Oko 2 600 znanstvenih novaka čeka neizvjesna sudbina. Visokoobrazovne i znanstvene institucije ih nakon implementacije bolonjskog sustava masovnije zapošljavaju, no bez ikakve strategije i vizije što će se s njima dogoditi nakon što im isteknu ugovori. Ugovori pak traju šest godina, dok doktoriraju, i produžuju se za još četiri.

Nikola Biliškov postao je inženjer kemije 2001. godine. Iste godine zaposlen je kao znanstveni novak na Institutu Ruđer Bošković gdje je u zadanom roku doktorirao 2009. godine. Nakon tri godine, u ožujku 2012, istekao mu je ugovor, i mladi doktor, unatoč tome što je napredovao u više zvanje,  našao se na ulici.


Nikola Biliškov

biliskov.jpg biliskov.jpg

"Svakodnevno sam pratio oglase za posao, no nisam imao previše sreće. Iako bih teoretski na tržištu rada trebao biti, modernim rječnikom, konkurentan, u praksi to baš i ne izgleda tako. Poslovi koji su mi se nudili uglavnom su se ticali prodaje određenih proizvoda, a kako nisam baš u tome vješt, potencijalni poslodavci vrlo su brzo shvatili da nisam za to radno mjesto. Najbliže čemu sam se mogao nadati bio je posao u tvrtkama koje se bave pisanjem projektnih prijedloga jer sam tijekom posla u Institutu i to naučio", kaže Biliškov. U rujnu ove godine ponovo je zaposlen u Ruđeru, jer se otvorilo mjesto znanstvenog suradnika na kojem se može baviti istraživanjima.

Država je tako uložila znatna sredstva u obrazovanje mladog znanstvenika, osigurala mu uvjete da stekne doktorat te na kraju isplatila svoja ulaganja na način da ga je zaposlila unutar državne institucije gdje svojim rezultatima može pridonijeti razvoju znanosti. No,  iz ovog slučaja vidljivo je i da se Biliškovu lako moglo dogoditi da ostane prepušten tržištu, a država svoja ulaganja besplatno ponudi zainteresiranim privatnim poslovno-tržišnim subjektima, koji bi obrazovanog doktora dobili a da u njega ulože i jednu kunu, ako bi takvih bilo. "Ministarstvo ne bi trebalo služiti kao servis privatnom sektoru školujući proračunskim novcem mlade ljude koje zatim tjera na burzu i u privatni sektor", kaže Helena Stublić, znanstvena novakinja Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica sindikata Akademska solidarnost.

Hrvatske visokoobrazovne i znanstvene politike posljednjih desetljeća funkcioniraju po principu da nemaju pojma kako i zašto ulažu one mrvice od proračuna (manje od 1 posto) koje su im na raspolaganju. "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uloži minimalno 350 000 kuna (neto) u obrazovanje svakog pojedinog novaka, ne računajući troškove doktorskih studija i opreme doktorata", kaže Marija Brajdić Vuković, sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, koja je doktorirala na temu položaja mladih znanstvenika u Hrvatskoj. U MZOS-u nemaju točne podatke o tome koliko je potrebno za obrazovanje jednog znanstvenog novaka, no kažu da je, na primjer 2001. kada je potpisano 597 ugovora, utrošeno približno 450 000 kuna po jednom. Prema njihovim podacima od 2008. do 2012. za sve znanstvene novake izdvojeno je između  309 i 330 tisuća kuna godišnje. "U 2012. godini, godišnji bruto iznos za plaću jednog znanstvenog novaka iznosi 145 920 kuna  (asistent), odnosno 181 104 kuna (viši asistent)", kažu u MZOS-u.

marija.jpg marija.jpg

U Hrvatskoj trenutno oko 2 600 novaka čeka neizvjesna sudbina. Visokoobrazovne i znanstvene institucije ih nakon implementacije bolonjskog sustava masovnije zapošljavaju, no bez ikakve strategije i vizije što će se s njima dogoditi nakon što im isteknu ugovori. A ugovori traju šest godina, dok doktoriraju, i produžuju se za još četiri. Prema podacima MZOS-a, od 2002. do 2009. odobreno je 3090 znanstvenonovačkih mjesta. Godine 2010. pravila su nešto postrožena, pa je odobreno 150 radnih mjesta od 300 predviđenih, a  2011. njih 263, dok ove godine nije potpisan nijedan ugovor. "Trenutno ih je 73 posto zaposleno na fakultetima, 18 posto na istraživačkim odnosno javnim institutima te oko 9 posto u ostalim ustanovama (HAZU, Leksikografski zavod, muzeji, klinike, bolnice)", objašnjava Brajdić Vuković. Ona smatra da je cijeli podsustav novaštva problematičan od samog početka.

