H-Alter
Foto: IzkorFoto: IzkorIzraelsko-francuski redatelj Eyal Sivan, gost 14. HRFF-a: Izrael je uspostavljen kao država Židova, što je čini rasističkom državom. Postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. Koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija. U pitanju je samo jedno – jesmo li spremni dijeliti moć ili ne. Čitavo vrijeme trubimo u stilu - dat ćemo prava, jednaka prava. Što to znači? Tko je taj koji daje prava? Mogu li Palestinci dati prava Izraelcima? Žene muškarcima?

Eyal Sivan, rođen u Izraelu, autor je dokumentarnih filmova i dugi niz godina baziran u Parizu. Poznat je po svojim kontroverznim filmovima, a režirao je više od desetak svjetski priznatih i nagrađivanih političkih dokumentaraca i producirao brojne druge. (Common State, 2012., Jaffa, 2009., Route 181, 2003., The Specialist, 1999., Izkor, 1990...).

Osnovao je i bio prvi glavni urednik  časopisa o filmu i političkoj kritici 'South Cinema Notebooks', koji je izdavao Sapir Academic College u Izraelu, gdje je Sivan držao seminar. Sivan je bio ko-voditelj magistarskog studija filma, videa i novih medija kao izvanredni profesor medijske produkcije na Školi umjetnosti i digitalne industrije (ADI) na University of East London's (UEL). Sivan je trenutačno gostujući profesor na magistarskom studiju filma na Nizozemskoj filmskoj akademiji (NFA) u Amsterdamu, i počasni stipendist u Europskom centru za palestinske studije na Sveučilištu u Exeteru, u Velikoj Britaniji.

Na ovogodišnjem 14. Human Rights Film Festivalu prikazuju se tri Sivanova filma, a danas održava masterclass predavanje O političkom i povijesnom dokumentarnom filmu. Sa Sivanom smo razgovarali o političkom snimanju dokumentaraca, cionizmu i korištenju sjećanja u političke svrhe, te promjeni paradigme u pristupu Izraelu i Palestini i sukobu koji izraelsko-palestinsko društvo obilježava desetljećima.

Radeći dokumentarce na način na koji ih radite -  direktno politički - koje su vam najveće brige, kakvu odgovornost imate? Što je potrebno imati u vidu kada se bavite različitim povijesnim narativima i alternativnim viđenjima "zajedničke" povijesti i kulture?

Nema strahova u onome što radim, ali postoji osjećaj dužnosti. Ono što svakako ne želim jest raditi propagandu. Želim provocirati, ali cilj provokacije je potaknuti razmišljanje, potaknuti debatu. U današnjem društvu cijeni se mediokritet, nerazmišljanje. Mnogi su primjeri, najrecentniji Trump, zvijezda reality showa koji je postao predsjednik. To pokazuje kako show cijenimo više od sadržaja.I natrag na izraelske filmaše – oni su dio privilegiranih. Zato sam za bojkot. To je jedini način da izraelske kulturne i akademske institucije razumiju nedostatak privilegija, da postanu kritičnije i radikalnije

Moja najveća politička kritika tiče se pitanja jednakosti. Ispred sebe i gledatelja uvijek stavljam znak jednakosti – vjerujem da gledatelj može razmišljati, vjerujem da je gledatelj inteligentno biće. Želim da između mojih političkih zahtjeva i etičkih viđenja postoji koherentnost. Pri tome se ne bojim diskusije – naprotiv. Bojim se kada ljudi daju odgovore prije nego postave pitanja. Moji filmovi nisu takvi i mislim da su zato, neki čak i nakon više od dvadeset godina, i dalje dio debate. Ne radi se toliko o činjenici da se stvari nisu promijenile u arapskom svijetu, radi se o tome da su ti filmovi obujmili više od trenutka u vremenu kojim su se bavili.

Zanimljivo je da je politički film ponekad odbačen kao niža umjetnost. Što otvorenije politički radite, to manje uvažen možete biti kao umjetnik. Čak i u dokumentarnom filmu postoji sve veći naglasak na estetici filma, eksperimentalnom u odnosu na formu, te sadržaj ponekad biva sporedan. Kako na to gledate?

