Vlado Košić u Kutinskoj Slatini, prilikom polaganja moći Alojzija Stepinca u oltar (foto: Sisačka biskupija).<br>Vlado Košić u Kutinskoj Slatini, prilikom polaganja moći Alojzija Stepinca u oltar (foto: Sisačka biskupija).
Nastavi li se sisački biskup Vlado Košić igrati s desnim ekstremizmom i raspirivati mržnju protiv izmišljenih "starih kadrova za njih nikad prežaljene Jugoslavije", nekakvih "boljševičkih stavova" i navodno protuhrvatske "djece globalizma", kucnut će čas kada će se morati gadno preznojavati pred licem Sv. Petra. Nastavi li svojim "evanđeoskim pastoralom" poticati razdore i podjele među građanima Bijedne Naše, politikantski se svrstavati ekstremno desno i huškati svojim homilijama na zlo, "Stepinčevom" se "malom narodu" ne piše dobro.

Sisački biskup Vlado Košić, intimus osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, kojega inače drži u prvom redu do samog Isusa Krista, valjda misli kako ne bi ostao živ da makar iz jedne svoje homilije izostavi - zadrto politikantstvo. Kako bi onda, navodno jedan od vođa "klerikalno-konzervativne revolucije" pod mitrom, mons. Košić bio u stanju zatomiti politikantstvo u tako idealnoj prigodi kao što je Stepinčevo. Razvezao je moćna krila svojoj opsesiji "odnarođivanjem hrvatskog naroda" pod sotonskim "boljševicima"! U ljupkom selu Budaševu, slaveći prigodnu misu, Sisački biskup nema dvojbi: bl. Alojzije najveći je sin Crkve i najveći komunistički mučenik!prolio je ljutiti klerik kišu istrgnutih iz konteksta citata kontroverznog bl. Alojzija Stepinca, upinjući se prikazati ga "braći i sestrama" nedužnom boljševičkom žrtvom i mučenikom. Barem vrijednosnog ranga između Sv. Perpetue i Sv. Darija Kordića Ahmićkog.

"Draga braćo i sestre", kazao je u homiliji, koju prenosi portal Sisačke biskupije, "danas je na djelu u našoj Domovini odnarođivanje od svog vlastitog naroda. Stari kadrovi za njih nikad prežaljene Jugoslavije i danas sve čine da osobito djeci i mladima usade boljševičke stavove kako narodi nisu važni, kako smo svi djeca globalizma i slično, tako da je gotovo sramota isticati tko si i što si, a posebno ponositi se pripadnošću svome hrvatskome narodu. To je komunistička laž! Jer, kako nas uči i naš sveti zaštitnik bl. Alojzije (kada je i gdje kanoniziran, ne zna ni sam papa Franjo! - op. M.V.), narodi su Božji dar i stoga valja ljubiti svoj narod, a to prije svega znači žrtvovati se za njega, boriti se za njegova prava te se isticati u domoljublju po vlastitom poštenju, dobroti i ljubavi."

Sv. Alojzije Jelšanski (t.g.)<br>
Sv. Alojzije Jelšanski (t.g.)

Biskup Košić želi utuviti u glave "braći i sestrama" spozaju da "zdravo domoljublje znači vjernost Bogu i žrtvu za svoj narod". To će reći da svi koji ne vjeruju u njegovog boga - više od 13 posto ateista, agnostika i inovjeraca! - nisu "zdravi domoljubi"! To je remetilački faktor boljševičkog šljama. To su "djeca globalizma". Jednostavno se taj remetilački faktor ne uklapa u Stepinčevu i zauzetost njegova sisačkog sljedbenika. Što ta zauzetost zapravo znači, biskup Košić je pojasnio citiranjem riječi kontroverznog "sveca" (3. srpnja 1934.): "Naš cilj i nakana je jasna. Ona je: širiti što veću čast i slavu Gospodina Boga. Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda. To je ono za čim težimo… naš je dakle cilj da naš narod za uvijek ostane katolički."

Taj je cilj danas gotovo ostvaren u Bijednoj Našoj, pa mons. Košić u najmanju ruku svjesno griješi, jer svjesno - ne govori istinu. Katolička crkva i njezini vjernici spadaju - uz političare i hrvatske branitelje - u najpovlašteniju društvenu skupinu, kojoj "sekularna" Hrvatska benevolentno (od lokalnih do državne razine) i usred kancerogene krize godišnje poklanja milijardu kuna. I ateističkih, i agnostičkih i inovjerničkih! Katolička se Gdje su sada "muževi" od povjerenja i Stepinčevog oduševljenja s konca travnja 1941. godine? Eto ih, reinkarniranih 1991. u likovima masovno doseljenih ekstremnih emigranata, njihovih podjednako ratobornih potomaka i zaluđene mladeži, koja nema pojma što su bili nacizam i fašizamcrkva kao korov pirika raširila u sve pore "sekularnog" društva od škola i bolnica do vojnih, policijskih i inih državnih ustanova. Bez katoličkih svećenika više nema ni seoskog derneka niti otvaranja državnoga gradilišta ili većeg događaja u Hrvatskom saboru i Predsjedničkim dvorima.

Ako je građanin Bijedne Naše nehrvatske nacionalnosti, ateist, agnostik ili inovjerac, mons. Košić ima pravo: "sramota je reći tko si i što si". Čak i opasno! S neopravdano privilegiranim hrvatstvom i katoličanstvom to nije slučaj. Ni sisačkom biskupu niti ijednom drugom Hrvatu nitko živ ne brani i danonoćno šalabajzati domajom, snažno se busati u kockasta prsa i do iznemoglosti se derati: "Ljudi, pogledajte me, ja sam Hrvat, Hrvat katoličke vjere, ja sam domoljub, ljudi, gledajte me!" Druga je stvar, što će normalan svijet u nezainteresirano okrenuti glavu od čudaka ili, intimno, ismijavati budalu. Tko Hrvatu u RH brani reći da je Hrvat!?

Citirani Stepinčev katolički radikalizam je i sisačkom biskupu cilj, pa samo borbu za ostvarenje tog cilja smatra "zdravim domoljubljem". To "prije svega znači žrtvovati se za svoj narod, boriti se za njegova prava te se isticati u domoljublju". Svim sredstvima, pa i uličnim nasiljem (zašto ne?), "protujugoslavenskom" kakofonijom iz šatora na Savskoj 66, s Glavaševe osječke pozornice ili Glogoški-Klemm-Deurovom imotskom mobilizacijom "sokolova"! Mons. Vlado Košić već se (pre)dugo politikantski igra vatrom ili, što bi rekao kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić, "igra sport koji ne poznaje, na tuđem terenu tuđom loptom".

Ta vrst njegove javne zauzetosti, nespojive s pastoralnom naravi njegove profesije, od koje katolički kler izvrsno živi usred najdublje nacionalne krize, nije zdrava ljubav prema svom narodu i domovini niti može katolicima namrijeti bilo kakvo dugoročno dobro. Samo zlo, jer se u biti svodi na širenje mržnje, razdora i sukoba. Takvo je crno zlo karakteriziralo i vrijeme i režim (1941.-1945.) u kojima je "sveti" Stepinac nagrađen (u povodu Kontroverzni skorašnji nedajbože svetac netom je prije primanja Pavelićevog odličja za zasluge, oštro prosvjedovao 7. ožujka 1944. britanskom veleposlaniku u Vatikanu zbog savezničkog bombardiranja jakih njemačkih vojnih uporišta u okupiranim hrvatskim gradovima10. travnja 1944. godine, "rođendana" tzv. NDH) visokim odličjem ustaškog poglavnika Ante Pavelića tzv. "Redom za zasluge - Veleredom sa zviezdom". Tu "čast" nije uživao bilo tko i bilo za što.

Bez obzira na crkvene razloge za svetački tretman lika i djela zagrebačkog nadbiskupa i u najcrnjoj i najsramotnijoj epizodi hrvatske povijesti, odnosno na motive pokojnog pape Wojtyle (3. listopada 1998., za drugog posjeta RH) da pokojnika proglasi blaženim (trampa za unosne Vatikanske ugovore?), ostaje činjenica o njegovoj kontroverznosti. Intelektualna i šira javnost, čak i sami katolički vjernici, podijeljeni su u ocjeni Stepinčeve pozitivne, odnosno negativne povijesne uloge. Znanstvenici se još desetljećima neće usuglasiti o tome je li spašavao Srbe i Židove ili je (ne)činjenjem pomagao njihovom istrebljenju, je li prokockao nadbiskupski autoritet kao "ustaški sluga" ili na pravdi Boga stradavao kao "komunistički mučenik". Ima dokaza i za jedno i za drugo.

Sisački biskup nema dvojbi: bl. Alojzije najveći je sin Crkve i najveći komunistički mučenik! Trpio je i život položio za "svoj narod i istinu" u svjedočenju Isusa Krista. Nije imao veze s ustaškim krvavim orgijama za rasističkog režima tzv. NDH, masovnim uhićenjima Srba i Židova i genocidnim otpremanjem u tvornice smrti čak i najmlađe djece, nasilnim pokrštavanjem Srba i Židova, darovanjem fašističkoj Italiji gotovo cijele Dalmacije s otocima, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre… Masovna zvjerstva po rasističkim zakonima počela su već drugi dan od proglašenja tzv. NDH, a Stepinac, raspamećen od sreće uspostavom kvislinške paradržave koju su, kaže, "kao ideal, stoljećima nisili u svojim dušama naši pređi, dok ju nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikog narodnog jubileja", šalje 28. travnja 1941. godine znakovitu okružnicu svećenstvu, tražeći pokornost i suradnju s ustašama.

"Časna braćo!" - piše im kardinal Alojzije Stepinac. "Nema nikoga među Vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojima sudjelujemo kao glasnici Kristova evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš dodijelili ususret davno davno sanjanom i željkovanom idealu. (…) I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i Masovna zvjerstva po rasističkim zakonima počela su već drugi dan od proglašenja tzv. NDH, a Stepinac, raspamećen od sreće uspostavom kvislinške paradržave, šalje 28. travnja 1941. godine znakovitu okružnicu svećenstvu, tražeći pokornost i suradnju s ustašamazanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? (…) Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć."

I naišlo je, ali s katastrofalnim posljedicama, jer su "muževi koji danas upravljaju sudbinom" odveli hrvatski narod u vražju mater, u zločin i povijesnu ljagu. Da nije bilo masovnog odlaska Hrvata i ostalih građana trule paradržave u borbene antifašističke postrojbe partizanskog vojskovođe Josipa Broza Tita, "Hrvatice i Hrvati" - zajedno s militantnim sisačkim biskupom i viđenijim kaptolskim društvom - ne bi danas imali ni hrvatsku državu niti bi se imali s kim prenemagati u nadmetanju "domoljubljem". Ti su "Jugoslaveni" i "partizanski zločinci", kako ih časte Košićevi ekstremni desničari i fanovi ustaške ideologije, vratili sve hrvatske teritorije u granice matične zemlje, što su ih "veliki" endehazijski Hrvati, kao da im je ćaćinstvo, puni zahvalnosti i dupeljublja razdijelili nacifašističkim gazdama.

Kontroverzni skorašnji nedajbože svetac (ako si papa Franjo, makar u zadnji čas, ne dade truda podrobnije proučiti Stepinčev "svetački" lik i djelo!) netom je prije primanja Pavelićevog odličja za zasluge, oštro prosvjedovao 7. ožujka 1944. britanskom veleposlaniku u Vatikanu zbog savezničkog bombardiranja jakih njemačkih vojnih uporišta u okupiranim hrvatskim gradovima. "Bez pretjerivanja može se kazati da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod", pisao je. "Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju."

Neće baš biti "svi protiv sviju", nego multinacionalni Titovi partizani s najviše Hrvata (i sam Tito je bio Hrvat!) protiv njemačkih i talijanskih okupatora te prirepaka im ustaša, četnika i slične odnarođene ološi, s Katoličkom crkvom iza leđa. Kvislinška ološ na strani Trećeg Reicha i fašističke Italije, a partizani na strani pobjedničkih zapadnih saveznika. Ali, svejedno nadbiskup kuka: "Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju."

A gdje su sada "muževi" od povjerenja i Stepinčevog oduševljenja s konca travnja 1941. godine? Eto ih, reinkarniranih 1991. u likovima masovno "Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda. To je ono za čim težimo… naš je dakle cilj da naš narod za uvijek ostane katolički." Taj je cilj danas gotovo ostvaren u Bijednoj Našoj doseljenih ekstremnih emigranata, njihovih podjednako ratobornih potomaka i zaluđene mladeži, koja nema pojma što su bili nacizam i fašizam da bi ih se danas uopće spominjalo izvan objektivne povijesne prosudbe, kao zločina protiv čovječnosti.

Nastavi li se sisački biskup Vlado Košić igrati s desnim ekstremizmom i raspirivati mržnju protiv izmišljenih "starih kadrova za njih nikad prežaljene Jugoslavije", nekakvih "boljševičkih stavova" i navodno protuhrvatske "djece globalizma", kucnut će čas kada će se morati gadno preznojavati pred licem Sv. Petra. Nastavi li svojim "evanđeoskim pastoralom" poticati razdore i podjele među građanima Bijedne Naše, politikantski se svrstavati ekstremno desno i huškati svojim homilijama na zlo, "Stepinčevom" se "malom narodu" ne piše dobro.

Mogao bi uistinu biti "kompletno razoren". A "muževi koje poznajemo", zajedno s mitrama i reverendama što su sokolile u nečasnim rabotama, na vrijeme će čoporativno nagrnuti na provjerene "štakorske staze". Opet prema Dravogradu, Trstu, rimskom Zavodu Sv. Jeronima…?

<
Vezane vijesti