"Njegovi ciljevi i ishodi nikada nisu bili jasno definirani. U obliku ugovorne obveze između Ministarstva znanosti, institucije, znanstvenog projekta i novaka, program je uveden 1991. godine. Stvarno je zaživio 1998. godine, te je prema nekim sporadničnim navodima, njegov cilj znanstvena izobrazba mladih ljudi i vrednovanje uspješnosti znanstvenih novaka tijekom istraživačkog razvoja. Ovi prilično općeniti ciljevi ne definiraju za koga se ti mladi ljudi osposobljavaju i kakva im je budućnost namijenjena. U više navrata čuli smo od strane ministara i njihovih dužnosnika da se ne radi 'samo o osposobljavanju za rad u znanosti već o osposobljavanju za 'šire tržište rada', 'za društvo', 'za industriju' iako o tome nije moguće pronaći službene dokumente. No, ako promotrimo kako novaštvo funkcionira u praksi, radi se o osposobljavanju za akademsku profesiju", ističe Brajdić Vuković. Naime, pravne odredbe donesene u razdoblju između 1990. i 2002. strogo su ograničavale zapošljavanje u visokom obrazovanju i znanosti, a hrvatska sveučilišta su u zadnja dva desetljeća doživjela masovno povećanje broja studenata, i pred samu Bolonjsku reformu sveučilišta su se suočavala s izrazitim manjkom akademskog kadra. "Novi zahtjevi za dodatnim predavačkim snagama s početkom prve bolonjske akademske 2004/2005. godine mahom su riješeni angažiranjem novog kontingenta mladih istraživača, znanstvenih novaka, koji u sklopu sveučilišta počinju raditi kao asistenti u nastavi", kaže Brajdić Vuković. 


Helena Stublić

helena.jpg helena.jpg

Čini se da su znanstveni novaci u najvećem broju slučajeva zapošljavani kako bi popunili kadrovske rupe na fakultetima. Tako da s jedne strane imamo novake unutar znanstvenih institucija od kojih se sve više očekuje da se sami pobrinu za svoje financiranje, a s druge nastavnički kadar koji jedva da stigne baviti se znanstvenom djelatnošću, a sustavu je neophodan za izvedbu nastave.

"U prirodnim znanostima situacija je dosta zabrinjavajuća jer fundamentalna istraživanja, koja su temelj znanosti, više nisu interesantna za financiranje. Institut na kojem radim dobio je zadnju ratu od MZOS-a za temeljne projekte, i pitanje je kako će se dalje financirati nakon pola godine kad se potroše ta sredstva. Interesantna su primijenjena istraživanja čiji se rezultati mogu neposredno koristiti u različitim industrijama. Većina mladih kolega smatra kako će se lako zaposliti, no to nije baš slučaj. Trebamo biti samo malo dalekovidniji kako bismo uvidjeli da se pravi razvoj temelji na fundamentalnoj znanosti. Prema MZOS-u, znanstveni novaci trebali bi se zapošljavati u privredi i pokretati svoje privatne tvrtke. No, pitam se gdje je ta privreda? S druge strane, uvjeti za pokretanje privatnih tvrtki su, najblaže rečeno, nepoticajni - naravno, pod uvjetom da me to uopće zanima",  kaže Biliškov. On uočava razlike između novaka na institutima i onih na fakultetima gdje je sam proces doktoriranja preopterećen drugim obavezama.

Helena Stublić: "Ministarstvo ne bi trebalo služiti kao servis privatnom sektoru školujući proračunskim novcem mlade ljude koje zatim tjera na burzu i u privatni sektor"

"Posvećenje radu u nastavi trebalo bi oduzimati tek manji dio profesionalnog usavršavanja znanstvenih novaka. Akademska stvarnost, međutim, negira tu  logiku.  Znanstveni novaci kao asistenti u nastavi imaju normu 150 od sati godišnje.  No asistenti uglavnom drže seminarsku nastavu i vježbe, a taj je oblik nastave vrlo zahtjevan jer za jedan sat nastave potrebno je efektivno možda i više od tri sata efektivne pripreme. To znači da otprilike 500 sati godišnje utroše na nastavu. Povrh toga dolaze konzultacije, održavanja i ispravljanja kolokvija i ispita te sve veći broj administrativnih obveza na fakultetima koje uglavnom, radi manjka administrativnog osoblja, postaju posao znanstvenih novaka. Da je situacija 'na terenu' stvarno problematična pokazuje moje istraživanje Akteri profesionalne socijalizacije mladih istraživača u prirodnim i društvenim znanostima koje se temelji na intervjuima s novacima doktorantima i postdoktorantima, a koje pokazuje da preveliko nastavno opterećenje novaka zaposlenih na fakultetima premješta njihov rad na istraživačkom i znanstvenom osposobljavanju izvan radnog vremena, navečer, za vrijeme vikenda, blagdana i godišnjih odmora te bolovanja i porodiljinih dopusta. No dodatan je problem što fakulteti, prema doživljaju novaka, bez obzira na organizacijski jasan primat nastave, ipak ne vode posebno računa o tome hoće li se novaci i kako snaći u nastavi te koliko su uspješni u tom zadatku", kaže Brajdić Vuković.

