H-Alter
Foto: Hrvatska mreža za beskućnike (beskucnici.info)Foto: Hrvatska mreža za beskućnike (beskucnici.info)Dejan Travica, predsjednik udruge Oaza iz Rijeke, o problemu beskućništva u Hrvatskoj: "Ima slučajeva da su ljudi ostali bez posla ili im poslodavci nisu isplaćivali plaće, nisu mogli plaćati stanarinu i završili su na cesti. Neki su čak bili imućni ljudi, ali im se dogodila neka trauma, pa su se prepustili alkoholu, drogi, utonuli u depresiju. Većina naših planova za rješavanje problema beskućništva su mrtva slova na papiru, a jasne politike priuštivog stanovanja nema."

Beskućništvo je globalan problem, a njegov je rast prisutan u cijelom svijetu. Europa broji čak 3 milijuna beskućnika, a 410 000 ih svake noći spava na ulicama. U svijetu ih nalazimo najmanje 150 milijuna, što je 2 posto svjetske populacije, a otprilike 1,6 milijarde ljudi nema adekvatan smještaj, što je više od 20 posto svjetske populacije. Neki od najčešćih uzroka beskućništva su privatizacija javnih usluga, neplanirana i brza urbanizacija, nezaposlenost i špekulacija tržištem nekretnina. Kako bismo saznali nešto više o problemu beskućništva u Hrvatskoj, obratili smo Hrvatska formalno smatra da ima samo 450 beskućnika, brojeći jedino one smještene u prebivalištima. Takva definicija je kontraproduktivna jer zbog nje državi nije u interesu otvarati nove smještajese Dejanu Travici, predsjedniku Udruge Oaza koja nudi besplatan smještaj beskućnicama i beskućnicima u Rijeci.

Udruga Oaza nastaje 2010. godine organiziranjem projekta dodatnog obrazovanja romskih osnovnoškolaca, koji kasnije preuzima Roma Education Fond. Zatim, 2013. godine, Udruga počinje pružati besplatan smještaj beskućnicima, čime se bavi i danas.

Tadašnja predsjednica udruge Oaza dr. Jasenka Duvnjak, Travica i drugi djelatnici odlučili su pokrenuti projekt pomoći Romima jer su primijetili da romska djeca iz OŠ Škurinje slabo govore hrvatski jezik, imaju teškoće pri učenju i rijetko izlaze van svojih naselja. Organiziran je poseban produženi boravak za romske i neke neromske osnovnoškolce u kojem su im radnice pomagale u pisanju zadaća i učenju jezika. Program je uključivao odlaske na izlete, u kazališta i kina, a djeca su tijekom trajanja programa pokazivala sve bolje rezultate u školi.

Budući da se rad s romskom djecom događao daleko od očiju javnosti, Oaza nije imala problema s građanima, no kada je pokrenut program smještaja beskućnika, izazvana je lavina otpora. Naime, udruga je od Grada dobila stambeni prostor u centru, a preneraženi su susjedi i mjesni odbor počeli pisati peticije protiv useljenja beskućnika, javno ih prozivajući pijancima, lijenčinama i sličnim pogrdnim nazivima. Travica navodi da se netrpeljivost osjeća i danas:

Dejan Travica (HRT-prtsc)
Dejan Travica (HRT-prtsc)

"Baš nedavno je netko od susjeda napisao pismo gradonačelniku prozivajući radnike Oaze neradnicima zbog nekoliko glasnih pijanih ljudi ispred lokalnog dućana koji uopće nisu povezani sa smještenim beskućnicima."

Međutim, Travica smatra da stigmatizacija beskućnika vremenom sve više iščezava:

"Bilo je puno predrasuda, no uspjeli smo uspostaviti dobar odnos s mjesnim odborom i danas nas čak uključuju u akcije, da s njima uređujemo park ili šetnice. Beskućnici su kod većine susjeda sada prihvaćeni, ali u početku je bilo velikih problema. Mjesni nas je odbor u početku maltene htio tući. Kao da im nije bilo jasno da su to isto ljudi, na cesti su gladni, sami, hladno im je."

