Ilustracija: Antej Jelenić<br>Ilustracija: Antej Jelenić
Svi mi preuzimamo iste obrasce ponašanja, držimo se sigurnog teritorija kritike kriminala, fašizma ili nekog drugog totalitarizma, jer imamo osiguranu publiku koja će nam pljeskati, ili se pridružujemo sektama i guruima koji ne bi bili gurui da stalno ne ponavljaju iste rečenice. Rijetko se tko usudi pokušati živjeti u budućem svijetu, izgovarati ideje koje nikada nisu bile izrečene i koje će vrlo često biti popljuvane. Medij svake vlasti je medij nepoštivanja i medij ograničenog shvaćanja onoga što zovemo život.

Još prije dvadesetak godina Japanac Masaru Emoto uočio je zanimljiv fenomen u kristalima vode - struktura kristala pravilnija je ako je voda prije smrzavanja izložena pozitivnim riječima ili glazbi. Njegovo otkriće, do kojega je došao intuitivno, za današnjeg čovjeka je od velike važnosti jer nam iz potpuno drugog ugla govori o fenomenu komunikacije. Budući da je čovjek velikim dijelom upravo sastavljen od vode, može se reći da je ona zapravo naš najveći organ, a Emotovo otkriće govori da taj naš organ ima apsolutnu moć apsorpcije najrazličitijih vibracija iz okoline. Dok god ostanemo zarobljeni u betoniranim kolijevkama, u gradovima gdje se više ne vide zvijezde, biti ćemo uvjereni da je naš mali svijet sve što postoji Ona se nalazi u svim našim stanicama i odgovorna je za skladno djelovanje metaboličkih funkcija tijela, ali ona, u tom svijetlu, također predstavlja naše primarno čulo. Njegovo otkriće ide još i dalje: Emoto je pokazao da isti efekt na vodu imaju i napisane riječi, pa čak i neizgovorene riječi.

Kretanje današnjeg svijeta prema sve teže dodirljivim oblicima autokracije i tehnokracije proporcionalno je, čini se, sve većoj okupaciji našeg životnog okoliša zvukovima raznih strojeva, neprirodnim materijalima, toksičnim otpadom, medijskim prizorima nasilja te, možda i najvažnije, riječima i idejama u čijem je korijenu uvijek želja za vlašću nad drugim bićem. Temeljna ideja današnjeg društveno-političkog sistema jest da je čovjek po svojoj prirodi nesposoban za samoorganizaciju odnosno da je vlast neophodna i on je do danas razvio nepojmljiv aparat proizvodnje pristanka na tu ideju budući da se nikada ne namjerava odreći svoje prividne moći. Pomoću medijskih proteza taj sistem svakodnevno projicira u naše biće melodije nasilja i vlasti. Čak i najbenignije reklame koje danas niču svuda uz cestu, na autobusnim stanicama, na zgradama i one koje se naravno neprestano vrte na televiziji, predstavljaju poruke nasilja koje vlast brižno taloži u naše biće.

Još prije pedeset godina u svojoj knjizi Shvaćanje medija: Produžeci čovjeka Marshall McLuhan uočio je da je sam medij poruka i danas je krajnje vrijeme da opet počnemo promišljati o toj jednostavnoj rečenici. To znači da nas reklama za neki proizvod ne obavještava tek o njegovoj marki i cijeni, već da nas svakodnevno navikava na jedan poseban oblik stvarnosti. Ta stvarnost je - grčevita borba za vidljivost i nadmoć. I sama parlamentarna demokracija je suštinski reklamni fenomen, a reklama može biti sve, ali ne smije raditi na vlastitom ukidanju. U aktualnim predsjedničkim debatama možemo iz prve ruke promatrati taj fenomen. Naime, ono u čemu se svi kandidati slažu jest to da treba pospješiti rad institucija i obračunati se s korupcijom, ali nitko od njih ne može niti smije reći da je sam medij vlasti, odnosno njezine institucije, ono što proizvodi korupciju i ono što tu korupciju čini normalnim načinom funkcioniranja društvenog života.

Ilustracija: Antej Jelenić<br>
Ilustracija: Antej Jelenić

To ne smiju reći jer su upravo uronjeni u prostor toga medija i oni prihvaćaju njegovu ekonomiju - to je prozivanje lopova, ponižavanje protukandidata i na koncu neizbježno obećanje da će upravo on ili ona najšire proširiti područje svoje moći i obračunati se sa svima. Mi koji promatramo taj igrokaz ostajemo frustrirani i inficirani istim bijesom koji će voditi budućeg kandidata, i ako ga ne osvijestimo i našu "vodu" do posljednje kapljice ne očistimo od takvih vibracija, postajemo nositelj istog virusa, reklamni agent društva koje propada. Tada se svrstavamo u pojedini tabor ne bismo li barem imaginarno dijelili tu prividnu moć i bili na strani jačega te počinjemo promatrati svijet njihovim (ekonomskim) očima. I svi uvjeti za nastavak biznisa po starom su ispunjeni jer tako onečišćene duše nismo sposobni kristalizirati vlastitu kreaciju niti stupiti u slobodno muziciranje s drugim ljudima; dakle potrebna nam je još veća i jača figura vlasti.

