afz_1_m_ak.jpgU zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba Prolog - Žensko pitanje i antifašizam uoči Drugog svjetskog rata te održana tribina na kojoj su gosti i gošće imali priliku poslušati zanimljiva predavanja o ženskom pokretu i antiratnom aktivizmu između dva rata, uključivanju žena u sindikalni pokret te o studentima/studenticama i antifašizmu tridesetih godina.

U sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb, u subotu je u Galeriji Nova, otvoren Otvoreni ured i izložba. Također je održana tribina na kojoj su gosti i gošće imali priliku poslušati zanimljiva predavanja o ženskom pokretu i antiratnom aktivizmu između dva rata, uključivanju žena u sindikalni pokret te o studentima/studenticama i antifašizmu tridesetih godina. Projekt vodi Centar za ženske studije, a autori su Barbara Blasin i Igor Marković.

Kao što sam naziv izložbe kaže, riječ je o prologu projekta kojem je cilj predstaviti razdoblje Drugog svjetskog rata iz antifašističkog diskursa, prateći povijest ženskih pokreta i otpora žena Zagreba fašizmu. Zapravo je riječ o prvoj generaciji žena na ovim prostorima koje su masovno sudjelovale u javnom i političkom životu, što je uvelike utjecalo na društvo i generacije nakon njih. Sama izložba kronološki prati organiziranje žena kao i njihovo uključivanje u borbu za radna prava, obrazovanje i politička prava. Izložba pokazuje kako su žene na ovim prostorima već od kraja 19. stoljeća aktivne kroz razna karitativna i filantropska udruženja, a kasnije kroz političke pokrete i stranke, sindikalne i strukovne Objedinilo ih je iskustvo represije, svijest o nadolazećem fašizmu i nužnosti otpora udruge, te feministička udruženja i časopise. Pri tome je važno naglasiti kako su sve te organizacije bile povezane na državnoj i međunarodnoj razini te da su bile vrlo aktivne u mirotvornim i pacifističkim pokretima za razoružanje. Naravno, rast ekonomske i političke represije u zemlji, kao i rast fašizma u Europi, potaknuo je suradnju ženskih organizacija, članica sindikata, SKOJ-a i KPJ. Objedinilo ih je iskustvo represije, svijest o nadolazećem fašizmu i nužnosti otpora. Ta borba, u kojoj su žene masovno sudjelovale, ali i ginule, omogućila je pravu jednakost žena. Kako organizatori navode, Otvorenim uredom žele proširiti prostor za daljnja istraživanja, prezentiranje i dijalog o pobjedi žena te njenom utjecaju na živote i prava žena u narednim generacijama.

Tribinu je otvorila Gordana Stojaković koja je govorila o ženskim pokretima i antiratnom aktivizmu između dva rata. Stojaković je izlaganje temeljila na svom radu Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941) u kojem je pratila mirovni aktivizam kroz žensku štampu. Kako kaže, njen zadatak je bio ponovno iščitati Ženski pokret, Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza i Ženu danas te mapirati većinu ženskih, ali i feminističkih organizacija. Stojaković smatra da je ponovno čitanje ženske štampe važno jer se tako dobiva uvid u argumente žena, protagonistica povijesti koje su pisale te tekstove.

Istaknula je kako razlikuje ženske i feminističke organizacije jer su se feminističke, između ostalog, borile i za politička prava žena. Smatra da su feminističke organizacije zauzele jako važnu ulogu unutar ženskog pokreta, a kao jednu od značajnih feminističkih protagonistica između dva rata, ističe Miru Kočondu. Stojaković je kroz svoje izlaganje istaknula nekoliko značajnih momenata za žensku borbu poput akcije protiv otpuštanja žena gdje su aktivistice zahtijevale da kriterij otpuštanja bude sposobnost, a ne spol. Naravno, to je samo jedan od događaja u tom međuratnom periodu, a ostali vidovi borbe očitovali su se u lobiranju poput peticija, manifesta, sudjelovanja na međunarodnim i regionalnim konferencijama i sličnog. U tom kontekstu je važno sudjelovanje na međunarodnom planu kroz organizacije Gordana Stojaković smatra da je ponovno čitanje ženske štampe važno jer se tako dobiva uvid u argumente žena, protagonistica povijesti koje su pisale te tekstove kao što su Međunarodna alijanse za žensko pravo glasa, Međunarodna konferencija za razoružanje i druge jer je borba za ženska prava i jednakost, na taj način, zadobila međunarodni karakter. Također, Stojaković ističe važnost ideologije koju smatra aktualnom i danas. Kao primjer navodi Zagrepčanku Angelinu Mojić Ivanović i njeno razmišljanje o mjerama vlade kojima se otpuštaju žene. „Vladi i kapitalu nije važna žena koja je u kući, samo im smeta žena koja je u svijetu rada. Nju žele vratiti u kuću jer je tada njen rad nevidljiv i ne moraju ga platiti“, citira je Stojaković.