To je dio postmodernog odnosa prema umjetnosti općenito. Ali, povijest dokumentarnog filma je izuzetno politička. Ono čime se posebno bavim posljednjih nekoliko godina, kao redatelj i profesor, jest kritika dokumentarnog filma, primarno u vezi s kolonijalizmom i kolonijalnom antropologijom. Ako se vratimo samim počecima kinematografije vidimo kako su braća Lumière u svojim prvim pothvatima kamere slali upravo na Orijent. U tom je smislu dokumentarni film pomogao formiranju ideje "drugoga", postavljanju odnosa "nas" naspram "njih".

Ovdje možemo citirati Godarda – recite mi što nije politički film? Dokumentarci o životinjama su politički, pornografija je veoma politička. Posebno su politički oni filmovi koji se ne predstavljaju kao takvi.  Ne radi se o političkom filmu naspram nepolitičkog filma, već o snimanju filmova politički ili nesnimanju filmova politički, dakle o političkoj svijesti i savjesti iza filma. Ako pogledamo povijest dokumentarnog filma, najveća remek djela su filmovi koji su najviše politički rađeni. Ponata je, kako uvijek kažem mladim filmašima, da se pitate – zašto ja o ovoj temi? Samo jedan primjer – najlakše je ja Hrvat, ja Izraelac, ja Amerikanac, idem i snimam seljake i tradicije. To je humani film. Politički film je kad ja buržuj snimam buržoaziju.

Krenimo onda na vas Izraelca o izraelskom identitetu. Možemo reći kako u izraelskom društvu postoji veliki naglasak na židovskom identitetu, za razliku od izraelskog identiteta – a potonji bi mogao biti mnogo uključiviji. Zašto je tomu tako, zašto ne postoje veći napori u kreiranju građanskog identiteta?

Ne slažem se u potpunosti s tom podjelom. Mislim da naglasak nije na židovskom naspram izraelskog identiteta, već na cionističkom identitetu, što je dosta drugačije. Važno je zapamtiti da je cionizam, odnosno židovski nacionalistički pokret, uspostavljen protiv judaizma. Ako je judaizam bio baza religijskog i kulturnog identiteta, cionizam je taj identitet transformirao u nacionalistički. Izrael je, u tom smislu, Ne radi se o političkom filmu naspram nepolitičkog filma, već o snimanju filmova politički ili nesnimanju filmova politički, dakle o političkoj svijesti i savjesti iza filmanacionalizacija judaizma.

Preformulirajmo pitanje - zašto naglasak na cionističkom identitetu naspram naglaska na građanskom identitetu?

Zato što je Izrael uspostavljen kao država Židova, što Izrael čini rasističkom državom. Ne radi se o državi koja prakticira rasizam, postoje mnoge države koje to rade – postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. U Francuskoj primjerice postoji rasizam od strane države, ali se ne radi o rasističkoj državi zato što je uspostavljena na konceptu građanina.

Izrael je pak baziran na ideji zemlje isključivo za Židove. Ono što je posebno zanimljivo jest da su osnivači Izraela, uglavnom iz Istočne Europe, bili sekularni, a čak su i sebe nazivali socijalistima, iako ih ja ne bi tako nazvao. Htjeli su raskinuti s religijom, a njihovu poziciju sažeo bih u sljedeću rečenicu: "Bog ne postoji, ali nam je obećao zemlju". To je unutarnji paradoks cionizma.

Zašto se ništa ne radi kako bi se situacija promijenila? Zato što je ideja iza svega da privilegirani, nazovimo ih bijelcima, dominantnima, ostaju privilegirani. To je kao da pitate zašto je naše društvo patrijarhalno – da bi privilegirani ostali privilegirani. Radi se o dominaciji, o moći. Struktura Izraela je struktura kolonijalističkog društva, slično onome u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida ili pak SAD-a do sedamdesetih. Radi se o tome da se segregaciju vidi kao način da moć ostane u određenim dijelovima društva dok paralelno održavamo status quo i pravimo se da smo demokracija.

Eyal Sivan, foto: Evelin Kask Eyal Sivan, foto: Evelin Kask

Povezano s time, u filmu Izkor skrećete pozornost i na manjak reprezentacije i uvažavanja priča Mizrahi Židova u izraelskom društvu. Dakle, Izrael jest uspostavljen kao židovska država, ali radi razlike i među samim Židovima – ovisno o tome kako izgledaju, kojim jezikom pričaju i odakle dolaze.