Budući da se u posljednje vrijeme pokušavam upoznati sa što više neljudskih bića (jer me ljudi počinju prečesto umarati) uočavam sve više Budući da se u posljednje vrijeme pokušavam upoznati sa što više neljudskih bića (jer me ljudi počinju prečesto umarati) uočavam sve više katastrofalnih anomalija u prirodi uzrokovanih tzv. napretkom  katastrofalnih anomalija u prirodi uzrokovanih tzv. napretkom. Zbog visokih zimskih temperatura pojavljuju se kolonije borovih prelaca, ponegdje rastu šparoge, a žabe i šišmiši se bude iz zimskog sna te tako omamljeni često završavaju mrtvi. To su samo neki od simptoma puno dubljeg poremećaja u odnosu čovjeka i prirode koji je proporcionalan našoj odvojenosti od donošenja bilo kakvih odluka u društvu. Ali ako smo prividno odvojeni od samog odlučivanja i ako se čini da je sve u rukama velikih političkih i bankarskih institucija, to uopće ne znači da ne snosimo odgovornost za ekološko i duhovno zagađenje. Svi mi smo ti koji preuzimamo iste obrasce ponašanja, držimo se sigurnog teritorija kritike kriminala, fašizma ili nekog drugog totalitarizma, jer imamo osiguranu publiku koja će nam pljeskati, ili se pridružujemo sektama i guruima koji ne bi bili gurui da stalno ne ponavljaju iste rečenice, ali rijetko tko se usudi već sada pokušati živjeti u budućem svijetu, izgovarati ideje koje nikada nisu bile izrečene i koje će vrlo često biti popljuvane. Medij bilo koje vlasti je medij nepoštivanja i medij ograničenog shvaćanja onoga što zovemo život; i danas, pred ekološkim kolapsom, moramo bez odlaganja početi promišljati o ideji anarhije koja jedina propagira život solidarnosti, uzajamne podrške i improvizacije. Moramo se svaki dan pitati što ona znači za naš svakodnevni život, naše navike, naš način izražavanja? Očito je da u prvom redu moramo osvijestiti glazbenu komponentu jezika i u njoj potražiti nove harmonije otvorene prema svima. U protivnom, dok god naš jezik bude vrvio neprijateljima, ideologijom, ekonomijom i cinizmom, mi ostajemo u rezonanciji s jezikom vladanja, jezikom propasti.

">Ilustracija na temu "Politeiae" (hajarmulder.wordpress.com)<br>
Ilustracija na temu "Politeiae" (hajarmulder.wordpress.com)

Platon u svojoj viziji Države naslućuje presudnu važnost glazbe. On u jednome dijelu kaže: "Svaka je glazbena inovacija prepuna opasnosti za cijelu Državu i treba je zabraniti. Tako mi kaže Damon i ja mu ne mogu prestati vjerovati; on kaže da se, kada se promijene modusi glazbe, uvijek s njima mijenjaju i temeljni zakoni Države." Platon je dobro uočio da promjena modusa i harmonija mijenja odnose među ljudima, ali on u svojoj pravedničkoj želji da zaštiti Državu nije shvatio da je glazba, kao i svaka druga umjetnost, živa te da se mora mijenjati zajedno sa svijetom. Kada je se pokuša ograničiti zakonom, ona počinje vibrirati ljutnjom i nositi klicu uništenja. Nije stoga čudno da današnja komunikacija među ljudima stvara sve veće napetosti i podjele. Nazvali to kolektivnim nesvjesnim ili snagom prirode, radi se o sili koja ima potrebu osloboditi Temeljna ideja današnjeg društveno-političkog sistema jest da je čovjek po svojoj prirodi nesposoban za samoorganizaciju odnosno da je vlast neophodna i on je do danas razvio nepojmljiv aparat proizvodnje pristanka se iz ovako uređenih odnosa, razbiti sve naše navike i modele razmišljanja. Uostalom, ta sila je dio nas samih, ali budući da smo iznutra rascjepkani, gledamo na nju kao na nešto izvanjsko.

Platonove ideje ne razlikuju se previše od današnjeg viđenja svijeta gdje se rješenje za sve probleme vidi u posebnim "profesionalcima" koji bi preuzeli stručno vodstvo nad našim životima i time sveli sve ljude, biljke i životinje na resurse kojima je potrebno upravljati. Profesionalca tako možemo promatrati kao osobu čija je voda naštimana na tek nekoliko disonantnih tonova i čije je biće naviknuto na određene obrasce ponašanja. Stari kineski filozof Lao Tzu (stari dječak) govori suprotno: "Vrati se u stanje nerezbarenog drveta." Drugim riječima: "Ne budi profesionalac, već budi uvijek spreman pretvoriti se u novo umjetničko djelo." Ako smo danas sve više izloženi vibracijama nasilja i prividnoj slobodi u kojoj ne smijemo stvarati novu glazbu, jer ona predstavlja opasnost za Državu, tada je vrlo važno da našim mislima i djelima deprogramiramo svoju vodu te je obogatimo svim vrstama svjetlosti (misao je svjetlost) i zvukovima svih bića s kojima dijelimo planet. Dok god ostanemo zarobljeni u betoniranim kolijevkama, u gradovima gdje se više ne vide zvijezde, biti ćemo uvjereni da je naš mali svijet sve što postoji. Sudjelovat ćemo zdušno u svim društvenim ritualima, bijesni izlaziti na izbore, tužno se zabavljati na mjestima predviđenima za to, u lošoj beskonačnosti slušati iz dana u dan propovijedi čuvara poretka, slušati profesionalce koji za nas sviraju, ili se priklanjati novim revolucionarima podjednako žednima moći, bez da ikada sami dotaknemo žicu i proizvedemo neočekivan ton, bez da ikada osjetimo radost stvaranja svijeta koja struji kroz našu vodu.

Ključne riječi: anarhizam, reklame, glazba, voda
<
Vezane vijesti