopska karakteristika Djevice i analno zgrtacka analiticka ogranicenost.Naravno da nisam mislio da kriticko promisljanje stvarnosti ne znaci i pocetak njenog mijenjanja.Htio sam samo reci da shodno Kangrginom misljenju,istina se nalazi u onom treba,sollen,a ne u bitku,postojecem i mirenju s njim.
Mislio sam na drustvo,trend,ono kako se(man,sto bi rekao Heidegger),zivi,radi i osjeca,sto je razlicito od prave istine koja se nalazi u onom sto jos nije,sto tek treba ostvariti.U tom smislu je stvarnost,tj,bitak,nesto negativno,otudjeno,necovjecno,pa i nerealno,jer ne realizira covjekovu bit,odnosno samosvjest,vec
djeluje na njega kao otudjena priroda,nuznost,prisila.
Tvoje razumjevanje,je bilo prekoncipirano mojim,nickom i tipican je egzemplar wishful thinkinga.

markan 11.05.2008 | 14:44

istina nije u onome kako se živi, djeluje, misli.. Ma kakvi. Svejedno kako se živi samo ako se kritički konsekventno reflektira - šta?! Ne valjda život za koji je svejedno kako se živi, ili misao za koju je svejedno kakva je (ne valjda kritički kosekventna?!) ? shivashakti, praxis kao pokret, a ni život uopće nikad nećeš razumjeti dok god ne vidiš da istina nije na sedmom nebu s budom za razliku od doline suza i bezumnih jauka, a da je kritička refleksija nešto što od istine u životu, djelu, misli mora poći da bi život, djelo i misao kao istinu uspostavila. a mnoštvo kapetana uopće da je stvar patologije, ono ljudsko, suviše ljudsko.
A kapetani? Sačuvaj bože, sve same svjetsko historijske ličnosti, a svijet im tu samo da bi svoju historijsku veličinu pokazali. No pravednost povijesti će pokazati što su značili, u skladu sa svojom neovisnom kritičkom refleksijom, neovisni će i ostati. Amen.

ivo 08.05.2008 | 21:43

veliko filozofsko ime

shivashakti55 05.05.2008 | 17:24

Hvala mu za sve!Kad umre covjek i mislilac njegovih kvaliteta,u Svijetu,posebno u nasoj intelektualno oskudnoj i shizoidnoj sredini,ostane jedno veliko prazno mjesto.Sile zla i mraka u Hrvatskoj,izgubile su snaznog i superiornog protivnika,a dobile ohrabrenje i nadu u ostvarenje svoje negativne utopije.
Pitam se,jesmo li uopce svjesni koliko zivimo u drustvu milijarde svjetlosnih godina udaljenom od Kangrginih ideja?
Moram nazalost reci da mi se sve vise svidja drustvo mrtvih nego ovih koji su ostali.Sve vise mislim da zivot po sebi nema,ama bas nikakvu vrijednost,ako srlja padinom sve veceg i veceg barbarstva,i sve vece i vece lazi i licemjerja.
Divim se ljudima poput njega koji ostaju cvrsto za kormilom svoga camca pa makar ostao sam na podivljalom moru.Captain,my captain.
Istina nije u stvarnosti i u onom kako se zivi,djeluje,misli i kakve "vrijednosti" se postuju.Istina je u konzekventnoj,kritickoj refleksiji te stvarnosti.Gandhi je rekao;"Maybe only one man.but truth always remains a truth."Isto je bilo i sa Sokratom,Isusom isto se danas pljuje s inferironih ,prostacki arogantnih pozicija liberalizma po Marxu.Ali istinu njegove analize biti kapitalizma ne mogu pobiti, svi ti jadni intelektualni gnomi suvremenosti,cija je jedina prednost u pukoj bioloskoj cinjenici da su jos zivi,a bolji od njih u grobu.
Profesore,s vama je otisao Covjek.Sve manje ih je
sto stanovnistvo Zemlje vise raste.
Oprostite na lamentacijama.

ogipirogi 04.05.2008 | 20:09

fini nekrolog!

markan 29.04.2008 | 23:07

jedan je bio svećenik istine, drugi birtaški trbuhozborac, u općem zanosu naše birtije to dođe na isto.

gnjev razuma 28.04.2008 | 17:36

Hvala Kangrgi i hvala Hrvoju Juriću na ovom tekstu. Bilo je katarzično u NU2 nakon Bančevih povijesnih opservacija, čuti Kangrgine riječi. Banac, doduše, dobro vodi slučaj Pukuanić, ali za promišljanje povijesti potrebno je mnogo više. Potrebna je Kangrgina kritika.

Komentiraj

Ime

Komentar

Antispam (upišite riječ velikim slovima)