Svako segregirano društvo ima svoje nijanse, situacija nikada nije crno-bijela. To je bio slučaj u Južnoafričkoj Republici, to je slučaj i u Izraelu. Valja primijetiti dvije stvari  – jedna je da imamo segregirano društvo u kojem su dominantni i na pozicijama moći europski Židovi, nakon njih na društvenoj ljestvici slijede Mizrahi ili orijentalni Židovi, dakle Židovi iz arapskih zemalja, ispod njih su etiopijski Židovi kojima je još gore, i naposljetku imamo Palestince i Arape na samom dnu.Nema strahova u onome što radim, ali postoji osjećaj dužnosti. Ono što svakako ne želim jest raditi propagandu. Želim provocirati, ali cilj provokacije je potaknuti razmišljanje, potaknuti debatu

Izrael, sa svojom zapadnjačkom ideologijom, prihvaća orijentalistička viđenja Istoka –  radi se o primitivnome, neracionalnome, itd. Za Židove iz zapadnih zemalja Židovi iz istočnih zemalja jednostavno nisu izgledali dovoljno židovski. Biti Židov značilo je biti bijel, negirati poveznicu s Orijentom, negirati da si i Arapin.  Nažalost, upravo su orijentalni Židovi poslužili u borbi protiv Arapa u Izraelu.

Na koji način?

Kao prvo, morali su poreći svoj identitet. Ako pogledate način na koji se Izrael predstavlja vanjskom svijetu, radi se o zapadnjačkoj kulturi – čak sam i ovdje u Hrvatskoj vidio mnogo knjiga Amosa Oza. Zašto je Amos Oz popularan? Jer je njegovo pisanje blisko Zapadu, poznato je, postoji prepoznavanje između njegovog pisanja i čitatelja na Zapadu. S orijentalnim je Židovima situacija drugačija.

Dvije su velike katastrofe cionizma – ono što se dogodilo Palestincima i ono što se dogodilo orijentalnim Židovima. Tisuće arapskih Židova, kako bi dokazali da nisu Arapi, postali su dio radikalne desnice u Izraelu. Oni, koji su mogli biti ključni za integraciju, koji pripadaju objema svjetovima, koji su mogli biti most – jer imaju kulturu, imaju jezik, imaju sjećanje – naposljetku su poslužili za razdvajanje društva.

Kod njih se dogodila unutarnja šizofrenija. Taj strah od svega arapskog je zanimljivo analizirati. Glupo je što tisuću puta moramo ponavljati da se genocid nije dogodio na Istoku, da se progoni i istrebljenje Židova nisu dogodili na Istoku, u arapskom svijetu, u muslimanskom svijetu. Bivše antisemitske zemlje sada su najbolje prijateljice Izraela, a arapske zemlje označavaju se kao neprijatelji. Na to rado kažem – u meni, zato što sam Židov, ako i postoji strah, on je uvijek od Europe.

Što se dogodilo s arapskim jezikom, na koji je način jezik bio potisnut kod Mizrahi Židova?

Većina orijentalnih Židova druge ili treće generacije uopće ne govori arapski. Ne radi se samo o tome da ne govore arapski – oni se srame Danas ne postoji način da podijelite stanovništvo – u svakom mjestu u kojem žive Arapi, žive i Židovi. Ne postoji ni način da podijelite teritorij - kome ćete dati pustinju, a kome vodu? To je razlog zbog kojeg sve više ljudi razmišlja o promjeni paradigme rješenjasvojih roditelja, glazbe svojih roditelja, jezika svojih roditelja. Zašto? Zato što se u društvu vrednuje nešto drugo. Mene nikada nije bilo sram činjenice da su moji baka i djed govorili jidiš. Nisam se mogao sramiti jer su u školi zapadni pisci na jidišu bili jako cijenjeni, o njima smo učili. Zbog toga sam se osjećao uvaženo, prepoznao sam se u tome. Orijentalni Židovi moje generacije, iz iračkih obitelji, nikada nisu sebe mogli pronaći u knjigama.

Dodatni paradoks je to što većina ljudi u Izraelu danas sluša orijentalnu glazbu i općenito naginje istočnoj kulturi, ali – iako se radi o većini u pogledu populacije, radi se o manjinskoj kulturi na institucionalnoj razini, na razini politike države.

