Povodom izlaska njezina nova romana, Dubravka Ugrešić govori za H-alter: Ti koji žele zaraditi pare proglasili su patologiju zdravljem. Zapadnjakinje, kojima se raspadaju usta od silikona, gledaju sa sažaljenjem na primitivne afričke žene čije istegnute vratove pridržavaju obruči. Ili te iste Zapadnjakinje s dojkama koje pucaju od silikona protestiraju protiv strašnog običaja klitoridektomije, ne videći da je to zapravo isto, da se tobože civilizirane zapadne žene podvrgavaju oblicima nasilja nad vlastitim tijelom da bi bile privlačnije i da bi se lakše uklopile u zajednicu

Dubravkom Ugrešić volimo se hvaliti: književni krugovi nazivaju je najuspješnijom i najprevođenijom hrvatskom književnicom. Ona taj identitet hrvatske književnice nikada nije do kraja prihvatila, pa je odbila i ući u Društvo hrvatskih književnika. Nazivaju je predstavnicom 'ženskog pisma', što ona tumači kao šovinizam.
Danas je Ugrešić jedna od od najzanimljivih književnica uopće, disidentica koja se kroz romane i brojne eseje nastavlja baviti 'ženskim temama' na autoironijski i duhovit način, te temama nacionalizma i identiteta koje secira i dovodi u banalnost i ironiju.
Raspadom Jugoslavije i početkom rata zamjerila se mnogima nepristajanjem na sigurnost konformističkog nacionalizma, i ubrzo biva razapeta u 'Globusovom' članku 'Hrvatske feministice siluju Hrvatsku', koji je ostao upamćen po egidi 'Vještice iz Rija'.
Pod stigmom izdajice ubrzo emigrira iz Hrvatske.
Danas živi u Amsterdamu, predano piše i predaje po raznim sveučilištima u Americi i Europi.
Početkom lipnja ove godine u nakladi 'Vuković & Runjić' izlazi njezin novi roman 'Baba Jaga je snijela jaje' u sklopu projekta 'Mitovi', škotskog nakladnika 'Canongatea', čija je glavna ideja bila dati slobodu piscima da, prema vlastitom izboru, na nov način obrade već postojeće mitove.
Dubravka Ugrešić odabrala je Babu Jagu, lik iz slavenske mitologije, poznatiju pod imenom Baba Roga. Nakazna čarobnica i vještica obično je prikazana kao starica koja stanuje u kolibi postavljenoj na četiri kokošje noge, koje joj omogućavaju da se okreće i miče, a koliba okružena je ljudskim kostima i lubanjama.
Kroz lik Babe Jage, Ugrešić je kao glavnu temu provukla tabu starosti i bolesti, nasuprot težnji i opsjednutosti sa mladošću i ljepotom, transformirajući drevni mit u moderni, koji bolno odražava 'duh vremena'.
U recenziji vaše najnovije knjige Baba Jaga je snijela jaje piše da je oživljavanje drevnog mita o ženskoj emancipaciji, autentično slavenski, ali i univerzalni i svevremenski. Ipak, koje su to njegove autentično slavenske karakteristike? Baba Jaga je slavenski mitski karakter koji se pojavljuje u bajkama, u književnosti, muzici, slikarstvu, pretežno u ruskoj kulturi. Svatko tko je čitao ruske bajke zna za Baba Jagu. Baba Jaga je rezultat mješavine starogrčkih, pretkrišćanskih i folklornih tradicija u oblikovanju ženskih likova. Ona je istodobno i moćna drevna boginja iz vremena matrijarhata i groteskna starica, to jest žena koja je degradirana, zbačena sa svoga trona i pretvorena u staro ruglo.

