Wikimedia CommonsWikimedia CommonsUz svo mlaćenje prazne slame oko "biblijskih vrijednosti", ne samo da se nije mnogo preispitivalo ranije postupke Damira Borasa nego je gotovo potpuno prešućena najava novog rektora da će ubuduće na sveučilištu dati više prostora izvanrednim studijima i programima cjeloživotnog obrazovanja, dakle tržišno atraktivnim proizvodima.

Posljednjih se nekoliko dana, u moru problema koji muče hrvatsku akademsku zajednicu, kao najveći kamen spoticanja profiliralo pitanje "biblijskih vrijednosti". Famozna izjava novoizabranog zagrebačkog rektora postala je viralnošću u krugovima hrvatske "intelektualne javnosti" pandan stjeničastom Happyu, dižući oblak prašine koji je bilo nemoguće izbjeći. Pretresalo se i nabacivalo raznim komentarima, sve do toga da su se izvlačile i već udomaćene historijske sablasti (od inkvizicije do udbaša) za koje je uopće fascinantno da i dalje uspijevaju baukovati, ali su istovremeno neke važnije stvari ostale zabrinjavajuće neregistrirane.

Programi plasirani pod krinkom "cjeloživotnog obrazovanja" pretvorili su se odavno na raznim sastavnicama hrvatskih sveučilišta u isprazne tvornice novca kojima je, razmjerno jasnom logikom, davan sve veći i veći značaj u odnosu na regularne, dakle ne-lukrativne studijske programe

U prvotnoj je lavini kao fokalizator i artikulator kuloarskih prigovora isplivao istup Pavla Močilca koji je tako, stjecajem okolnosti, još jednom promaknut u prvaka "progresivne" strane, branitelja integriteta i slobode znanstvene zajednice, perjanicu kritičke misli. Istovremeno je malo tko od diseminatora njegovog teksta uopće pomislio reflektirati taj "kritički duh" i prema njemu, pitajući se pati li i on od nekih boljki koje sam napada. Da srednjostrujaške novine nemaju običaj postavljati takva pitanja, na to smo već navikli, no iznenađujuća je bila ista nespremnost nekih inače kritički nastrojenijih medija, odnosno oduševljenje s kojim su se zakačili za Močilčev tekst, ignorirajući mogućnost da pogled svrnu prema relevantnijim fenomenima.

Ne želeći se upuštati u reciklažu takvih pristupa, zaobići ću pitanje je li Borasov izlet u biblijsko okružje manifestacija njegovih dubljih uvjerenja, koja su ona i kako se uklapaju u (maglovit) korpus općeprihvaćenih vrijednosti. Mogu se tek složiti da je istup neprimjeren rektorovoj funkciji te da nije suviše paranoično u afirmaciji istog gledati simptom problematične prisutnosti ne-sekularnih strujanja u javnim institucijama. No Močilčev tretman tog simptoma u najmanju je ruku jednako problematičan.

Naime, umjesto da sintagmu "biblijskih vrijednosti" jednostavno odbaci kao kontekstu neprimjerenu ili prokaže kao frazetinu, budući da se ove ili one vrijednosti u biblijskom tekstu ne nalaze kao prisutni fakti, već kao potencijal koji se različito aktivira u različitim egzegezama, Močilac to previđa ili se pravi da previđa, gradeći traljav ironijski gard. Ulazeći u ostrašćeni obračun s biblijskim tekstom, u kojem pokazuje bukvalnost na kojoj bi pozavidjeli i hrvatski studentski kapelani, on u biti prihvaća postojanje konkretnih biblijskih vrijednosti nudeći sijaset primjera. Čuveni branitelj sekularizma tako se pokazuje daleko "većim vjernikom" od Borasa, prigrlivši razumijevanje Biblije koje više priliči pentekostalnim pastorima nego sveučilišnim profesorima.

Pod svodom (neo)liberalizma ima mjesta za sve, samo dok se ne preispituju temeljne dogme. Čak štoviše, ne da ima mjesta za sve, nego je poželjno da se prividni antipodi nađu zajedno

No nije to tek apsurdna posljedica loše postavljene diskutantske pozicije, nego upravo stvarnost. Sličan se obrazac uredno potvrđuje i kod drugih prvaka liberalnog, aktivističkog instant-ateizma, počevši od nezaobilaznih Dawkinsa i Hitchensa. U svojoj hajci na religiju i/ili vjeru oni već uvriježenim postupcima stvaraju vulgarno banaliziranu karikaturu svog "protivnika", proizvodeći potom dobro poznate, a potpuno promašene i stupidno pojednostavljene binarne opozicije znanost-vjera, liberalizam-mračnjaštvo, prosvjetiteljstvo-Srednji vijek i njima slične. Takve jeftine maniheističke karikature ozbiljno mogu opstajati samo kod talibana koji miješaju vjeru i/ili religiju i znanost u bilo kojem pravcu; talibana koji se javljaju i s teističkim i s ateističkim predznakom.

Ono što takvu talibanštinu odlikuje jest apsolutan nedostatak temeljitijeg kritičkog preispitivanja diskursa kojem se (tobože) proturječi, zajedno s njegovim historijskim pretpostavkama, zbog čega se dawkinsovsko-hitchenovski diskursi, kojima pripada i Močilčev tekst, pretvaraju u naličje medalje onih diskursa koje kritiziraju, a ne u njima stvarno suprotstavljene diskurse. Močilac sebe možda doživljava kao viteza sekularizma koji se bakće s klerikalnom aždajom, no takva je slika fatamorgana, a biblijska alegorika nije slučajna, jer se na iste mitologeme napunjene različitim sadržajem lože obje ukrštene strane.

