Uvijek kad se u nas dotakne tema invaliditeta, pogotovo u segmentima odlucivanja, smatra se osjetljivom i ne baš podobnom za neke dublje analize i reakcije. Na nekim hrvatskim sveucilištima, izostanak evaluacije rada osoba, udruga ili institucija koje se bave osobama s invaliditetom opravdava se strahom od novinara i reakcije društva koje je toliko podložno žutilu i senzacionalistickim naslovima da se više niti ne može razaznati što je tekst koji vrijedi procitati, a što cista izmišljotina.

Ovom kolumnom namjeravam prodrijeti dublje u tu osjetljivu temu, nastojeci iz osobne i strucne perspektive izbjeci taj strah koji nas cesto sputava da kvalitetno reagiramo kad su u pitanju osobe, a i studenti s invaliditetom.

Tko su studenti s invaliditetom?

Kako bismo mogli na zadovoljavajuci nacin otvoriti temu studenata s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja moramo prvo odgovoriti na pitanje: tko su studenti s invaliditetom? Prema Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom su:

Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštecenja, koja u medudjelovanju s razlicitim preprekama mogu sprecavati njihovo puno i ucinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Kako je Hrvatska jedna od zemalja potpisnica spomenute Konvencije i jedna od 42 zemlje koje su ga dosad ratificirale (15. VIII. 2007.) ova dovoljno široka definicija upotrebljiva je i kad se govori u užem smislu o studentima s invaliditetom, jer su oni osobe s invaliditetom koje su ušle u sustav visokog obrazovanja.

Osobe s invaliditetom su jednako raznolika populacija kao i standardna populacija, s time da osobe s invaliditetom imaju specificne probleme. No, uz rizik da dotaknem onaj prije spomenuti strah ovdje bih zastao i krenuo jednim drugim smjerom koji je u komunikaciji o osobama s invaliditetom u nas neuobicajen. Vrlo cesto najveci problem osoba s invaliditetom leži u – osobama s invaliditetom.

Prava i odgovornosti

Zašto je to tako, i zašto ovako zapocinjem osvrt na probleme studenata s invaliditetom, što bi nekog moglo sablazniti? Zato što smatram da bismo kao studenti s invaliditetom trebali krenuti sami od sebe prije nego što nastavimo s traženjem svojih prava i ukazivanjem na probleme. Shvacanje polazi od toga da prava podrazumijevaju i odgovornost i da se za njih necemo izboriti bez preuzimanja te odgovornosti.



Cest je slucaj da osobe s invaliditetom ocekuju da im se nešto da, pokloni ili prilagodi bez preuzimanja odgovornosti koja s tim dolazi, s razlogom što su oni – osobe s invaliditetom. Cest je slucaj i da se osobe s invaliditetom zatvore u svoj mjehuric od sapunice, svoj mali umjetni svijet od celofana u kojem misle kako ih ništa ne može dotaknuti. No, svaki mjehuric od sapunice pukne i svaki celofan vrlo brzo pokaže svoju pravu narav; tako i osobe s invaliditetom prije ili kasnije moraju shvatiti kako i njih život tretira jednako kao i sve ostale i kako se moraju potruditi kako bi ostvarile, postigle svoje ciljeve.


Etiketa posebnih potreba

Priznajem, ni sam nisam imao predodžbu što zaista znaci studirati s invaliditetom kad sam upisao fakultet, ali u svakom slucaju ulazak u sustav visokog obrazovanja bio je jedan veliki prijelaz za mene, kao što je velik prijelaz i za svakog drugog studenta koji se upiše na fakultet.