baba_jaga.jpg

Strah od starenja, bježanje od ružnoće kroz koja su provučena simbolizacijska jaja mita o Babi Jagi okosnica su vašeg novog romana. Imam osjećaj da se Baba Jaga vraća danas u svojem najstrašnijem obliku, dok se toliko užasavamo starosti i neljepote? Koji su razmjeri babajagalogije i antibabajaga industrije? Dovoljno je pogledati ostarjele filmske zvijezde s napuhanim usnicama i obrazima, sa zategnutim mačjim osmijesima, ili Michael Jacksona, uostalom, pa da vam bude jasno da se radi o patologiji. Ti koji žele zaraditi pare proglasili su patologiju zdravljem. I u tome je cijeli trik. Pritom Zapadnjakinje, kojima se raspadaju usta od silikona, gledaju sa sažaljenjem na primitivne afričke žene čije istegnute vratove pridržavaju obruči. Ili te iste Zapadnjakinje s dojkama koje pucaju od silikona protestiraju protiv strašnog običaja klitoridektomije, ne videći da je to zapravo isto, da se tobože civilizirane zapadne žene podvrgavaju oblicima nasilja nad vlastitim tijelom da bi bile privlačnije i da bi se lakše uklopile u zajednicu koja inzistira upravo na tim vrijednostima. Baš kao što se i afričke žene podvrgavaju nasilju da bi ostale unutar vjerskih, ritualnih ili estetskih kodova svoje zajednice. Kažete da se ženska povijest kreće od ružne Baba Jage prema lijepoj Bogorodici, koja je iznijela apsolutnu pobjedu, pa zahvaljujući tome danas mnoge žene izgledaju kao jeftine plastične Bogorodice po seoskim crkvicama. Koliko je to u korelaciji sa našim estradnim fenomenima u kojima Nives Celzijus piše knjigu u maniri pročišćene bludnice Marije Magdalene, a Severina se svjesno poigrava identifikacijom s Gospom? Žene svjesno idu na stereotip za koji misle da je muškarcu najmiliji. Na taj način ponižavaju inteligenciju muškaraca, svodeći svoga recipijenta na – stereotip.

