Na talijanskom primjeru možemo vidjeti da ne treba polagati prevelike nade na poboljšanje hrvatskog stanja demokracije s ulaskom u EU. Ukoliko želimo spriječiti daljnja brutalna iskorištavanja od strane kleptokratskih struktura na svim razinama vlasti, i dalje će sve ovisiti o razvoju svijesti da se za sve moramo izboriti vlastitim trudom.

Rezultati referenduma u Italiji koji se održao 12. i 13. lipnja 2011., a na kojem se glasalo o četiri referendumska pitanja, bili su preneseni i u našim medijima. Međutim, cijelom procesu, koji je prethodio samom referendumu, nije se pridavala velika pažnja, a taj dio je čak zanimljiviji od samih rezultata, jer iako je Italija članica Europske unije koju nam se predstavlja kao uzor demokracije, borba vladajuće garniture protiv mogućnosti da narod iskaže svoj stav, prema važnim pitanjima o kojima ovisi njihova budućnost, bila je bespoštedna.

Mediji u vlasništvu vladajuće garniture gotovo potpuno su ignorirali referendum ili čak izravno sugerirali da se na njega ne izlazi

Jedno referendumsko pitanje odnosilo se na opoziv regulative koja je omogućila gradnju nuklearnih elektrana, dva referendumska pitanja bila su vezana uz planove provođenja reforme gospodarenje vodama kojima se omogućava privatizacije voda, a četvrto se odnosilo na zakon kojim se daje mogućnost vladinim ministrima da se ne odazivaju na pozive suda, za što je posebno bio zainteresiran premijer Silvio Berlusconi. Kao što se može vidjeti, radilo se o pitanju nametanja štetne tehnologije, otimanju zajedničkog dobra u korist krupnog kapitala i pitanju ozakonjenja zaštite od sudskog progona kleptokratskih struktura koje to silom nameću i otimaju svojim podanicima. Iz ovoga se već može naslutiti da vlada na čelu s Berlusconijem nije blagonaklono gledala na taj referendum te da je on proveden i uspješno okončan samo zbog upornog rada nekih opozicijskih stranaka i mnogobrojnih građanskih udruga. Što je prethodilo referendumu najlakše možemo vidjeti na pitanju gradnje nuklearnih elektrana, jer to pitanje je bilo najeksponiranije u javnosti mada su i ostala pitanja prošla otprilike istu kalvariju.

Talijani su već jednom na referendumu 1987. godine odbili korištenje nuklearne energije, što je rezultiralo zatvaranjem nuklearki koje su bile u pogonu i zaustavljanjem gradnje onih koje su bile u fazi izrade. Nakon izbora u travnju 2008. godine pobjedu je odnijela stranka desnog centra Narod slobode (Popolo della Liberta) što je na vlast dovelo Silvija Berlusconija. Kao što to obično biva u politici, stranka zvučnog imena Narod slobode odmah je krenula u proces poništavanja volje naroda iskazane na referendumu, iako su sve ankete pokazivale da se javnost i dalje snažno protivi gradnji nuklearnih elektrana. U veljači 2009. godine sklopljen je sporazum između Italije i Francuske za ispitivanje izvedivosti gradnje četiri nove nuklearne elektrane u Italiji, a već u lipnju iste godine osnovana je Nuklearna regulatorna agencija te je vladi dan rok od šest mjeseci da izabere mjesta gradnje novih elektrana. U kolovozu 2009. godine talijanski Enel i francuski EDF osnivaju zajedničku tvrtku s osnovnom idejom pokretanja gradnje najmanje četiri reaktora francuske tvrtke Areva.

Usprkos stalnom medijskom ispiranju mozga od strane medija koji su velikim dijelom u vlasništvu samog Berlusconija, protivljenje stanovništva takvim planovima i dalje je bilo većinsko. Zbog toga što su vlasti ustrajale u nametanju štetne tehnologije u travnju 2010. godine stranka centra Italija vrijednosti (Italia dei Valori) pod vodstvom Antonija Di Pietra pokrenula je postupak za održavanje referenduma po tom pitanju i uspješno skupila 500 000 potrebnih potpisa. Vladajući su naravno svim raspoloživim sredstvima nastojali spriječiti provođenje referenduma, ali u siječnju 2011. godine Ustavni sud donosi odluku koja omogućava provođenje referenduma po tom i još tri važna pitanja za stanovništvo. Određeno je da će se referendum održati između 15. travnja i 15. lipnja 2011. godine.

italija2.jpg

Dosadašnji tijek, za razliku od naših iskustava s pokušajima provođenje referenduma u Hrvatskoj, izgleda optimistično. Broj potpisa za pokretanja referenduma nije tako velik ako se uzme u obzir da registriranih glasača u Italiji ima desetak puta više nego u Hrvatskoj, a Ustavni sud stao je na stranu onih koji traže pravo na izjašnjavanje svog mišljenja. Međutim i dalje postoji caka zbog koje u Italiji zadnjih 16 godina nije uspješno prošao ni jedan referendum. Caka je u tome da za prihvaćanje rezultata referenduma na njega mora izaći preko 50 posto registriranih ljudi s pravom glasa, pa oni koji ne žele da referendumsko pitanje prođe mogu ga svojim neizlaskom na referendum potkopati bez obzira što je većinsko raspoloženje drugačije. To se upravo pokušalo napraviti i na ovom referendumu. Mediji u vlasništvu vladajuće garniture gotovo potpuno su ignorirali referendum ili čak izravno sugerirali da se na njega ne izlazi.

