H-Alter - Podložnost utjecaju nekretninskih kapitalista

Datum: 25.04.2008

Podložnost utjecaju nekretninskih kapitalista

U Mojkovcu, 100 kilometara sjeverno od Podgorice, gdje je u tijeku sanacija jalovišta – jezera punog otrova – nastalog zbog bivšeg rudnika olova i cinka sreli smo savjetnika crnogorskog Ureda Programa Ujedinjenih naroda za razvoj Jerneja Stritiha. Nekadašnji zamjenik slovenskog ministra okoliša danas je samostalni poduzetnik koji pokušava osmisliti održivi turizam u nekoć industrijskom gradiću.

Jernej Stritih je šumarski inženjer s boravištem u Sloveniji koji je do 1990. radio je na Šumarskom fakultetu u Ljubljani. Kao član Zelenih radio je za slovensku Vladu, a 1993. bio je ministar zaštite okoliša. Prije toga već je napravio konzultansku tvrtku Oikos iz Domžala u kojoj radi dvadesetak zaposlenika a u kojoj je prodao svoj udio pretprošle godine. Od 1994. do 1996. radio je za OECD kao koordinator za jugoistočnu Europu, od 1996. do 2001. bio je direktor Regionalnog centra za okoliš u Budimpešti, 2005.-2006. radio je na projektu jačanja Državnog zavoda za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Radio je na razvoju upravljanja zaštićenim područjima, suradnji s lokalnom zajednicom kod zaštite prirode malih zaštićenih područja poput Creta Dubravica i Đurđevačkih pijeska. Godine 2007. bio je vodeći autor UNDP-ovog izvješća o razvoju okolišne politike u jugoistočnoj Europi. Ima mnogo posla u regiji u kojoj želi raširiti neka pozitivna slovenska iskustva.

Što je to održivi turizam i koliko je primjenjiv u jugoistočnoj Europi?

Postoje službene definicije, a ono što ja mislim da je zaista primjenjivo u ovoj regiji jest da održivi turizam ne uništava resurs na kojem je izgrađen, koji recimo građenjem hotela ne uništava ljepotu plaža zbog kojih turisti dolaze, koji ne šteti lokalnom stanovništvu već im donosi ekonomske, socijalne i možda i ekološke prednosti. Ekološki turizam je onaj koji omogućuje ostanak ostvarene vrijednosti u samom kraju o kojem je riječ. Znamo u cijeni putovanja veliki dio predstavlja sam prijevoz, avionska, karta, onda nakon toga slijedi usluga agencije, ako je riječ o agencijskom turizmu a tek je mali dio ono što turist potroši u mjestu u koje ide. Kroz održivi turizam ide se na to da se to okrene. Mjesto samo u koje dolaze turisti marketinški je aktivno samo za onoliko turista za koliko misli da ih treba, ono omogućuje infrastrukturu i ne ide preko agencija nego što je više moguće direktno prema tržištu te tako pridonosi razvoju tog područja. Jedan aspekt održivosti je da sam turizam ne treba biti na prevelike destinacije jer je zbog klimatskih promjena avionski prijevoz upitan. U tom smislu zemlje na Jadranu imat će prednost jer su u Evropi i do njih se može stići i autom i vlakom što je održiviji način transporta od aviona.

Začudilo me što u pregledu aktivnosti crnogorskog Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u dijelu koji se tiče pomoći pri izradi prostornih planova težište na sjeveru, znači li to da je bitka za prostor na jugu, u Primorju izgubljena?

U Crnoj Gori svi donatori idu na sjever jer on nema ekonomskih mogućnosti. Tu je ekonomija još u recesiji ili opadanju, još nije krenuo razvoj. Zbog nekretninskog ili turističkog booma na obali je razvoj krenuo i zajedno s krajem oko Podgorice nemaju nekih razvojnih problema. S druge strane bitka jest bitka izgubljena jer ako imate strane investitore s milijunima eura koji grade hotele tu neka međunarodna organizacija ne može puno uraditi jer je nitko ne želi slušati pa je bolje da radi tamo gdje je žele slušati.