Prvi problem koji bih istaknuo je problem etiketa. Etiketa kao što je ona osobe s posebnim potrebama. Smatram, kako nemam nikakve posebne potrebe te kako su moje potrebe jednake kao i potrebe svih ostalih studenata; radi se samo o tome što zbog svog invaliditeta na drugaciji nacin ostvarujem te potrebe. Jednom sam u šali rekao kako su moje posebne potrebe zgodna žena, dobra hrana i caša lošeg vina jer za bolje nemam para... a postavljam odmah i pitanje jesu li te potrebe baš tako – posebne? Nekad je doista u životu u metaforickom smislu potrebnije ici stepenicama nego liftom jer tako barem nešto nauciš, ocvrsneš i postigneš. Upravo zato osobe s invaliditetom trebaju krenuti same od sebe i shvatiti da se moraju aktivirati, jer nece sustav niti život riješiti probleme umjesto njih.

Prepreke za studente s invaliditetom

Diploma se stice, a do nje se dolazi na jednak nacin za sve. Ako je svakom studentu, pa i onom s invaliditetom cilj diploma (a trebala bi biti iako to nije uvijek slucaj) onda razmislimo što sve moramo napraviti da bismo do nje došli. Pritom krenimo od onog najjednostavnijeg: ustajanje, oblacenje, tuširanje, WC, prehrana, odlazak na predavanje, ucenje, polaganje ispita. Cini se kao sasvim jednostavna i normalna niska zadataka, cak i kad je u njoj namjerno ispušten socijalni život kojem cu se vratiti malo kasnije. Svaka sastavnica ove niske za studente s invaliditetom predstavlja problem, cak i kad krenu sami od sebe i odlucni su u tome da nešto postignu.

Ispomoc studentima s invaliditetom

Studentu s invaliditetom da bi ustao mora netko pomoci, isto kao što mu mora pomoci i istuširati se, obuci se itd. I tu dolazimo do definicije prvog problema: ispomoc studentima s invaliditetom. Na Sveucilištu u Zagrebu tu ispomoc zasad placa studentski centar, ali s najavom da nece još dugo, jer ne smatraju da je to njihova odgovornost. No, kad se i to obavi student s invaliditetom mora na predavanje i tu dolazimo do sljedeca dva velika problema: prijevoz na fakultet i arhitektonske barijere.

Prijevoz na fakultet

Da bi student s invaliditetom otišao na predavanje netko ga mora odvesti, a taj prijevoz zasad organiziraju studentske udruge koje se bave osobama s invaliditetom kao što je Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom Korak koju predstavljam. No, prijevoz na fakultete ne smije ostati djelatnost iskljucivo studentskih udruga, nego se mora usustaviti i ne ovisiti o projektima i programima neprofitnih organizacija. Mora postati sastavni dio ponude svih sveucilišta u Hrvatskoj. Zagreb je dosad najdalje otišao u tome, osnivanjem Ureda za studente s invaliditetom, koji je referentna tocka izmedu inicijativa studenata, njihovih fakulteta, sveucilišta, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te grada Zagreba. Nadamo se da ce se prijevoz usustaviti unutar sljedeceg proracuna Ureda odnosno Sveucilišta.

Arhitektonske barijere

Arhitektonske barijere su sljedeci problem s kojim ce se susresti student s invaliditetom ako je primjerice u kolicima a odluci upisati recimo – Pravni fakultet. Prilagodba zgrada, i izgradnja novih zgrada prilagodenih za osobe s invaliditetom mora biti prioritet i pritom ne smije biti prepreka nikakva kulturna baština, jer bio sam i na Akropoli i u Vatikanu i i vidio tamo osobe u kolicima. Dakle, mora postojati nacin da vuk ostane sit i koza cijela, samo je stvar dobre volje.



Tu na vidjelo ipak izlaze one druge barijere koje nisu samo arhitektonske, nego su i mentalne. Promjena nacina razmišljanja kad su u pitanju osobe s invaliditetom opcenito, a ne samo studenti, je nužna, jer se više ne smije dogoditi da se studiranje s invaliditetom smatra samo davanjem šanse za studentski život studentu, jer on tako i tako nece naci zaposlenje; nego se studente s invaliditetom mora promatrati kao punopravne sudionike u sustavu visokog obrazovanja.

