H-Alter
Foto: Daniel Kasap, Hina<br>Foto: Daniel Kasap, Hina
Odlazak čelnika najvećih domaćih sindikalnih organizacija vodstvu HDZ-a podigao je nemali broj obrva. Spomenuta je stranka svojim gostima "možda sigurno" pokazala najpoznatiji nepostojeći "predizborni" program. A kako predizborne kampanje samo što nisu počele, nije nebitno kome će se priključiti sindikalna ekipa, kako u kontekstu same političke borbe, tako i u kontekstu potencijalno podebljanih državnih rashoda u vremenu kada je svaki glas bitan.

Odlazak čelnika najvećih domaćih sindikalnih organizacija vodstvu HDZ-a nekidan podigao je nemali broj obrva. Razloga je nekoliko. Spomenuta je stranka, naime, svojim gostima možda sigurno pokazala najpoznatiji nepostojeći "predizborni" program koji ima šanse da bude gotov nakon izbora (ovi u SDP-u barem se ne hvale nečim što nemaju). A kako predizborne kampanje samo što nisu počele, nije nebitno kome će se priključiti sindikalna ekipa, kako u kontekstu same političke borbe, tako i u kontekstu potencijalno podebljanih državnih rashoda u vremenu kada je svaki glas bitan. Još jedan moment je pritom važan, a to je kakva je sada i kakva će biti u budućnosti kvaliteta tripartitnog socijalnog dijaloga, koja je očito figurirala kao bitna tema tog sastanka.

Kako predizborne kampanje samo što nisu počele, nije nebitno kome će se priključiti sindikalna ekipa. (Foto: Daniel Kasap, Hina)<br> Kako predizborne kampanje samo što nisu počele, nije nebitno kome će se priključiti sindikalna ekipa. (Foto: Daniel Kasap, Hina)

Taj dijalog treba sagledati u kontekstu traženja Sindikata vertikale obrazovanja za povećanjem plaća od 4 posto, pod prijetnjom štrajkom koje je, usput budi rečeno, potpuno legitimno. Naime kako Predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja obrazlaže, prosječna plaća u djelatnosti obrazovanja ispod je prihvatljive u usporedbi s nivoom plaća u državi odnosno u zdravstvu. To je slika i prilika sustava koji je krivo nakalemljen, pa tako nejednakosti u osobnom dohotku perzistiraju unatoč tome što je i zdravstvo i obrazovanje primarno pod Da je tripartitni socijalni dijalog od ranih devedesetih do danas funkcionirao, predizbornim pritiscima na povećanje plaća ne bismo morali svjedočiti baš sadadržavnom kapom i što je proteklo već nekih četvrt stoljeća u kojoj su se te razlike dale izgladiti. No eto, zakone smo (pogotovo) u periodu pristupanja EU-u donosili brže nego su ih zastupnici valjda čitali, stranke na vlasti su redovito tetošile svoje interesne skupine, a i procedura prekomjernog deficita nas sada solidno pritišće da sjeckamo i režemo gdje se stigne. I tako se opet nalazimo pred parlamentarnim izborima kada svjedočimo pokazivanju mišića političkih odnosno interesnih skupina i kada evidentno postaje koliko su odnosi u društvu napeti. Pritom nije sporna sama politička borba niti pak ovo ili ono traženje viših ili nižih plaća. Sporan je način na koji društveno-ekonomski sustav djeluje, netransparentno hraneći pojedine interesne skupine nauštrb pravednosti i efikasnog funkcioniranja sustava u cjelini.

