Sjeme bi trebalo biti opće dobro kojim će se gospodariti na načelima održivosti, u svrhu očuvanja vitalnosti Zemljinih ekosustava. No, povijest čovječanstva obilježena je sukobima i ratovima. Oni su najčešći uzroci prisvajanje prava vlasništva nad svim i svačim, pa tako i nad sjemenom, što su ga stvarale nebrojene generacije.

U rujnu, 2003. predstavnici Nordijske banke gena (NBG) i Švedske agencije za međunarodni razvoj (SIDA) sastali su se u Zagrebu sa hrvatskom "ekipom" koja brine ili bi morala brinuti o očuvanju biljnih genetskih resursa za prehranu i poljoprivredu. Na prvome sastanku u Zagrebu  bili su nazočni predstavnici  Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo sa sjedištem u Osijeku, Agronomskog fakulteta Zagreb i NVO-a Rustica (moja malenkost). Cilj sastanka bio je upoznati se s projektom Osnivanje mreže banki gena u jugoistočnoj Europi što obuhvaća Albaniju, Hrvatsku, Makedoniju, Srbiju i Crnu Goru, Sloveniju. Cilj sastanka bio je u Republici Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije olakšati provedbu Konvencije o biološkoj raznolikosti. U onome dijelu koji je od neprocjenjive važnosti za sigurnu opskrbu stanovništva hranom i poljoprivrednim sirovinama za manufakturnu i industrijsku preradu.

Genetska raznolikost nešto je vrlo živo, zato sjeme nije najprikladniji materijal za skladišenje

Raznolikost poljoprivrednih kultura pridonosi ekološkoj stabilnosti staništa, ljepoti pejsaža i stabilnosti gospodarstva. Raznolikost u ponudi prehrambenih i drugih proizvoda čije se sirovine uzgajaju na njivama i oranicama (suncokretovo ulje, lan, konoplja, razno bilje za bojanje tkanina itd.) obnavlja selo i otvara nove mogućnosti zapošljavanja .  

To i još više od toga imali su na umu idejni začetnici projekta, jer se u uvodnom tekstu spominje očuvanje sjemena u svrhu osmišljavanja održivog razvoja u zemljama bivše Jugoslavije. Raspad SFRJ u ratu imao je teške posljedice za gospodarstvo, sela su opustjela, a hrvatska sjemenarska proizvodnja gotovo je nestala. Zbog dezorganiziranosti  stvorio se kaos na tržištu, "sjemenari" su mahom postali trgovci uvezene sjemenske robe i kao zastupnici stranih poduzeća. Znanstveni instituti tijekom privatizacije zaostali su u razvoju, a tome su dodatno pogodovala trvenja i sukobi interesa unutar same struke. Neki rijetki znastvenici koji su držali do etike svoga zvanja (dr. Jošt,  prof. dr. Hrust, prof. dr. Jasenka Lovoković), marginalizirani su.

Sjeme bi (kao more, vode, šume i drugi samonikli biljni i životinjski svijet) trebalo, po logici stvari, biti opće dobro kojim će se gospodariti na načelima održivosti (u svrhu očuvanja vitalnosti Zemljinih ekosustava). No, povijest čovječanstva obilježena je sukobima i ratovima. Oni su najčešći uzroci prisvajanje prava vlasništva nad svim i svačim, pa tako i nad sjemenom, što su ga stvarale nebrojene generacije.

Spoznaja da autorska prava oplemenjivača i  patentiranje vode u opake zone prisvajanja prava na život i  upravljanja sudbinama čitavih naroda, proizvela je ideju o održivom razvoju i iznjedrila Konvenciju o biološkoj raznolikosti.

Kako i zašto je do toga došlo postaje razumljivijim osvrnemo li se na povijest 20. stoljeća. Od "zelene revolucije" naovamo utiru se putevi centralizaciji i monopolu nad prirodnim dobrima (sjemenom, vodom, naftom, šumama).