Toj činjenici niti smeta niti proturječi što je Močilac nesumnjivo izvrstan znanstvenik, inteligentan čovjek i razmjerno zaslužan aktivist. Naprotiv, rekao bih da upravo pogoduje. Nije riječ o izoliranom slučaju znanstvenika koji nisu doživjeli epistemološko otrežnjenje prošlih epoha, već znanost i dalje gledaju patetično-herojski, u prosvjetiteljskoj maniri, kao lučonošu koji stupa prema mesijanskoj vladavini napretka i reda (ponovno, biblijska analogija u prosvjetiteljskim ideologemima; nije slučajnost). Koliko god humanistički znanstvenici često bili tragično nepismeni na području prirodnih disciplina, toliko su i izvrsni prirodnjaci nerijetko polupismeni na području humanistike, na koje u pravilu ipak zalaze diskutirati u pa-to-zna-svatko maniri. Stoga, uz sve tisuće citata u bazama kojima se Močilac hvali, čini se da mu ipak ne bi loše došlo da se nešto više uputi u problematiku proizvodnje i odnosa diskursâ, znanja, moći i pripadajućih mehanizama, ne bi li zaliječio boljke scijentizma.

No zbog čega je to značajno i kakve veze ima sa spomenutim previđanjem važnijih stvari? Pa recimo, upravo Močilovčevo hvaljenje citatima u relevantnim bazama, dakle "izvrsnošću" sâmom na Zemlji utjelovljenom, u odnosu na sugerirani Borasov nedostatak istih, indikativan je simptom najvećeg problema u čitavoj toj priči. Močilac nije propustio dodati još jedno pjevanje epskom narativu o bici znanosti i vjere niti podebljati i podvući famoznu instituciju izvrsnosti kao dokaz znanstvene kvalitete, ali je posve previdio upozoriti na jednu mnogo problematičniju Borasovu izjavu, koju su slijedom toga previdjeli i svi ostali diskutanti (uključujući dva najviđenija kasnija - Beškera i Raspudića). Naime, uz svo mlaćenje prazne slame oko "biblijskih vrijednosti", ne samo da se nije mnogo preispitivalo ranije Borasove postupke nego je gotovo potpuno prešućena najava novog rektora da će ubuduće na sveučilištu dati više prostora izvanrednim studijima i programima cjeloživotnog obrazovanja, dakle tržišno atraktivnim proizvodima.

Nije riječ o izoliranom slučaju znanstvenika koji nisu doživjeli epistemološko otrežnjenje prošlih epoha, već znanost i dalje gledaju patetično-herojski, u prosvjetiteljskoj maniri, kao lučonošu koji stupa prema mesijanskoj vladavini napretka i reda već

Zašto je to važno, zašto problematično? Čitava priča o cjeloživotnom obrazovanju i povećavanju broja i prostora izvanrednim studijima nije ništa drugo nego produžetak eg narativa o komodifikaciji i komercijalizaciji (visokog) obrazovanja. Ta tvrdnja nije paranoidni konstrukt, nego opaska što konstatira stanje koje je već na snazi, djelujući nimalo benigno. Programi plasirani pod krinkom "cjeloživotnog obrazovanja" pretvorili su se odavno na raznim sastavnicama hrvatskih sveučilišta u isprazne tvornice novca kojima je, razmjerno jasnom logikom, davan sve veći i veći značaj u odnosu na regularne, dakle ne-lukrativne studijske programe. Ista stvar ponavlja se i s ostalim izvanrednim studijskim programima. Cjeloživotno obrazovanje, postdiplomski i razni drugi izvanredni studiji zbog svoje su lukrativnosti na nekim sveučilištima već odavno postali predmetom svađa i rasprava među različitim sastavnicama koje bi se povremeno pretvarale u šibicarska podmetanja, natezanja i trgovanja. Negativne posljedice toga, dakako, odrazile su se primarno na redovne studente, kojima nije pogodovala lukrativnost izvanrednih programa, dok su istovremeno sami sve više padali u drugi plan. Najavljeno "podebljavanje" izvanrednih programa i poglavito programa cjeloživotnog obrazovanja sasvim sigurno neće poboljšati takvu situaciju, budući da neće bitno utjecati na napredak nastavnog i znanstvenog kapaciteta fakulteta. Naprotiv, isti broj znanstveno-nastavnog i inog fakultetskog osoblja vjerojatno će biti raspoređen na veći broj obveza, s nedvojbeno jasnim, makar implicitnim signalom da se prioritet daje onima koji donose novce.

mochilac.jpg

Čak štoviše, ne da ima mjesta za sve, nego je poželjno da se takvi prividni antipodi nađu zajedno. Oni tada ispredaju niti takvih tobože gorućih, a zapravo iluzornih rasprava, simulacija prave političke dinamike, hvatajući u te niti sve potencijalno kritički raspoložene i odvlačeći ih prema lažnim polovima lažnih binarnih opreka, pritom dobro pazeći da im glava ne proviri izvan predefiniranih strukturalnih obrazaca. U takvoj se konstelaciji stvari kmetovi zabavljaju raspravama između raznih borasa i močilaca, beškera i raspudića, uvjereni da biraju strane, zapravo prežvakavajući strukturalno identičan džankfud. Dotle, zaklonjeno dimnom zavjesom "biblijskih vrijednosti" i drugih površnih rasprava, kroji se sveučilište kojem ti kmetovi neće moći pristupiti bez pristupanja dužničkom ropstvu. Možda se tada i uoči da je svejedno zaogrće li se to ropstvo u tobožnje tekovine vrijednosti Biblije ili racionalne antičke demokracije, odnosno da su jednako ne-progresivne pozicije one koje reprezentiraju klerikalno pojmljene "bibilijske vrijednosti", kao i one kojih je odraz Močilčevo pismo.

<
Vezane vijesti