Halter, elektroničke novine H-rvacke ALTER-native

Saznajte detalje o mirovnom aktvizmu Šure Dumanić, kao i o projektu 7+7=ona, zajedničkom projektu umjetnica i aktivistica, započetom za prošlogodišnji 7. mart.

Prošle godine objavili ste priručnik Umijeće nenasilja - vodič za nenasilni aktiviza autorice Marie G. Di Rienzo. Riječ je o priručniku u kojem su prikazane metode nenasilnog djelovanja, a on ujedno predstavlja i presjek vašeg mirovnog djelovanja. Kada je započeo vaš mirovni angažman i s kojim ste se poteškoćama susretali u mirovnom organiziranju žena na područjima ratnih djelovonja?

Taj priručnik pripada prije početku moga mirovnog opredjeljenja, kao i mnogih drugih koji su u devedesetima tražili osobne i kolektivne odgovore na prijeteći rat. Vaše me pitanje evo podsjeća na to da smo na prostorima bivše Jugoslavije, što se barem pacifizma tiče, napravili jedan puni krug, i vratili se ne bih rekla natrag, ne radi se o retrogradnom procesu, već prije na novi početak - na teme čiju potrebu sada uviđa mnogo više ljudi nego prije petnaest i više godina. Radi se o tome da je rat osnažio violentne dimenzije naših tradicija, s tim što moderno doba prate i neke promjene gdje se takva ponašanja pokazuju razornima za pojedinca i društvo. Mislim prije svega na gubitak empatije, narasli egoizam, materijalističke vrijednosti kao na kontekst u kojem nasilna kultura ne može opstati bez posvemašnjih destruktivnih posljedica i doista prijeti blokiranjem normalnog funkcioniranja osoba, obitelji, grupa, pa društva u cjelini, te prijeti proizvesti stanje 'belum omnia contra omnes'.

Kao što reče kolega Marijan Vejvoda na predstavljanju ovog vodiča u Rijeci - potreban nam je jedan novi bon-ton, jedan vodič kroz naše nove odnose, jer kultura nenasilja, kao i ona nasilja uostalom, postiže se - učenjem. O tome sjajno svjedoči autorica ovog vodiča i trenerica nenasilja Maria Di Rienzo, koja je prateći tradiciju suvremenih pokreta, napravila sintezu gandhijevske mirovne 'doktrine' i aktivizma karakterističnog za zapadna društva.
Iskoristila bih ovaj razgovor i pitanje da podsjetim kako u svakom društvu, pa i hrvatskom, postoje golemi povijesni izvori nenasilne, mirovne kulture, od onih u umjetnosti, pa do narodnih običaja, ali za njihovo istraživanje i očuvanje još nema interesa. Tako da smo mi tijekom rata imali paradoksalnu situaciju da su nas o ovoj kulturi poučavali prijatelji i prijateljice iz Njemačke, Amerike, kada smo tek u obrisima prepoznavali vlastite običaje. Sjeća li se netko 'mirovnih vijeća'? to su bila tijela u mjesnim zajednicama (sada odborima, nekad u davnini to se sigurno još i drugačije zvalo), sa tri do četiri člana, koji su išli u kuću gdje su se supružnici svađali, mirili ih; ili su posredovali kod susjeda kada bi se zamjerili jedni drugima - očuvanje mira, život u miru bilo je vrednovano kao važno za život u zajednici.

Surađujete i sa talijanskom novinarkom Florianom Lipparini koja je zajedno sa prijateljicama osnovala grupu Žene za mir u Milanu iz koje je kasnije nastao projekt Ženske mirovne radionice u Rijeci. Taj je projekt bio namijenjen ženama izbjeglicama koje su tada u Hrvatskoj bile bez ikakvih prava. Kako je došlo do povezivanja mirovnih aktivistica iz Italije i Hrvatske i kako ste se povezali sa Ženama u crnom koje su tada djelovale u okviru Centra za antiratnu akciju u Beogradu?