Početkom 20. stoljeća ruski botaničar Nikolaj Ivanovič Vavilov razvio je svoju


znanstvenu teoriju kad je pošao u potragu za sjemenom. God. 1916. krenuo je u ekspediciju sakupljanja biljnog materijala. i nije posustao sve do uhićenja zbog neslaganja sa Staljinovom politikom, 1940.  Totalitarni režimi vole graditi cinične, apsurdne situacije, pa je čovjek koji je život posvetio sjemenu kojim je želio spasiti sovjetsko stanovništvo od gladi, sam od gladi umro u logoru.

vavilov.png vavilov.png

Vavilov je obišao više od pedeset zemalja i prikupio 160 000 uzoraka sjemena. Etnobotanička putovanja omogućila su Vavilovu da potvrdi tezu po kojoj je kultivirano bilje domestificirano u točno određenim regijama svijeta, koje je nazvao centrima porijekla. Pravo otkriće proizašlo je iz dokaza da se osam centara porijekla poklapa s centrima genetske raznolikosti: tzv. geografskim džepovima velike genetske raznolikosti unutar jedne kulture. Dokaz za to našao je u mozaiku afganistanskih i etiopskih sorti pšenice, peruvijanskog krumpira i japanskih radiča koje je sa kolegama sakupio diljem kontinenata i donio u Sovjetski Savez..

Svrha Vavilovljevih putovanja nije bila beskorisna znatiželja, već praktična potreba kreiranja boljih sorti koje će osigurati hranu sovjetskome stanovništvu. Većina europskih oplemenjivača bilja bila je do tada zadovoljna sakupljanjem i međusobnim križanjem već postojećih lokalnih sorata. Vavilov je, međutim, shvatio potrebu uključivanja šire genetske baze u oplemenjivačke programe.

Šezdesetih godina centri genetske raznolikosti uzdrmani su obećanjima visokih prinosa "Zelene revolucije". Izdašne lokalne sorte pšenice od Pakistana do Sirije zamijenjene su uniformnom  linijom stvorenom u Meksiku. Slično se događalo sa sortama riže u Aziji i kukuruza u Latinskoj Americi. Genetska erozija harala je i Europom, ali pravi holokaust dešavao se u kolijevkama gen raznolikosti. U raznim stručnim krugovima upozoravalo se na to da je biljni genetski materijal sirovina za oplemenjivanje bilja i da postoji opasnost od  nenadoknadivog gubitka. Prvo su se obistinile loše prognoze, potom su se pokušala naći rješenja, ali se na kraju ustanovilo  da su "rješenja" izazivala nove probleme, kao što to zna biti tamo gdje se u život  upliće politika.

Proizvodna polja, posude sa sjemenom,  tržnice i trgovine širom zemalja trećega svijeta "očišćeni" su  od lokalnih varijeteta. Sagrađene su banke biljnih gena, kreirani su nacionalni programi i utemeljena je mreža od 40 snažnih "osnovnih kolekcija" unutar CIGAR-a

UN-ova organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) počela je istraživati problem krajem četrdesetih i tijekom pedesetih godina, kako bi na globalnoj razini potakla djelovanje. Tijekom tih sastanaka stvoren je termin "genetski izvor", započelo se s crtanjem karte genetske erozije. Na europskoj je razini Europsko udruženje za istraživanja na polju oplemenjivanja bilja (The European Association for Research in Plant Breading EUCARPIA)  započelo  razgovore o konzervaciji "genetskih izvora" i potrebi osnivanja regionalnih banaka gena na području Europe. Glavni zadatak bio je formirati "skladišta" koja će omogućiti očuvanje izumirućih lokalnih sorti, primitivnih varijeteta, starih kultivara. Na pragu sedamdesetih osnovano je nekoliko banaka biljnih gena: jedna u Bariju (Italija) za prostor južne Europe; jedna u Braunsschweigu (Njemačka) za područje sjevernozapadne Europe i još jedna u Švedskoj za potrebe Skandinavije. Ali ni jedna, sa izuzetkom skandinavske i u manjoj mjeri one u Bariju, nije zauzela istinsku regionalnu funkciju.