Većina novaka tako je tijekom svojih ugovora prepuštena iscjeđivanju sustava kojem nerijetko daju puno više od predviđenog kako bi se zadovoljile kadrovske potrebe visokoobrazovnih institucija.  I pitanje je na koji će se način razriješiti njihov sadašnji položaj prekarnih akademskih radnika. 

Marija Brajdić Vuković: "Jedini način da se osigura bolji, manje prekaran položaj novaka jest promjena novačkog sustava u smjeru preciznije definicije ishoda i temeljitijeg praćenja novačkog osposobljavanja, uz značajno podizanje kvalitete doktorskog studija"

"Jedini način da se osigura bolji, manje prekaran položaj novaka jest promjena novačkog sustava u smjeru preciznije definicije ishoda i temeljitijeg praćenja novačkog osposobljavanja, uz značajno podizanje kvalitete doktorskog studija te bolje planiranje osposobljavanja novih doktora znanosti u skladu s razvojem tržišta rada, uključujući i kvote prema područjima i disciplinama", opisuje idealno rješenje Brajdić Vuković.

Sudeći prema najavama iz Ministarstva i povučenom Prijedlogu izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kreatori znanstvene politike bi najradije da novake ili prigrabi tržište, ili uhljebi neki evropski projekt. Rješenje problema pokušalo se predstaviti kroz zakonski prijedlog prema kojem bi većina profesora starijih od 65 godina trebala otići u mirovinu na način da oni u ukupnom broju ne bi smjeli prijeći 2,5 posto. No projekcije o uštedama, kao i podaci o tome koliko je starijih profesora u odnosu na znanstvene novake u određenom području, ne postoje.

Nikola Biliškov: "Prema MZOS-u, znanstveni novaci bi se trebali zapošljavati u privredi i pokretati svoje privatne tvrtke. No, pitam se gdje je ta privreda?"

"Problematično u povučenim zakonima je prijedlog da se nakon doktorata ide na natječaj za postdoktorate te da o njima odlučuje ministar. No, nigdje se nisu spominjali konkretni uvjeti koje je potrebno zadovoljiti. Također, ono što je vidljivo jest da je Ministarstvo sposobno samo propisivati stroge uvjete za napredovanja i slično, ne razmišljajući mnogo o realnosti i poziciji u kojoj se svi nalazimo. Primjer jest obaveza na poslijedoktorskim studijima koja kaže da je svaki postdoktorand dužan odraditi 3 mjeseca na nekoj drugoj instituciji, a to si mjesto mora sam naći. Sasvim je teško naći instituciju u Hrvatskoj koja je voljna ugostiti postdoktoranda, iako je nešto lakše u inozemstvu  preko sustava stipendiranja. I ovdje se odmah nazire problem nastave, odnosno ako je novak uključen u nastavu kako može naći zamjenu za održavanje nastave u tom razdoblju? Drugim riječima, poslijedoktorski studij ne rješava mnogo, a stvara nove komplikacije i nejasnoće.  Također, teško se oteti dojmu da je to samo odgađanje neizbježnog i na neki način zamagljivanje stvarne intencije Ministarstva, a ta je da se broj novaka u sustavu postupno smanji", kaže Stublić.

No, kako naše tržište baš i ne vapi za visokoobrazovnim kadrom s obzirom na stupanj razvoja gospodarstva, a i evropska novčana pipa se svakim danom sve više zatvara, za koju godinu mogla bi nahrupiti vojska doktora na burzu rada.

"Izrazito je teško govoriti o nekim smjernicama znanstvenih politika u našim uvjetima u kojima zapravo ne postoji politička volja za radikalnijim promjenama. Jer, kako mi se čini, položaj ugroze ili prekarnosti mladih istraživača ne dolazi od vremenski ograničenih ugovora, već od siromašnog,  neuređenog, klijentelističkog i nemeritokratskog sustava i loših znanstvenih politika i wishfull thinking strategije planiranja. Prvenstveno je problem u lošem financiranju. Ne znam kako neko društvo može uopće pomišljati na razvoj, kako socijalni tako i ekonomski, a planirati ulaganje u znanost u visoko obrazovanje niže i od 0,71 posto BDP-a", kaže Brajdić Vuković.

<
Vezane vijesti