Iako se socijalni dijalog između poslodavaca, sindikata i države odvija u prilično uređenom okruženju i dobro funkcionira na razini informiranja, to se manje može reći za konzultacije o zakonodavstvu te javnim politikama te najmanje za područje zajedničkog iznalaženja rješenja za važna pitanja odnosno za javne politike[1]. Tripartitni je socijalni dijalog, kako mi kaže kolegica Marija Hanževački iz Europskog gospodarskog i sociDijalog između poslodavaca, sindikata i države nešto je preko čega se ne može olako prijeći ako želimo da ova država bude razvijena. To ne može kompenzirati trenutni rast ove ili one komponente BDP-ajalnog odbora, trenutno u vrlo lošem stanju. Razlozi koje navodi su veoma jasni. Naime jedini stalni sudionik od strane Vlade RH na sjednicama Gospodarsko-socijalnog vijeća RH (GSV-a) bio je ministar Mrsić, dok su iz ostalih ministarstava dolazili zamjenici ministara (koji nisu ovlašteni odlučivati o svim pitanjima). Premijer je bio sve samo ne aktivno uključen u te sjednice. U toj konstelaciji su poslodavci i sindikati aktivno komunicirali samo s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava, iako bez velikog uspjeha u nekim konkretnim zadacima.

Štoviše, trenutna vlada je ukinula Ured za socijalno parterstvo te je osnovala Samostalnu službu za socijalno parterstvo koja je obnašala poslove primarno administrativne prirode, Vlada je srezala broj zastupnika poslodavaca i sindikata u upravnim vijećima zavoda za zapošljavanje, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, famozni Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata poslužio je ograničavanju rasta plaća unijevši kaos u industrijske odnose, a veliki broj zakona više nije ni prolazio kroz GSV, navodi Hanževački.

Ako je za ovaj ekonomski rast zaslužna Vlada, kao što Velibor Mačkić argumentirano tvrdi, onda se trebamo pitati ne samo koliki je, već i što taj rast znači, odnosno kako se raspoređuje. Na stranu sada s trenutno niskim kamatnim stopama kakve prevladavaju na tržištima kapitala, a putem kojih se RH uspijeva (re)financirati ili pak s neprovedenom reformom javne uprave i administrativne podjele zemlje, o čemu ovisi njen daljnji Ako je za ovaj ekonomski rast zaslužna Vlada,onda se trebamo pitati ne samo koliki je, već i što taj rast znači, odnosno kako se raspoređujerazvoj. Dijalog između poslodavaca, sindikata i države nešto je preko čega se ne može olako prijeći ako želimo da ova država bude razvijena. To ne može kompenzirati trenutni rast ove ili one komponente BDP-a.

Da je tripartitni socijalni dijalog od ranih devedesetih do danas funkcionirao, predizbornim pritiscima na povećanje plaća ne bismo morali svjedočiti baš sada. Kada bi socijalni partneri imali konstruktivan dijalog manje bismo morali brinuti o inflaciji odnosno – u zadnje vrijeme – deflaciji (jer bi rast plaća bio kontroliran te centraliziran, ali bi i služio razvojnoj svrsi), a i nejednakosti u dohotku bi bile manji problem (jer ih se ne bi toleriralo na ovakav način na koji je to sada slučaj). Nadalje, izmjene propisa tržišta rada prolazile bi manje bolno i izazivale bi znatno niži stupanj neizvjesnosti radnicima i poslodavcima nego što inače možemo svjedočiti. A da niti ne spominjemo blagotvorno djelovanje na nategnute odnose u društvu u kojima se čas na sindikate, čas na poslodavce, a čas na sami državni aparat, gleda kao na neprijatelje.

U taj bi se mozaik uklopilo posjedovanje razrađenog ekonomskog programa političkih stranaka, o kojemu bi one informirale ne samo sindikate, već i zainteresiranu javnost. U toj se priči ne bi lupetalo da je fleksibilizacija tržišta rada ono što nas dijeli između krize i prosperiteta. Na taj bi način demokracija i realno bila stvar svih nas.


[1] Usp. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Hrvatska udruga poslodavaca (2015), Dijalogom do uspjeha: Kako može (još) bolje: uvidi, zaključci i preporuke projekta
„Jačanje tripartitnog socijalnog dijaloga u Republici Hrvatskoj“
, Zagreb, 2015: 39-41.

Vladimir Cvijanović član je Grupe 22.


 

aem_copy54550.jpg

 Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

Ključne riječi: HDZ, prava radnika, izbori, sindikat
<
Vezane vijesti