Ovaj inicijalni, regionalistički pristup genbankarstvu u Europi vidno je utjecao na kreatore globalne strategije upravljanja genetskim izvorima.  Godine 1971. formirana je Konzultativna grupa za međunarodna agronomska istraživanja (Consultative Group on International Agricultural Research (CGIAR), smještena u Svjetskoj banci biljnih gena u Washingtonu. Ta je skupina oformljena  s ciljem preuzimanja sponzorstva nad "Zelenom revolucijom" od njenih utemeljitelja: Rockfellera i Fordove fondacije. Godinu dana kasnije, na drugom savjetovanju Konzultativne skupine Tehnički savjetodavni komitet (Technical Advisory Comittee (TAC)), FAO izložio je prijedlog o osnivanju globalne mreže centara genetskih izvora.

FAO je  zagovarao formiranje devet regionalnih centara genbanaka u najvećim centrima genetske raznolikosti koji bi bili pod jurisdikcijom lokalnih vlasti. Centri bi udomljavali osnovne kolekcije biljnog materijala za dugoročno skladištenje, koje bi bile povezane sa serijama aktivnih kolekcija namijenjenih hibridizaciji i istraživanju. Centri bi provodili regionalne strategije oplemenjivanja bilja i poljoprivrednog razvoja temeljenog na općin agro-ekološkim kriterijima - jednostavnije rečeno, predložena je decentralizacija EUCARPIA sheme.

CGIAR je, međutim, imao drugačije planove. Godine 1974. oni su kreirali vlastitu podružnicu genetskih izvora - Međunarodni odbor za genetske izvore biljnog materijala (The International Board for Plant Genetic Resources (IBPGR)) i dodijelili su mu ured  i političku autonomiju unutar FAO-a. Tijekom sljedećih godina  IBPGR započeo je stvarati carstvo.

Ponekad je teško zaključiti  tko je kroz noviju povijest sve pio, a tko plaćao iz vrča genetske raznolikosti

Proizvodna polja, posude sa sjemenom,  tržnice i trgovine širom zemalja trećega svijeta "očišćeni" su  od lokalnih varijeteta. Sagrađene su banke biljnih gena, kreirani su nacionalni programi i utemeljena je mreža od 40 snažnih "osnovnih kolekcija" unutar CIGAR-a sponzoriranog od Međunarodnih poljodjelskih istraživačkih centara (International Agricultural Research Centres - IARCs) sa sjedištem u industrijaliziranim zemljama. Oni su trebali biti temelji osiguranja izvora hrane, a skladištenje sjemena  na lokacijama udaljenim od izvornog porijekla sjemena bilo je rezervirano za znanstveno korištenje s posebnim dozvolama.

Međutim ubrzo je high-tech pristup centraliziranom genetskom bankarstvu pokazao sve  tehničke i ine nedostatke. Banke gena morale su se suočiti sa ozbiljnim problemima kao što je financiranje djelatnosti i loši kadrovi. Genetska raznolikost nešto je vrlo živo, zato sjeme nije najprikladniji materijal za skladišenje: sjeme je u skladištu izloženo raznim utjecajima (fizikalnim i kemijskim) i često se događa da propadne.

Banke gena uskladišćuju i ono što neki gostujući znanstvenik uspije sakupiti u kratkom posjetu stranoj zemlji. Često se postavlja pitanje reprezentativnosti materijala.. Ono što je sakupljeno može predstavljati tek minijaturni (nereprezentativni!) uzorak onoga što stvarno postoji.

Relativno se malo zna o uzorcima koji su u banci biljnih gena uskladišteni, a još manje ili ništa o njihovoj svestranoj i potencijalnoj primjenjivosti. Biljke su istrgnute iz "prisnog" im  agroekološkog ambijenta  i razdvojene od kulturnih korijena. Rijetko gdje ćemo pronaći podatke o kompleksnim interakcijama sorte sa ostalim aspektima uzgoja, kao što je međuodnos s usjevima s kojima su bili združene pri sjetvi ili u plodoredu.

Nedostatak znanja o uskladištenom materijalu predstavlja ozbiljan problem, toliki da se oplemenjivači  rijetko obraćaju bankama gena za materijal. Dakle: konzervacija je odsječena od života: ne samo od uporabe u uzgoju, proizvodnji, preradi, korištenju, potrošnji, već i od poboljšavanja kroz oplemenjivačke programe.