Podaci Pučke pravobraniteljice navode da čak 25 posto hrvatskog stanovništva smatra da su beskućnici sami krivi za stanje koje ih je snašlo, pa smo upitali Travicu koji su najčešći razlozi postajanja beskućnikom.

"Priče su vrlo različite i svakome treba pristupiti individualno. Ima slučajeva da su ljudi ostali bez posla ili im poslodavci nisu isplaćivali plaće, nisu mogli plaćati stanarinu i završili su na cesti. Neki su čak bili imućni ljudi, ali im se dogodila neka trauma poput smrti u obitelji ili rastave braka pa Ponekad je nasilje u obitelji uzrok beskućništvu. Ako želite dobiti smještaj u prihvatilištu za žrtve nasilja morate prijaviti nasilnika, a žene to vrlo često izbjegavaju, pa zbog neprijavljivanja muža završe na ulicisu se prepustili alkoholu, drogi, ostali bez podrške obitelji, utonilu u depresiju."

Travica navodi da je osnova projekta integracija beskućnika nazad u društvo, što uključuje pomoć pri zapošljavanju. Međutim, u posljednje dvije godine u prihvatilište većinom dolazi starija populacija koju tržište rada odbacuje.

"Beskućnici su slabije obrazovana populacija, nemaju mnogo kompetencija i najčešće nalaze poslove u građevini, a stariji i bolesni to ne mogu raditi. Ne postoji sustavno rješenje za beskućnike koji nisu sposobni obavljati težak fizički posao."

U prihvatilište udruge često dolaze bolesni ljudi bez zdravstvene i osobne iskaznice, u nemogućnosti da ih izvade jer nemaju mjesto prebivališta. Centar za socijalnu skrb je u posljednjih sedam godina zamolio Oazu da na svoju adresu prijavi 62 ljudi koji kod njih nikada nisu boravili, kako bi mogli izvaditi dokumente, liječiti se ili pristupiti tržištu rada.

Osim za beskućnike, Oaza organizira posebnu stambenu zajednicu za beskućnice, koje nemaju troškove stanovanja, ali su dužne samostalno plaćati jedan dio svojih potreba. U zajednici ih je petero, a obično rade kao spremačice ili čistačice. Travica navodi da ih poslodavci često iskorištavaju tako što ih ne prijavljuju, ne produžuju im ugovor ili im ga produžuju svaka dva mjeseca, nikada im ne nudeći ugovor na neodređeno. Također, beskućnice, kao i beskućnici, često imaju ovrhe, pa i kada ostvaruju neka primanja mnogo im odlazi na to, što onemogućuje štednju i izlazak iz situacije beskućništva.

Na upit o razlozima zašto žene završavaju na ulici, Travica odgovara:

"Ponekad je to nasilje u obitelji. Postoji poseban smještaj za žene žrtve nasilja u Rijeci, ali ako želite dobiti smještaj morate prijaviti nasilnika. Poslodavci često iskorištavaju beskućnice i beskućnike tako što ih ne prijavljuju, ne produžuju im ugovor ili im ga produžuju svaka dva mjeseca, nikada im ne nudeći ugovor na neodređenoŽene to vrlo često izbjegavaju, pa zbog neprijavljivanja muža završe na ulici. Međutim, najčešći je razlog ostajanje bez posla i nemogućnost plaćanja stanarine."

Travica je kazao da po nekim procjenama u Hrvatskoj postoji čak 10 000 beskućnika. Naime, po UN-ovoj definiciji Hrvatska broji 2000 apsolutnih beskućnika, odnosno osoba koje nemaju "krov nad glavom" i borave na mjestima koja nisu namijenjana za stanovanje, i 10 000 relativnih beskućnika, onih koji imaju nekakav "krov nad glavom", ali bez osiguranih osnovnih standarda zdravlja i sigurnosti. Travica ističe da je relativnim beskućnicima nerijetko teže nego apsolutnima koji su zbrinuti u prihvatilištima, jer često nemaju grijanje u svojim stambenim objektima i smrzavaju se tijekom zime.