Ono što je posebno zanimljivo u Izraelu, kada je u pitanju kreiranje zajedničkog identiteta, jest obvezno služenje vojnog roka. Tome posebnu pozornost pridaju i vaši filmovi, pogotovo Izkor, u kojem se postavlja pitanje koji je cilj obrazovanja – odgajamo li ljude da budu dobri vojnici, je li to to? Koliko je važna vojska u oblikovanju svijesti mladog čovjeka u Izraelu?

Vojska je presudna. Vojska u Izraelu nije pitanje militarizacije, vojska je presudna u izgradnji građanina. To je glavni element kolektiva. Na mene je osobno velik utjecaj imalo to što nisam odradio vojni rok, zato sam bio sposoban zauzeti kritičku poziciju, distancu od službene politike. Kada sa 18 godina završite u vojsci to nije ništa drugo nego kastracija mladosti i mladih.

Što znači imati 18 ili 19 godina? To je vrijeme za zajebanciju, za uzimanje droga, za razmišljanje o mijenjanju svijeta, za otpor... Ako u tom periodu, nakon srednje škole, završite unutar sistema koji vam dozvoljava da se sa svime nosite samo kroz pokoravanje – to je kastracija kritičkog elementa mladosti. To je također period kada se gradi iluzija "borbe na dobroj strani", iluzija isključivog bivanja žrtvom, i to kasnije u životu postane stalna pozicija.

Zamislite da imate 17 godina, svađate se s obitelji, svakodnevno se suprotstavljate autoritetu i hijerarhiji – sve je to normalno, a onda odete u vojsku i morate slušati naredbe nekoga tko je možda samo nekoliko godina stariji od vas. Više niste mladić ili djevojka, sada ste vojnik. Sjećam se šoka kad sam posjetio sestru u bazi u kojoj je odrađivala službu. Stotine djevojaka, sve su izgledale isto, u istoj odjeći, s istom frizurom – potpuno suprotno od mladosti, od onoga kako bi trebalo biti u tom periodu njihova života. Tu se događa transformacija iz individualnog u kolektiv.

Kakva su iskustva s vašim studentima, kada odrade služenje vojnog roka?

Ponekad ih srećem nakon toga i većina tada odlazi u Aziju ili Južnu Ameriku, napušavaju se i drogiraju, to vide kao način oslobođenja. Potom se vraćaju na sveučilišta i svi govore iste stvari, imaju iste reakcije, ponašaju se kao roboti sustava, ali misle da razmišljaju individualno. Zašto? Zato što su stavljeni u nekritički sustav u trenutku kada su trebali biti najkritičniji. A to je samo mali djelić problema. Možemo razgovarati o brojnim drugim stvarima – o tome kako živimo u društvu traumatiziranih ljudi, o ekstremno viskoj stopi obiteljskog nasilja - kada je nasilje Većina ljudi u Izraelu danas sluša orijentalnu glazbu i općenito naginje istočnoj kulturi, ali – iako se radi o većini u pogledu populacije, radi se o manjinskoj kulturi na institucionalnoj razini, na razini politike državelegalno, pitanje je gdje povlačite granicu? Sve je ovo samo šteta koju trpi izraelsko društvo, da i ne spominjemo Palestince.

Izkor se vrti oko pitanja zašto se sjećamo, čemu služi kolektivno sjećanje, kada se i u koje se svrhe koristi. Većina protagonista ne zna odgovoriti na pitanje – oni znaju da se trebaju sjećati, ali ne znaju objasniti zašto. Možemo razgovarati o robovima sjećanja u Izraelu danas i usporediti ulogu sjećanja sa situacijom među Palestincima, i kolektivnom sjećanju na Nakbu. Zašto je Palestincima bitno da se sjećaju, kako se to razlikuje i razlikuje li se od izraelskog sjećanja?

Ovo pitanje je važno jer otvara diskusiju koja nadilazi okvire Izraela i Palestine. Film koji je samo lokalan (p)ostaje anegdota za diskusiju, a to nije dovoljno. Izkor je produciran i snimljen u Izraelu, obrađuje problematiku izraelskog društva, ali je istovremeno veliki laboratorij, mjesto u kojem istražujem nešto veće. Možemo pričati o ulozi sjećanja među Palestincima, ali i među Hrvatima – kako usporediti sjećanje opresije u komunističkom režimu naspram sjećanja na ustaški režim. Takva pitanja o sjećanju možemo postaviti svugdje u svijetu.

Prvo moramo razumijeti što je sjećanje. Ideja je da sjećanje sprječava zaborav. To je glupost. Reći ću kao što je rekao Goethe – kada čujem riječ sjećanje, pitam se što je zaboravljeno? Gdje god postoji sjećanje, postoji nešto što je zaboravljeno. To je slučaj s kolektivnim sjećanjem, ali i s individualnim. Neke stvari zaboravljaš kako bi druge zapamtio – tako sjećanje funkcionira. Radi se o interakciji između zadržavanja i brisanja, kao u filmu. Kadar je izgrađen od onoga što je u njemu, ali i onoga što ostaje van njega. Moraš sakriti kako bi pokazao. Problem je kada se u to uključi moć, društvena, politička moć, koja proglašava razliku između dobrog i lošeg sjećenja, između onoga što bi trebalo pamtiti i onoga što bi trebali zaboraviti.

Foto: Common state Foto: Common state

Tu i jest razlika između kolektivnog i individualnog sjećanja.

Upravo tako. Osobno sjećanje ne traži nikoga van sebe, dok je kolektivno sjećanje nametnuto, i uvijek služi kao alat kontrole. Ako gledamo unatrag, kolektivno sjećanje živi kroz samo dvije figure – žrtvu i heroja. Gdje su kolaboratori, gdje su kukavice, gdje su izvršitelji zločina? Oni ne postoje. U Izraelu je to posve očito. Imamo sjećanje na šou (holokaust), sjećanje na nas kao žrtve Drugog svjetskog rata, i imamo sjećanje na ustanke u getu i heroje rata. To je kao hollywoodski film, gdje također samo postoje heroji i žrtve. Stvarni život nije takav.Puno je teže odreći se privilegija kada ih imaš, nego kada ih nemaš. To nas vraća na sam početak našeg razgovora – koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija

Kroz Izkor, koji je svojevrsni klimaks sjećanja u Izraelu, vidi se da je problem to što kada gradite nacionalno sjećanje ili kolektivno sjećanje, uvijek završavate u binarnoj podjeli – "mi" i "oni". Ako analiziramo palestinsko sjećanje u izraelskom društvu, moramo gledati ono što se pokušava izbrisati. Naglasak nije na onome što se pamti, već na onome što je zaboravljeno u procesu stvaranja sjećanja. Moramo razmišljati i o iluziji koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata, apsolutnoj zapadnoj iluziji, da je sjećanje poput cjepiva, da će ljudi dati sjećanje mladim generacijama i onda oni neće ponavljati ono što se radilo u prošlosti.

To nije točno. Ako pogledamo novije ratove, vidimo da su se ljudi borili upravo zbog sjećanja. To im je sjećanje podarilo početni osjećaj žrtve i omogućilo da se vide kao heroji dok napadaju druge. Poput Izraleaca, koji su si dozvolili biti počinitelji zločina jer smatraju da je sve što rade samo samoobrana. Ako gradim svoj identitet isključivo kao identitet žrtve, dozvoljavam si da sve što radim vidim kao obranu, to me lišava svake odgovornosti. To pokazuje kako sjećanje može biti alat za nasilje, a ne alat protiv nasilja.

Spomenuli ste sada iluzije nakon Drugog svjetskog rata i način na koji su se priče koje pričamo mijenjale. Vaš film Jaffa: Naranča iz pakla, bavi se upravo time. Kroz taj proizvod, brend koji je stvoren, promijenilo se i viđenje povijesti čitave zemlje i naroda.

U procesu izgradnje nacionalnog sjećanja postoje objekti, postoje simboli, postoje mjesta, itd. U povijesti cionizma izgradnja nacionalnog identiteta usko je povezana sa slikom. Postoje brojni razlozi za to. Cionizam se pojavio gotovo u isto vrijeme kada i izum fotografije i filma, i koristio je suvremenu stvar – sliku – u svojoj izgradnji. 

Kada razmišljamo o nacionalnim revolucijama prije cionizma, njima ne možemo slikovno pratiti trag, a ako razmišljamo o onima nakon, vidjet ćemo da su u potpunosti vezane uz sliku. Naranča je tako postala simbol, a zanimljivo je primijetiti kako se radi o okrugloj stvari koja sa svih strana izgleda isto. Postala je objekt razilaženja, jer postoje dvije potpuno drugačije vizije onoga što predstavlja Izraelcima i Palestincima. Ali, naranča je i zajednička, ona nas povezuje. Htio sam koristiti taj element, koji je predmet razilaženja u prošlosti, koji sa sobom nosi sjećanje na to razilaženje, zato što mislim da upravo on može bit ključ spajanja, ključ zajedništva budućnosti.

Razgovarajući o budućnosti – većina intelektualaca, aktivista, umjetnika, koji se dubinski bave izraelsko-palestinskim sukobom, odbacuju ideju o dvije države i zagovaraju jednodržavno rješenje, koje vide jedinim realnim s obzirom na situaciju na terenu. Napravili ste film Common state: A possible conversation, koji je veoma vezan uz tu ideju. Možete li reći nešto više o tome, koliko je prigrljena ideja jednodržavnog rješenja?

Kako bi pričali o rješenju, prvo moramo odrediti što je problem koji valja riješiti. Jedna stvar koju trebamo razmotriti jest da je povijest Dvije su velike katastrofe cionizma – ono što se dogodilo Palestincima i ono što se dogodilo orijentalnim Židovima. Tisuće arapskih Židova, kako bi dokazali da nisu Arapi, postali su dio radikalne desnice u Izraelupalestinskog pitanja od početka 20. stoljeća promatrana kroz prizmu razdavajanja. Postoji problem i riješit ćemo ga razdvajanjem. Paralelno s narativom o razdvajanju, uvijek je postojao i diskurs protiv razdvajanja. Ideja razdvajanja ljudi ili razdvajanja teritorija je paradigma koja je svaki put dovela do rata, i 1948., i 1967., itd. Želim reći kako je poblem nije u tome kako razdvojiti Palestince i Izraelce, ili Arape i Židove, već u tome kako postići da zajedno žive u miru. Ako paradigma o razdvajanju ne funkcionira to je zato što je to kriva paradigma za rješavanje problema. Ako se svi slažu s dvodržavnim rješenjem, i Izrael, i palestinsko vodstvo, i Arapska liga, i UN, i EU, i cijeli svijet – zašto onda već nismo rješili stvar?

Problem je u tome što je ono što se predstavlja kao rješenje zapravo problem. Moramo pronaći način da teritorij Izraela i Palestine bude teritorij za sve, i pitanje je kako to izvesti.  Ne govorim o utopijskom rješenju, vrlo sam realan. Danas ne postoji način da podijelite stanovništvo – u svakom mjestu u kojem žive Arapi, žive i Židovi. Ne postoji ni način da podijelite teritorij  - kome ćete dati pustinju, a kome vodu? To je razlog zbog kojeg sve više ljudi razmišlja o promjeni paradigme rješenja. Ne govorim nužno o jednoj državi, govorim o zajedničkoj državi. To može biti federacija, to može biti višenacionalna država, može imati regionalni ustroj – jedna država ne znači isto svima. U svakom slučaju, ona mora biti zajednička zato što je već sada zajednička.

Za mene dokumentarni film nije žanr, već stav. Radi se o promatranju realnosti i konstruiranju paralelno uz to. Kada promatram stvarnost PalestineIzraela, i namjerno koristim tu jednu riječ umjesto da govorim o Palestini i Izraelu, vidim da je isto mjesto za jedne Palestina, za druge Izrael. To je ono što filmski zovemo točka gledišta. Pitanje je kako staviti dvije točke gledišta u jedan kadar? 

Foto: Jaffa, naranča iz pakla Foto: Jaffa, naranča iz pakla

Napustili ste Izrael, ali se neprestano vraćate i snimate filmove. Kako su vaši filmovi dočekani u Izraelu?

O mojim se filmovima više priča nego ih se gleda. To je zato što odbijam podjelu između političkog stava i mojih filmova, tako da je pitanje često tko je Eyal Sivan, a ne što radi. Ljudi pričaju o mojim filmovima kao da su ih pogledali, iako nisu. Za svaku osobu koja me voli, ima ih pedeset koji me mrze. Postoji konsenzus da nisam loš redatelj, ali sam loša osoba - politički.Osobno sjećanje ne traži nikoga van sebe, dok je kolektivno sjećanje nametnuto, i uvijek služi kao alat kontrole. Ako gledamo unatrag, kolektivno sjećanje živi kroz samo dvije figure – žrtvu i heroja. Gdje su kolaboratori, gdje su kukavice, gdje su izvršitelji zločina? 

Pa ipak, filmovi poput Izkora i dalje žive u Izraelu, o njima se predaje u školama, iako je prikazivanje Izkora bilo zabranjeno u kinima kada je film tek izišao. Tu se možemo zapitati o utjecaju, nečemu o čemu mladi filmaši, zbog društvenih mreža i sličnih pojava, danas intenzivno razmišljaju. Za mene je pitanje efekta filma slično bacanju kamena u jezero – krugove koji nastaju ne možeš uvijek pratiti i razaznati odmah. Kada analiziram svoj rad i situaciju u Izraelu i izraelskoj kinematografiji, vidim da postoji dijalog. Moj je rad donio liniju radikalnosti, koju nisu ponudili drugi redatelji.

Zašto drugi nisu bili radikalni?

Zato što su išli u vojsku. Zato što je teže biti na marginama, nego dio mainstreama. Zato što mnogi ljudi rade političke filmove, ali ne rade filmove politički. Zato što umjetnici više brinu za vlastito dupe nego za ono što rade. Ali, i to je najvažnije, zato što – kada si na privilegiranoj strani riskiraš puno više nego kada si na potlačenoj. Zašto su redateljice radikalnije po pitanju feminizma nego redatelji?

Puno je teže odreći se privilegija kada ih imaš, nego kada ih nemaš. To nas vraća na sam početak našeg razgovora – koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija. Koristim primjer feminizma jer je najuniverzalniji. Na kraju mog filma Common state, važna feministkinja, osamdesetogodišnja aktivistkinja, kaže sljedeću rečenicu: "U pitanju je samo jedno –  jesmo li spremni dijeliti moć ili ne". Nema tu više razgovora o jednakim pravima, to je diskusija koju smo nadišli, dijeljenje moći je ključno. A to znači da se muškarci moraju odreći dijela svoje moći.

Možemo to usporediti i s trenutnom situacijom s izbjeglicama u Europi – također se radi o nevoljkosti odricanja određenih privilegija koje europski građani imaju, nevoljkosti diljeljenja.

Naravno. Problem nisu izbjeglice, problem je naš strah od dijeljenja. Odjednom se običan čovjek srednje klase ponaša kao multimilijunaš u Ako pogledamo novije ratove, vidimo da su se ljudi borili upravo zbog sjećanja. To im je sjećanje podarilo početni osjećaj žrtve i omogućilo da se vide kao heroji dok napadaju druge. Poput Izraleaca, koji su si dozvolili biti počinitelji zločina jer smatraju da je sve što rade samo samoobranaodnosu na izbjeglicu, kao što se multimilijunaši ponašaju prema ovima iz srednje klase.  Ako analiziramo Europu danas i nesrazmjer između plaća žena i muškaraca, često čujemo kako nema dovoljno novca za povećanje plaća ženama. Na to kažem – ok, onda je rješenje da snizimo plaće muškarcima i odredimo taj novac za povećanje plaća ženama. Isto vrijedi za izbjeglice, isto vrijedi za Izrael i Palestince. Čitavo vrijeme trubimo u stilu "dat ćemo prava", "jednaka prava". Što to znači? Tko je taj koji daje prava? Tko ima moć da daje prava? Mogu li Palestinci dati prava Izraelcima? Žene muškarcima?

I natrag na izraelske filmaše – oni su dio privilegiranih. Zato sam za bojkot. To je jedini način da izraelske kulturne i akademske institucije razumiju nedostatak privilegija, da postanu kritičnije i radikalnije. Zašto bi trebale biti radikalnije? Vratimo se natrag na Amosa Oza. Njegov diskurs je diskurs mainstreama, i čitav svijet je oduševljen – vidite Oza, Oz priča o miru, Izrael je demokracija jer postoje ljudi poput Oza koji predstavljaju zemlju. Ali to je iskrivljen pogled na stvari, to nas čini zatočenima. Pogledajte povijest 20. stoljeća – zlo je uvijek dolazilo iz mainstreama, nikad iz ekstrema.

________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, ovaj tekst je napisan volonterski. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
<
Vezane vijesti