Inicijativa je došla sa strane talijanskih i drugih europljanki. One su pred sami rat organizirale 'Mirovnu karavanu', koja je prošla kroz Rijeku, Zagreb, a onda preko Mađarske (jer se u Slavoniji već pucalo) prošla je Suboticu, Novi Sad i završila u Beogradu. Mislim čak da se radi o dvije takve ekspedicije, jer sam u jednoj i sama sudjelovala, sa završetkom u Beogradu - palile smo svijeće, držale slogane protiv rata i sve ono što mirovnjaci u svijetu rade.
Inače, pred sami rat na cijelom prostoru bivše zemlje nikle su mirovne grupe, pod raznim nazivima - mi smo osnovali Antiratnu kampanju Hrvatske, u Beogradu je tada djelovao Centar za antiratnu akciju, u Sarajevu Centar za mir... ali bilo je i mnogo drugih grupa, posvuda, a inicijativa jako puno.
Međutim, kada se ratna mašinerija pokrene, tada je kasno za pacifizam. Kada nasilje poteče svakodnevnicom, teško se zaustavlja - jer se uvijek i iznova pokušava zaustaviti - nasiljem. Taj začarani krug ne može se lako zaustaviti niti iz njega izići.
Stoga smo se mi pacifisti susretali u godinama rata u gradovima u Italiji, Austriji, Njmačkoj, Francuskoj... na inicijativu i pozive tamošnjih organizacija. Puno su nam pomogli. Premda oni uvijek kažu da smo mi pomogli njima, samim tim što smo djelovali za mir u uvjetima u kojima to nije lako, a ponekad se činilo ne samo beznadežno nego i nelogično - kad je rat na vrhuncu, kada osveta, bijes, tuga i gubitak pobune u nama 'neprijatelja' i zatvore se sve druge opcije.
Kasnije su nam pomogle oko brige za žene izbjeglice. Pomalo mi je žao što taj veliki potencijal nije bio više iskorišten za kulturološku promjenu ka pacifizmu, često se tu radilo samo o humanitarnoj pomoći, ali i same izbjeglice bile su užasno uplašene - naš je uspjeh bio čak i da im pomognemo da se smire i jednom počnu normalno živjeti. Lipparini je o tome napisala knjigu 'Drugim putovima/Per altre vie', koja je jedno od rijetkih svjedočenja toga aktivizma.



Mirovni aktivizam uglavnom se temeljio na nesebičnom radu aktivistkinja. Ne treba niti podsjećati da su mnoge aktivistkinje izgorjele upravo zato jer su radile mnogo, a bile malo plaćene za svoj rad. U publikaciji Neočekivana revolucija - žene na tržištu rada zorno nam pokazuje kako su žene uvijek radile, ali njihov rad nikad nije bio adekvatno valoriziran...

To ste dobro zapazili, mada se ovdje radi o dvije različite stvari. Aktivizam, rad 'za opće dobro' uvijek je bio i biti će stvar izbora, odluke i vokacije same osobe.Za to se nikome ne isporučuje račun. Kod nas je uslijed rata došlo do toga da smo kroz taj rad preživjele. To nije plaća, nije niti nagrada. Nakon rata pak, tu su se odvijali procesi odvajanja onih organizacije koje su se profesionalizirale, rekla bih da one potom rade neke strateške stvari važne za društvo, ali je najveći broj ostao na volonterskoj razini i to su često vrlo dinamične udruge, brze i efikasne u reagiranju na društvene probleme i potrebe.
Knjiga pet talijanskih filozofkinja govori pak o mjestu žene u svijetu rada - društvene produkcije i reprodukcije, te o nečemu što one zovu 'civilizirajući rad 'žena' - a to je sav onaj posao od kultiviranja doma do njegovanja starih i djece, koji ne samo da nije bio plaćen - one niti ne smatraju da se sve može platiti, već nešto gore - on nije bio, niti je valoriziran. I tu je sada ta dodirna točka između aktivizma žena, njihova rada za 'opće dobro' i ovog rada u obitelji i mikro zajednici: nema valorizacije toga rada, društvo ga teško ili nikako priznaje.
Mene je ta knjižica koju sam dobila na talijansmom jeziku fascinirala, svakako bih je preporučila kao literaturu ženi ovoga doba. To je knjiga koja unutar suvremenih tehnoloških promjena vidi ženu na tronu jedne nove proizvodnje, više simboličke i više socijalizirajuće, prožete jednom važnom vještinom koju žena posjeduje - onom komunkacije, knjiga koja nas osnažuje svojim opijajućim optimizmom.

Jedna ste od pokretačica projekta 7+7= ona. Riječ je o multimedijskom projektu u kojem sudjeluju umjetnice i aktivistice. Intencija vam je prikazati kreativni rad žena, ali i doprinos žena u izgradnji mirovne kulture. Što se trenutno događa s tim projektom i kako procenjujete odnos nevladinog sektora i kulturnog aktivizama danas u Hrvatskoj?