Usprkos 2000 apsolutnih i 10 000 relativnih beskućnika, u Hrvatskoj postoji samo 450 mjesta u prihvatilištima, što većinu osuđuje na ulicu ili nepodnošljive stambene uvjete. Oaza se već nekoliko godina bori da se hrvatska definicija beskućništva uskladi s europskom jer Hrvatska formalno smatra da ima samo 450 beskućnika, brojeći jedino one smještene u prebivalištima. Takva definicija je kontraproduktivna jer zbog nje državi nije u interesu otvarati nove smještaje.

Što se aktivističke borbe tiče, Travica napominje da dosta toga ovisi o dobroj volji lokalnih samouprava. Oaza, navodi, ima sreće jer je u dobrom odnosu s političkim strukturama pa uspijeva nešto takvo organizirati. Iako su nadležne institucije zakonski obvezane na skrb za beskućnike, a aktivistička ih inicijativa zapravo lišava dijela vlastite odgovornosti, mnoge organizacije koje rade ili pokušavaju raditi s beskućnicima, usprkos zakonu, nailaze na problem.

"Znam da je udruga MoSt iz Splita imala velikih problema s lokalnom samoupravom, iako su medijski vrlo eksponirani. Samouprava im naprosto  
nije davala prostor ni financije. Na kraju su se ipak uspjeli izboriti za poziciju i imaju kvalitetan program za beskućnike."

Na upit jesu li tržišni mehanizmi i privatizacija 90-ih zaslužni za rast beskućništva u Hrvatskoj, Travica odgovara:

"U Jugoslaviji je bio drugačiji pristup. Bilo je jako puno socijalnih stanova. Nacionalna politika vezana za beskućništvo i siromaštvo bila je puno jača. Postojala je briga za opće dobro i za smještaj najsiromašnijih. Sada je drugačije, tržišno smo orijentirana država. Mnoge dijelove socijalne stanogradnje smo izgubili, a trebali smo zadržati. Grade se novi stanovi, ali glavno je pitanje jesu li priuštivi. Trebamo omogućiti da čovjek svojim radom može kupiti sebi stan. I to je ključni problem koji bi trebao biti riješen na nivou države. Ne smijemo dozvoliti da se ljudi uopće pitaju imaju li dovoljno za otplatiti stan ili će završiti na cesti. Kod nas socijalna pomoć, odnosno zajamčena minimalna naknada, iznosi 800 kuna mjesečno. "Uspjeli smo uspostaviti dobar odnos s mjesnim odborom i danas nas čak uključuju u akcije, da s njima uređujemo park ili šetnice. Beskućnici su kod većine susjeda sada prihvaćeni"Mnogi si umirovljenici ne mogu priuštiti osnovne potrebe, a kamo li ljudi koji žive od socijalne pomoći od 800 kuna. Mi nemamo jasnu politiku kako ćemo se s time boriti. Većina naših planova su mrtva slova na papiru i lista želja, a jasne politike priuštivog stanovanja nema."

Što se situacije beskućništva u Europi tiče, Travica navodi:

"Tendencija raste u cijelom svijetu i mislim da će to postajati sve veći problem. Beskućništvo je globalan trend zbog sve većeg raslojavanja između bogatih i siromašnih. O tome se premalo priča. Sjedinjene Američke Države, recimo, koje su nevjerojatno bogata država i najveća sila svijeta, o najsiromašnijem stanovništvu vodi minimalnu ili nikakvu brigu. Sve je prepušteno tržištu. Mi u Europi se dičimo tradicijom socijalne osviještenosti koja je u SAD-u manje zastupljena, ali mislim da i mi sve više padamo pod tržišni utjecaj. Postoji veliki potencijal u hrvatskom društvu i volja pojedinaca, ali nam izostaje politička strategija za smanjenje siromaštva. Država to sve više prepušta samoorganiziranju. Recimo, mi smo se organizirali, napravili mrežu pa izvršili pritisak na Ministarstvo i tek su nam onda omogućene financije. To je reaktivna politika.


 

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti