Kao što je mnogima poznato, gostovao sam u emisiji Aleksandra Stankovića na HTV-u 1 Nedjeljom u 2. Aco je najviše želio da to bude autobiografski govor. Bilo je tu i puno drugih tema ali je, prema stotinama reakcija koje su stigle u moju matičnu redakciju (Novi list), na moj e-mail, na moje telefonske brojeve i na tekstove objavljene u tisku o tom nastupu, kao i samome Stankoviću, jasno da se ljudima najviše dojmilo ili zgadilo (kako komu) kako sam to od ustaškog pionira postao antifašist. Nadam se da mi se neće zamjeriti što ovdje posuđujem dio komentara odličnog Damira Pilića (Slobodna Dalmacija, 3. srpnja 07.) naslovljen Brat Drago i brat Marko.

Uz konstataciju da je HTV cenzurirao snimku Thompsonova koncerta jer mu isjekoše prvih pet sekundi Čavoglava, pa ispade kao da brat Marko nije zagrmio Za Dom!, i kao da pedeset tisuća duša na Maksimiru nije odvratilo Spremni!, kolega Pilić piše da je to bila posebna nedjelja HTV-a: U istome danu građani Hrvatske svjedočili su životnim iskazima teologa i novinara Drage Pilsela i pjevača Marka Perkovića. Obojica Hrvati iz proustaških obitelji, obojica franjevačkim mlijekom zadojeni, obojica dobrovoljci iz 1991., oba do boli iskreni, a opet, što bi rekao brat Marko, "između nas sto svjetova, između nas sto vjekova": brat Drago do šesnaeste godine je spavao pod Pavelićevom slikom, sve dok nije čuo za rasne zakone, a brat Marko tu sliku još uvijek sanja, iako zna za rasne zakone.



Prema vlastitom priznanju u Novom listu, imao sam sreću da mi u ranoj mladosti ispovjednik postavi ključno pitanje: Drago, do kad ćeš se radnim danima ponašati kao argentinski ljevičar i borac protiv diktature, a vikendom kao hrvatski fašist? Brat Marko imao je tu nesreću da ga nitko nikada nije upitao: Marko, do kad ćeš slaviti ime Gospodinovo, a sanjati o "kući Maksovih mesara"? Pa komentator Slobodne zaključuje da je pravovremeno pitanje u životu kao pravovremeno dodavanje u nogometu: ako ga nema, vječno si u ofsajdu.

Tu dolazim do poante teksta, do toga koliko je televizija moćna, ali i do toga koliko te čini nemoćnim. Naime, mnogi su pohvalili nastup. Bilo je naravno i dosta negativnih reakcija tipa: Pilsel je propalica, iskompleksiran lik, neprijatelj svega hrvatskog, cinkaroš Haaškog tužiteljstva, gnjida, i još podosta neuljudnosti kojih valja, zbog debele kože koju moram imati kao istureni novinar-kolumnist i komentator, progutati i zaboraviti. No, jedan gledatelj iz Samobora prigovorio mi je što nisam napao Tita kao notornog zločinca i što nisam govorio o zločinima nad Hrvatima. Odgovorio sam mu da sam to učinio bezbroj puta, kako u novinama, tako i u elektroničkim medijima, u zemlji i u inozemstvu. Kazao sam da sam to ipak djelomice učinio tijekom nastupa kod Stankovića. Dodao sam i to da nisam mogao previše utjecati na tijek emisije, odnosno na teme koje je voditelj želio dotaknuti. Ali, kako je napisao kolega Pilić, ima podosta ljudi koji žive u (ja bih precizirao: intelektualnom, duhovnom ili civilizacijskom, da ne kažem ideološkom) ofsajdu i nemoguće ih je zadovoljiti.

Što, naime, zaključujem? Da je došlo vrijeme da prestanu svi oblici segregacije, ideološkog neprijateljstva i mržnje. Došlo je vrijeme da se uspravimo na čvrstoj stijeni bratstva. Vrijeme je da pravda postane stvarnost. Da shvatimo kako je naš trajni zadatak obnavljati vjeru da banka pravde nije propala jer ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Pomogla nam u tome ili odmogla (ne)moć televizije.

Tagovi: Marko Perković Thompson