Prilagodbe literature za slijepe i slabovidne studente

Sljedeci problem je ucenje... Ako ste slijepa osoba kako uciti bez prilagodene literature? Nikako? Ne, kako vec rekoh za sve postoji nacin. Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom Korak preuzela je aktivnosti netom ugašene udruge slijepih i slabovidnih studenata Šišmiš u organizaciji prilagodbe literature za slijepe i slabovidne studente. To je proces koji traži vremena i organizacijskih vještina te bi nam bilo kakva pomoc bila dobrodošla, ukljucujuci i volontersku.

Takoder, tu ne mogu izbjeci još jedan problem koji se javlja po pitanju osoba s invaliditetom, a tice se zakonodavstva. U ovom konkretnom slucaju onog o autorskom pravu (copyright problem); ali nadam se da smo Konvencijom i nedavno donesenim Zakonom protiv diskriminacije dobili dobar pravni okvir da se ovaj problem riješi na zadovoljavajuci nacin. Samo se bojim da ne bismo dobili situaciju u kojoj zakoni postoje, ali se ne provode, jer ne postoji sustav za nadgledanje provedbe tih zakona.

Djelovanje Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom Korak

Upravo zato, kao svojevrsni kontrolni mehanizam, egzistira Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom Korak. Danas okuplja stotinjak osoba s razlicitim stupnjevima i vrstama invaliditeta, organizira prijevoz na fakultet, ispomoc i prilagodbu literature; sa nadom u organizaciju trening radionica i kampova kojima ce pomoci studentima mladima s invaliditetom da shvate svoje mogucnosti, da se osvijeste o svojim pravima te da prihvate obveze koje iz tog proizlaze kako bi postali punopravni akademski gradani i dionici ovog društva. Primjer nekolicine njih na diplomskim i poslijediplomskim studijima pokazuje da se može i da definitivno Hrvatska više nije zemlja u kojoj je studiranje s invaliditetom samo davanje šanse.

Na kraju da istaknem, tu prica ne završava. Problemi još postoje:

• Ne postoji cjelovita statistika studenata s invaliditetom u RH, ostala sveucilišta nisu ni približno na razini zagrebackog i samim time opterecenje Sveucilišta u Zagrebu je sve vece iz godine u godinu.
• Treba raditi na osnivanju nacionalne koordinacije studenata s invaliditetom i nastojati da se na svim sveucilištima otvore Uredi za studente s invaliditetom koji bi se povezali u mrežu koja bi djelovala na nacionalnoj razini.
• Treba povecati broj studenata s invaliditetom što znaci educirati srednjoškolce i njihove roditelje o mogucnostima koje postoje i nastojati da se te mogucnosti što više prošire.

Zato bih zahvalio, u ime Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom Korak svim fakultetima koji su prepoznali potencijal koji u sebi nose studenti s invaliditetom, Uredu za studente s invaliditetom Sveucilišta u Zagrebu, Studentskom centru i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa na kontinuiranoj suradnji pri rješavanju navedenih problema. Nadam se i kako ce Uredu za studente s invaliditetom biti odobren dio sredstava iz proracuna Sveucilišta kako bismo sve navedene probleme uspješno riješili. Tek onda cemo zaista poceti raditi i biti sretni sa svakom novom diplomom ili doktoratom za koji smo sposobni.

---

Autor:
Danijel Jedriško je predsjednik Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom Korak

Kampanja Pravo na obrazovanje:

Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa:

B. Divjak, R. Horvatek, V. Vidacek-Hainš: POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 2. dio
B. Divjak, R. Horvatek, V. Vidacek-Hainš: POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 1. dio
Mašenjka Bacic: SUSTAV PROTIV IZVRSNOSTI (intervju s Pavelom Gregoricem)
Mašenjka Bacic: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!'
Hajrudin Hromadžic: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERICKI NACIN - 2. dio
Hajrudin Hromadžic: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERICKI NACIN - 1. dio
Karin Doolan i Teo Matkovic: KOGA NEMA?
Teo Matkovic: CEMU SLUŽI DIPLOMA?
Vesna Kovac: KAKO POVECATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU
Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU
Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ

Tagovi: studenti, prava osoba s invaliditetom, udruga Korak