baba_yagas_hut.jpg

Baba Jagina kuća, autor je Reuben C. Dodd Kraj osamdesetih bilo je vrijeme afirmacije tzv. ženskog pisma, na čelu s Irenom Vrkljan, Vesnom Krmpotić i vama. Kako danas gledate na njegov razvoj, i postoji li uopće žensko pismo kao temeljni izraz naših književnica? Degradirajuće je po same žene da se sve žene trpaju u isti koš samo što su istoga spola, kao što je šovinizam trpati u isti koš sve Cigane zato što su Cigani, kao što je rasizam trpati zajedno sve Crnce zato što su Crnci. Zašto po istoj logici ne tretirate Andrića, Krležu i Kiša kao muške pisce, a njihove knjige kao - muško pismo? Sama pojava spisateljica na tržištu još uvijek ne znači emancipaciju, niti to ima veze s feminizmom, niti sa ženskim pismom. Dapače, nagla popularizacija ženskih spisateljica može naprosto značiti afirmaciju patrijarhalnog ženskog mišljenja, koju one u svojim knjigama propagiraju. Otvoreno pisati o seksu danas nije više emancipatorski čin, nego obratno. Pokušajte vidjeti što u Srbiji i Hrvatskoj pišu neke političke kolumnistice, na primjer. S mnogima me ne povezuje baš ništa, jer stojim na posve suprotnom političkom stajalištu. Vrijeme je da se žene prestanu povezivati po spolu tamo gdje tome nije mjesto. Jer i to je oblik samo-getoizacije i samo-kolonizacije. Spisateljice koje ste spomenuli imaju različiti književni ukus od mojega, različiti kulturni background, različiti književni prosede i različito književno pismo. Vrijeme je da to kritičarska i čitateljska okolina konačno nauči prepoznavati. Kao što je vrijeme da u Kinezu na ulici vidi ljudsku individu, a ne - Kineza. Biste li voljeli da se npr. Štefica Cvek ili bilo koje vaše djelo nađe u nagradnoj igri Profila, Osvojite knjigu za plažu, poput knjige Slavenke Drakulić? U tom smislu ja sam gubitnik, moje knjige se ne čitaju na plaži. Bolje su na lešo, s maslinovim uljem, i uz svijeće. U trenutku raspada Jugoslavije i početka rata bila ste književna zvijezda i cijenjena znanstvenica. Razmišljate li ponekad kako bi izgledala vaša karijera da se to sve nije dogodilo? Da mi je karijera bila na prioritetnom mjestu, vjerojatno bih ostala. Otišla sam jer su moji prioriteti bili moralne prirode. Predajete po Americi i Europi. Kako objašnjavate nedostatak interesa ovdašnjih sveučilišta za vašim mentorstvom, dok vas u isto vrijeme stalno navode kao jednu od najuspješnijih i najprevođenijih hrvatskih književnica? Naprosto ne objašnjavam. Nedavno je u Puli održan okrugli stol na temu Nevidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji, na kojoj je porazno zaključeno da je od 1991.godine do sada samo šest filmova režirala žena. Ako povežemo to sa ženama u književnosti, slažete li se da je u književnosti na ovim prostorima broj žena možda statistički veći, ali da svejedno ostaju nevidljive u odnosu na muške autore? Kulturna vlast ili kulturna birokracija (tu mislim na izdavače, urednike, profesore, kritičare, kulturne institucije) uglavnom je u muškim rukama, što i nije neka osobita stvar, jer novaca za kulturu ima, pretpostavljam, malo, jagma je velika, a i to malo novaca troši se, pretpostavljam, na mrtve projekte. Žene koje pogoduju trenutnoj kulturnoj vlasti, nisu nevidljive, štoviše. Žena koja ide niz dlaku, koja propagira vladajuću političku ideologiju ili vladajući trend - vidljiva je. Žene Severinina tipa najvidljivije su, kao i svugdje, one su popularan masmedijski role-model djevojčicama. Ali, kad smo kod masmedijske kulture, ni dječaci u Hrvatskoj ne prolaze bolje. Njihov domaći muški role-model je - Marko Perković Thompson.

ugresic2.jpg

Dubravka Ugrešić: Ideju evropskog ujedinjenja ubili su oni čiji je posao da je promoviraju Nakon više od 15 godina emigracije, vidite li da se u Hrvatskoj nešto promijenilo nabolje, dišemo li slobodnije, ili je političku cenzuru zamijenila tržišna? Mislim da političku cenzuru nije zamjenila tržišna, nego se tako samo želi predstaviti. Uvjerena sam da cenzura postoji. S druge strane, mislim da nedostatak kritičkog mišljenja u Hrvatskoj nije toliko rezultat cenzure koliko općeg konformizma i apatije. Živite u zemlji Europske Unije. Kakvom je vidite iznutra, i kako gledate na hrvatsku perspektivu unutar EU? Potpuno je razumljivo da Hrvatska stremi Evropi, da joj je tu i mjesto, i da će se tu naći i prije nego što se nada. Što se mene tiče, meni cio taj paket - Evropa, evropsko ujedinjenje i evropska ideja - nije više toliko uzbudljiv niti intelektualno poticajan. Ideju su, između ostaloga, ubili oni čiji je posao da je promoviraju: brojni kulturni manageri i birokrati. Evropa je muzej, pa je, prema tome, i muzej ideja. Znakovito (nadam se da sam dobro upotrijebila tu riječ?) je da se u svakom evropskom gradu otvaraju muzeji moderne umjetnosti i opere – kao arhitektonski izazovi i simbolički toposi gradova. Ako imamo muzej, imat ćemo, majku mu, i umjetnost. Ako imamo opersku zgradu, imat ćemo, majku mu, i tu operu... Ta opća muzealizacija govori da nešto s idejom kulture duboko nije u redu. Sve u svemu, pojmovi centra i periferije radikalno su se promijenili. Evropa, čini se, odavno više nije centar.

<
Vezane vijesti