Taj je projekt pokrenula umjetnica, akademska slikarica Yasna Skorup Krneta prošle godine. Nas 7 smo za prošlogodišnji 7 mart (namjerno dan prije 8-og) prikazale ono što radimo, a potom isto ponovile na jesen u Opatiji, pozivajući i mnoge gošće i goste da se predstave unutar projekta. Pri tome smo otvorile diskusiju o stvaralaštvu žena, njegovom vrednovanju... tako da se već u ova dva susreta pokazalo takvo bogatsvo da je to teško opisati ovako ukratko - od glumica, pijanistica, slikarica, književnica, poslovnih žena... sve su pokazale zanimanje za ovakvu kreativnu raspravu.
Projekt je prijavljen na natječaj Ministarstva kulture za sufinanciranje, i to u kategoriji međunarodne suradnje, s obzirom na to da je projekt pozvan u u Tuzlu, Podgoricu, Poredenone i na 'Sarjevsku zimu'. Kad je o financiranju ovakvih projekata riječ naše je iskustvo kako ova kombinacija umjetnosti i aktivizma bivateško prepoznata od strane institucija. Radi se o novim formama, novim kombinacijama, izuzetno otvorenim projektima, za koje neki stari, klasični kriteriji ne vrijede, neprimjenjivi su, te bi i sami kriteriji trebali biti obogaćivani sukladno promjenama koje prate stvaralaštvo. Naprimjer Yasana Skorzp Krneta je prepoznala mirovni aktivizam kao kreativnost na razini simboličkog upliva u realnost - to je važno zapažanje koje bi institucije trebale prepoznati i usvojiti. U svakom slučaju mirotvorstvo je sastavni dio ovog projekta koji će vjerujem doživjeti svoje širenje i povezati veliki broj umjetnica i aktivistica, u Hrvatskoj i izvan.

Sudjelujete u radu Ženske akcije Rijeka koja je prošle godine obilježila deset godina rada. Koje su osnovne aktivnosti te grupe danas?

Od prošle godine, kada nam je Grad Rijeka uskratio prostore i tako nas nagradio za deset godina rada našeg savjetovališta za žene žrtve nasilja, i sustavnog djelovanja protiv nasilja a za kulturološku i političku promjenu ka nenasilnoj kulturi, isto tako smo se na neki način 'vratile na početak' - na ulicu. Održale smo za prošsli Dan ljudskih prava (10. prosinac) konferenciju za tisak 'na otvorenom' - kampanju smo ovaj puta namijenile samohranim majkama. Odziv redakcija je bio izuzetno dobar, na neki način dali su nam podršku da nastavimo dalje. Dakle, mi se nadalje u svom radu fokusiramo uglavnom na javne kampanje - imamo ih četiri godišnje (za 8. mart, za 24. svibnja - Međunarodni dan žena za mir i razoružanje, 20. lipnja - Međunarodni dan izbjeglica, te završna kampanja koja traje od 25. studenog - Dan borbe protiv nasilja nad ženama pa do 10. prosinca - Dan ljudskih prava.

Svaki puta je drugačiji sadržaj te kampanje - npr. ovaj 8. mart imale smo kišobrane grupe HOMO iz Pule na kojima je ispisano - 'žene u politici, mir u svijetu' a kampanja je bila posvećena 60. godišnjici Deklaracije UN o ljudskim pravima, sa fokusom na zaštitu prava žena u svijetu. Sad smišljamo događanje za 24. svibnja, a za 20. lipnja već imamo predviđen program kampanje namijenjen suzbijanju trgovine ženama i djecom.
Drugi dio naših aktivnosti namijenjen je razvijanju solidarnosti - na lokalnoj i na međunarodnoj razini. Odazivano se pozivu na suradnju domaćih udruga i grupa - upravo smo u fazi osnivanja mreže udruga samohranih roditelja, a sa inozmenim grupama najviše radimo na programima edukacije mladih za nenaslje. Vještine, znanje nenasilnog djelovanja, uz međusobno poštivanje važne su za izgradnju budućih društava.
To je toliko važno da je naša generacoja dužna, odgovorna postaviti temelje takvog društva. Iz tog razloga pokrenula sam projekt godišnjaka, pod nazivom Mirovne sveske - autori prvih svezaka biti će Žarko Puhovski (politički eseji), Drago Pilsel (religija i građenje mira), Predrag Matvejević (Mediteran i kultura mira), Michel Lemetre (Marseille - građani za mir).

Namjera je sveski pokrenuti inicijativu za osnaživanje mirovne civilne scene i mirovne kulture na Balkanu, pri čemu je vidljivost i valoriziranje proteklog djelovanja, te aktualnih potencijala, prvi korak u takvom nastojanju.
Na taj način se postavlja trasa po kojoj mirovnu, nenasilnu kulturu i djelovanje mogu graditi naredne generacije te doprinositi harmoniziranju i smirivanju društvenih tenzija i konfikata. Inicijativa je otvorena svim autorima i autoricama koji se žele pridružiti.

Pošalji prijatelju Printaj

Komentari

Budite prvi koji će komentirati ovaj članak!

Komentiraj

Ime

Komentar

Antispam (upišite riječ velikim slovima)