Kao posebno važnu godinu navodi 1935. jer se tada feminizam očituje o fašizmu što potkrjepljuje djelom Fašizam i žene, autorice Angele Vode. Naravno, veliki utjecaj na razvoj ženskog pokreta imao je ulazak komunistkinja jer su one sve feminističke zahtjeve ostvarile kroz Narodnooslobodilačku borbu i izgradnju socijalizma. Navodi kako je došlo i do raskola između omladinki i feministkinja zbog načina borbe za prava jer je omladinkama bilo dosta konstantnog udaranja u patrijarhalni zid. Stojaković je iscrpno izlaganje završila konstatacijom da su ženske i feminističke organizacije ustrojile da svaka situacija ima autentičan glas, u smislu da su na javnim skupovima govorile radnice, intelektualke, studentice te da je to kasnije preuzela Antifašistička fronta žena.

O uključivanju žena u sindikalni pokret govorila je Jagoda Milidrag Šmid koja je izlaganje započela povlačenjem paralela o zahtjevima poput jednake plaće za jednaki rad, za koji kaže da je nepromijenjen od 1871. godine. Naglašava kako ženskoj borbi nema kraja i dodaje da se radi o elementarnim principima ljudskosti, tj. o jednakosti i pravdi. Spominjući zahtjeve radnica, navodi kako su oni nepromijenjeni jer su se oduvijek Veliki utjecaj na razvoj ženskog pokreta imao je ulazak komunistkinja jer su one sve feminističke zahtjeve ostvarile kroz Narodnooslobodilačku borbu i izgradnju socijalizma zahtijevali bolji uvjeti rada i pristojniji život. Također navodi problematiku dvostrukog tereta, tj. spoju rada i obiteljskog života, koju smatra prisutnom i danas. Milidrag Šmid navodi kako ženama nije oduvijek bio dopušten ulazak u sindikate te dodaje kako je to samo nastavak nepravde jer im je bilo dopušteno štrajkati, pomagati radnicima, ali ne i sudjelovanje u sindikatima. Naravno, kasnije se to mijenja, ali i dalje ostaje činjenica da se sindikalistkinje spominju većinom u kontekstu uhićivanja. S obzirom na to da je Zagreb bio veliko industrijsko središte, posljedično je imao i snažni radnički pokret koji se velikim dijelom uključuje u antifašističku borbu. Pri tome broj žena koje su stradavale i djelovale nije zanemariv iako ih povijest zaboravlja. Milidrag Šmid ističe demoniziranje pripadnica antifašističkog pokreta u periodu devedesetih godina i navodi kako se to provodi sustavno, počevši od mijenjanja imena ulica i škola. Smatra da je dobro očuvati sjećanja, imena žena koje su se borile za svoja prava, radnička prava, prava svoje djece, za život u miru, pristojne uvjete rada i života, i najbitnije, za jednakost i protiv fašizma.

Vjeran Pavlaković održao je kratko izlaganje o studentima i studenticama Zagrebačkog sveučilišta, za koje kaže da su bili veoma aktivni kroz udruge i razne časopise od 1918. godine. Pričajući o tridesetim godinama, govori kako se radi o vremenu izrazite polarizacije i pojavi fašizma u Zagrebu (npr. prva pojava kukastog križa na zgradi Židovske općine 1932. godine). Pavlaković navodi kako su antifašizam i studentski pokret u Zagrebu samo manji dio njegovog istraživanja o Hrvatskoj i Španjolskom građanskom ratu. Navodi kako je 1936. godine, od pet tisuća studenata u Zagrebu, gotovo pola bilo organizirano u različitim klubovima i udrugama. Smatra da nije samo riječ o polarizaciji, već i o radikalizaciji što se može oslikati i na današnje vrijeme ekonomske krize i nezadovoljstva. Dodaje da se oko devedeset studenata iz Jugoslavije borilo u Španjolskoj te da im je najveći problem predstavljao dolazak do bojišnice, ali i povratak u Jugoslaviju. Pričajući o ženama, ističe da ih je bilo samo šesnaest, ali da su bile aktivne u prikupljanju novca i resursa za borce. Pri tome je zanimljivo da su većinom bile doktorice i studentice medicine, a jedna od njih je bila i Lea Kraus.

Otvoreni ured i izložba otvoreni su do 9. prosinca, ali to je samo manji dio onog što nas očekuje u sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb koji će nam kroz svoje buduće aktivnosti zasigurno otkriti još mnogo zanimljivih detalja o borbi žena za jednakost i pravdu.

<
Vezane vijesti