"Zelena revolucija" unatoč sjajnim najavama nije riješila problem gladi u svijetu, jaz između bogatih i siromašnih se produbljuje, a rad institucija nije ni razumljiv ni transparentan

Pored duge liste tehničkih problema, političke nesuglasice oko IBPGR mreža postajale su sve vidljivije kad je tijekom osamdesetih došlo do sve učestalijih skandala u diplomatskim krugovima zemalja Trećeg Svijeta u sklopu FAO-a. Kao glavna tema za prepirku iskristaliziralo se pitanje: pod čijom kontrolom, i još važnije, u čijem vlasništvu se nalazi genetičko bogatstvo zemalja u razvoju?  IBPGR nije više nalikovao na dobroćudan i blagonakloni IARC zamišljen u starom Rockfellerovom stilu. Sad je nalikovao silovitom kolonizatoru biljnih gena. Nešto je postalo nejasno u stvorenom konzervacijskom sistemu. Duplikati sakupljenoga sjemena iz zemalja Trećega Svijeta nisu izdvojeni. Germplazma određena za skladištenje  u SAD-u,  uz pretpostavku da je to jedno od najkompetentnijih i najsigurnijih genbank-sistema proživljavalo je sudbinu taoca sudeći po političkim stajalištima Washingtona. Nije postojala zakonska odredba iz koje bi se vidjelo kome pripadaju prava nad genetičkim materijalom, koji je tada bio pod patronatom IARC zaklade. Veći dio IBPGR kolekcija završio je na Sjeveru (s objašnjenje da postoje tehnološki kapaciteti koji garantiraju sigurnost čuvanja genetskog materijala) - za što se kasnije ispostavilo da je lošiji izbor od nekih južnjačkih banaka biljnih gena.

Osim zakonskih i praktičnih nesuglasica, ni strategija financiranja  IBPGR-a nije bila osobito promišljena. Tradicionalno su europske zemlje bile najveći financijski donori IBPGR-a.

Ubrzo se pojavio još jedan problem. Činilo se da globalna strategija razvoja ide više na ruku  dobrobiti Sjevera nego Juga. Zemlje u razvoju postale su šokirane spoznajom da Sjever svojim oplemenjivačkim kompanijama izdaje patente i oplemenjivačka prava nad sjemenskim  materijalom koji je nastao korištenjem germplazme iz zemalja Trećeg Svijeta, a onda prodaje sjeme tim istim zemljama s dodatnim visokim pristojbama.

Mnoge korporacije danas koriste pojam "društvena odgovornost", ali čini se da nikome nije sasvim jasno što to točno znači

Poznati "sjemenarski ratovi" pri FAO-u godinama su privlačili pozornost javnosti, poput okrutne sage u kojoj se siromašni sukobljavaju sa bogatima oko pitanja pristupu vlastitim botaničkim bogatstvima i nekim demokratskim pravilima kojih bi se trebalo pridržavati kad je riječ o upravljanju globalnim sistemom banki gena.

Ovdje su izneseni samo neki fragmenti iz povijesti razvoja sjemenarstva. (korištena literatura je knjiga Saving the Seeds, publicirana 1992. godine kao rezultat istraživanja nevladine i neprofitne udruge Grain (Genetic Resources Action International) iz Španjolske.

Ponekad je teško zaključiti  tko je kroz noviju povijest sve pio, a tko plaćao iz vrča genetske raznolikosti. Kao zaključak, tema za razmišljanje i daljnja istraživanja ostala je činjenica da "Zelena revolucija" unatoč sjajnim najavama nije riješila problem gladi u svijetu, da se jaz između bogatih i siromašnih produbljuje, a rad institucija nije ni razumljiv ni transparentan:  na svim razinama, globalnim, regionalnim i lokalnim.

Mnoge korporacije danas koriste pojam "društvena odgovornost", ali čini se da nikome nije sasvim jasno što to točno znači. Zato se civilno društvo i pojedinci diljem svijeta organiziraju i udružuju kako bi kroz razne alternativne programe,  vlastitim snagama spasili budućnost prehrane na planetu Zemlji!

Udruga Rustica djeluje na očuvanju sjemena zavičajnih sorti za  područje Hrvatske, a članica je jednog od najvećih europskih udruženja starih sorti austrijskog Arche Noah.

Ključne riječi: biološka raznolikost
<
Vezane vijesti