Kad sam nedavno u Kirgistanu od djelatnika UN-a čuo kako postoji opredijeljenost Vlade i predsjednika za zaštitu prirode no korumpiranost lokalnih političara ide pod ruku s onima koji prirodu uništavaju. Upitao sam tada koliko to vrijedi i za zemlje u ovoj regiji?

On je mogao to reći i o Španjolskoj i o Americi ili o bilo kojoj zemlji. Tu postoji problem da vi uvijek možete bolje zaraditi kupovinom i gradnjom hotela nego samim njegovim radom. Hotelski posao nije visoko unosan pogotovo ako ste vezani na agencijske kataloge i ta pojava je poznata iz Španjolske. Čitavu priču na Costi del Sol pokrenule su nekretitnske agencije, nekretninski kapitalisti koji uzimaju svježa zemljišta i grade. Prodaju ih hotelijerima i stranim umirovljenicima sa sjevera i ne zanima ih kako će taj turizam dalje živjeti. To isto se događa svugdje. Kad imate obrtne stope od 100 posto unutar jednog projekta a manje od 5 posto unutar normalnog posla onda je jasno da ljudi koji se bave nekretninama imaju određenu moć. Svi političari su, a to je od zemlje do zemlje manje ili više sofisticirano, podložni utjecajima takvih moći.

_{Foto: Gradnja hotela na ulasku u Budvu, kao simbol turističkih perspektiva prve ekološke države na svijetu}

Da li su političari manje podložni tamo gdje je javnost jače opredijeljena protiv toga?

Sigurno je to vrlo bitno. Glavni instrument koje lokalne zajednice imaju protiv toga je prostorno planiranje. Ono određuje vrijednost nekog zemljišta i kraja za neku djelatnost. Koliko sam gledao različite zemlje na Jadranu Hrvatska možda još uvijek ima dosta restriktivan pristup kod prostornog planiranja na obali i time se, zato što sve ne da otvoreno, stvara pritisak na kapital da radi što treba. Ako su lokalne vlasti spremna prihvatiti bilo kakav projekt samo zato da on dođe, onda dolazi bilo što.

Koliko su ljudi u regiji ili konkretnije u Crnoj Gori, poput stanovnika Mojkovca osobno spremni platiti za čisti okoliš, recimo za naknadu za pročišćavanje njihovih otpadnih voda?

Problem nekih investicija je što se nekad planiraju bez da netko razmisli tko ih treba plaćati dugotrajno. Pitanje je može li si neka ekonomija sa svojim prosječnim plaćama kakve jesu priuštiti infrastrukuru kao daleko razvijenija Njemačka što je baš slučaj zagrebačke deponije ili slične strategije upravljanja otpadom za Crnu Goru. Drugo je pitanje zašto si ljudi ne bi priuštili takav standard kakav imaju razvijene zemlje ako su spremni platiti. Ako pogledate kuće, stanovanje i automobile ovdje mnogi se ljudi sa zapada pitaju kako ti ljudi žive ako si mogu priuštiti takav standard. Okoliš bi trebao biti dio tog standarda i za to mislim da pitanje cijene nije najvažnije. Puno važnije pitanje je pitanje predrasuda i odnosa prema okolišu jer kad jednom svi ljudi prihvate da se neke stvari trebaju raditi kako treba onda to uopće nije problem. Recimo u Crnoj Gori još uvijek imate problem otpada uz rijeku što je posljedica toga da više od pola stanovništva nema organizirano skupljanje smeća (20 posto u Hrvatskoj – op. autora). Kao razmišlja se da je to skupo a nitko ne razmišlja koliko košta čišćenje rijeka i nitko ne zna koje su posljedice transporta tog otpada prema moru i Hrvatska je žrtva tog stanja u Albaniji i Crnoj Gori jer struje nose smeće na vanjske obale hrvatskih otoka koje su najzagađenije.

Što može potaknuti ljude na promjenu toga, strah ili znanje?

Mislim da znanje i kultura, Vrlo je bitno da rukovodstvo, glavni ljudi u društvu kažu da je to bitno, da se opredijele za to, da rade na tome, da daju simbolički vlastiti primjer…Tako se mijenjaju vrijednosti u društvu. Prisilom se vrijednosti ne mijenjaju.

Pošalji prijatelju Printaj