Ukratko, vladajuću su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da smanje izlazak ljudi na referendum, pa u takvom okruženju uspjeh i rezultati referenduma dodatno dobivaju na važnosti. Na referendum je izašlo 57 posto registriranih s pravom glasa i po sva četiri pitanja odbijeni su dotadašnji prijedlozi vlade s premoćnom većinom od preko 94 posto. Referendumsko pitanje o odbijanju gradnje nuklearnih elektrana pokušalo se u zadnji tren izbaciti, jer 11. ožujka dogodila se katastrofa u Fukushimi što je dodatno motiviralo ljude da izađu na referendum, a vrijeme u kojem se on trebao održati bilo je već unaprijed zadano. Ministar industrije Paolo Romani pokušao je opstruirati referendum proglašavanjem jednogodišnjeg moratorija na nuklearni program, ali Ustavni sud je početkom lipnja potvrdio da će se referendum održati  prema planu. Cijeli proces bio je potvrda da nuklearna energija i demokracija nisu kompatibilni pojmovi.

Vladajuću su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da smanje izlazak ljudi na referendum, pa u takvom okruženju uspjeh i rezultati referenduma dodatno dobivaju na važnosti

Sve to me podsjetilo i na nedavnu tribinu organiziranu 24. ožujka 2011. povodom katastrofe nuklearne elektrane u Japanu, pod nazivom "Strah od zračenja i nuklearna energija: jesmo li sigurni?", u organizaciji zbora novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva (HND). Od osam sudionika bilo je sedam zagovornika nuklearnih elektrana i samo jedan protivnik, Toni Vidan iz Zelene akcije, a kad je i došao red da nešto kaže, stalno ga se prekidalo i upadalo u riječ. Njegovo spominjanje problema manjka demokratičnosti u procesu donošenja odluka o nuklearkama izazvalo je posebno burne reakcije bez mogućnosti da se obrazloži taj stav, iako je sama tribina bila najbolji dokaz tih tvrdnji. Izgledalo je kao da tribinu organizira jedan drugi HND (Hrvatsko nuklearno društvo). Sve to ukazuje na velike mogućnosti manipulacija referendumskim rezultatima.

Uspjeh ovog referenduma u Italiji, osim za stranku koja ga je pokrenula, predstavlja veliki uspjeh nevladinih organizacija koje su uložile ogromne napore za njegovo uspješno okončanje. Koliko su Talijanima bila važna ova pitanja vidi se i po tome da su razni barovi i restorani nudili velike popuste te su se dijelile besplatne karte za koncerte ili satovi joge onima koji su izašli na referendum. Iako je Berlusconi priznao rezultate referenduma i najavio da će ih poštovati, zakonski je regulirano da rezultati referenduma obvezuju samo pet godina, pa će nakon tog roka neke nove kleptokratske strukture možda ponovo nastaviti po svom, a protivno interesa stanovništva.

Metode opstrukcije referenduma čine se bolno poznatim i stanovnicima Hrvatske, pa na tom primjeru možemo vidjeti da ne treba polagati prevelike nade na poboljšanje hrvatskog stanja demokracije s našim ulaskom u EU, već će i dalje sve ovisiti o našoj vlastitoj aktivnosti i razvoju svijesti da se za sve moramo izboriti svojim trudom, ukoliko želimo spriječiti daljnja brutalna iskorištavanja od strane kleptokratskih struktura na svim razinama vlasti. O nekim metodama nametanja odluka i uklanjanja otpora zainteresiranih učesnika u donošenju odluka, već sam nešto napisao i u tekstu Tri dimenzije moći.

Za kraj još jedna dobra vijest koja dolazi iz Francuske. Istraživanje javnog mijenja koje ovaj puta nije bilo financirano od njihove nuklearne industrije, a proveo ju je IFOP, pokazalo je da većina Francuza podržava izbacivanje nuklearki iz njihovog energetskog miksa. Time je potvrđena već poznata misao: "Sve ljude možeš vući za nos neko vrijeme, neke ljude možeš vući za nos cijelo vrijeme, ali nikada ne možeš sve ljude vući za nos cijelo vrijeme." To daje nadu da bi u neko dogledno vrijeme i Bastilja mogla ponovo pasti.

Ključne riječi: referendum, europska unija, Italija
<
Vezane vijesti