Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma: U odnosu prema društvenim znanostima, Bolonjski proces i Bolonjska deklaracija svojevrsni su trojanski konj. Oni su virus, proizveden u paktu znanstvene politike i neoliberalnog kapitalizma, koji znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvaćanje logike projektantske misaonosti i tako ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike.

Već prema tradiciji i uvriježenim pristupima, humanistika, filozofija i društvene znanosti predstavljaju mjesto klasičnog, intelektualno- kritičkog modela misaonosti u društvenom sistemu. Odumiruća paradigma socijalne države im je najčešće dodjeljivala mjesto na margini, bile su prvi Drugi u društvenoj strukturi. Takvo državno i društveno uređenje je, ne zbog posebne ljubavi prema njima, već iz saznanja o nužnosti postojanja vanjsko- unutrašnje refleksije kao jednog od preduvjeta za egzistenciju samog sistema, vodilo barem minimalnu brigu o opstanku tih znanstvenih disciplina. Iz razloga njihove poprilične neaplikatibilnosti sa ekonomskim tržištem ponude i potražnje, između (socijalne) države i društvenih znanosti je bio sklopljen svojevrstan pakt: vi nama tzv. konstruktivnu kritiku, mi vama financijske mrvice koje će vam pomoći da se održite u životu.

Bastion humanistike

 

Promatrajući ovaj problem u dubljoj povijesnoj perspektivi, potom ćemo ishodište za njegovu genezu neminovno prepoznati već u najranijoj fazi ere prosvjetiteljstva. Još je Kant naime, prilikom podjele sveučilišnih fakulteta na gornje (teološki, pravni, medicinski) i donji (filozofski), jasno naznačio da upravo filozofski fakultet, kao bastion humanistike, za razliku od gornjih fakulteta koji su pod direktnom jurisdikcijom vlade i njenih interesa, mora biti slobodan od bilo kakvih ukaza, neovisan, mjesto na kojem progovara istina uma i koje je podređeno zakonitostima uma, a ne vlade. U Kantovo je vrijeme državna vlada, sa svojim ideološko-nacionalnim interesima, bila ta sa kojom je humanistika pokušavala uspostaviti dijalog, dok danas vladina ministarstva primarno progovaraju u imenu zahtjeva globalnog tržišta kapitala.

immanuelkant1.jpg

 

Aktualni neoliberalni kapitalistički model se rukovodi samo sebi svojstvenom logikom. U njegovoj izraženo akceleracijskoj tendenciji apsorpcije svih društvenih segmenata, prostor kritičke refleksije sa margine postaje sve uži. Jedini i temeljni princip koji vodi ovaj sistem jest zakon tržišne aplikacije. Oni koji uspiju pronaći modele za uspješnu, to znači profitabilno-donosnu, aplikaciju svojih proizvoda (materijalnih i nematerijalnih, znači i intelektualnih) na tržište, preživjeti će, a ostali... A Bolonjski proces je upravo najaktualniji primjer tranzicije, ili bolje, supsumpcije institucije sveučilišta pod kapitalističku logiku djelovanja i tržišnih zakonitosti. I u ovom primjeru najdeblji će kraj, po svemu sudeći, izvući humanistika i društvene znanosti. Ili će se, manje-više, radikalno transformirati, ili će nestati. Jer postignuća humanistike, društvenih znanosti i filozofije, to je potpuno jasno već prema konstituciji njihovog predmetnog habitusa, ne mogu biti na jednak način aplicirana na tržište roba i usluga, kao što je to slučaj sa tzv. egzaktnim znanostima (tehničke, prirodne, medicinske, ili naročito danas aktualne, informatičke znanosti). Društvene znanosti su, zahvaljujući svojoj neprofitnoj logici djelovanja, oduvijek bile financijski ovisne o određenim ekonomsko-političkim centrima moći, bilo iz domena društvenih sfera odlučivanja, konkretnije politike, kroz njena odgovarajuća ministarstva (za znanost, školstvo, kulturu), bilo od velikih kapitalističkih mecena, recimo u našem kontekstu još uvijek relativno aktualnog Sorosa, spremnih da ulože dio svoga novca u razvoj ovoga dijela društvene strukture.

 

Tržišna misaonost

 

No, upravo se na tom mjestu susrećemo sa svojevrsnim paradoksom što oslikava svu kompleksnost aktualnog sistema neoliberalnog kapitalizma u ovom kontekstu. Dok su u vrijeme hladnoblokovske podjele svijeta, socijalistička ideologija na jednoj i liberalna demokracija na drugoj strani, delegirale spomenute znanosti u svrhu funkcije i promocije njihovih političko-ideoloških svrsishodnosti, dotle se suvremena država neoliberalnog kapitalizma rukovodi samo jednom logikom, jednom ideologijom i jednom politikom: zakonitostima funkcioniranja kapitalističkog tržišta. U takvoj konstelaciji prihvatljivim postaju, recimo, južnoamerički modeli vojničkih diktatura koje omogućavaju plasman roba američkih multinacionalnih korporacija na ta ogromna i donosna tržišta, ili zastrašujuće bizaran primjer kineske tranzicije partijskog kapitalizma.

 

Pritom (neoliberalna) država, koja, treba li to uopće isticati, promovira tradicionalne (neo)nacionalne vrijednosti, na dvostruki način izdaje humanistiku i društvene znanosti. Ili ih, već prethodno objašnjeno, sili u tržišnu misaonost, u traganje za načinima kako postati tržišno aplikativan, što temeljno transformira njihovu bit, ili promovira one aspekte ovih akademskih disciplina koji produciraju znanja sa prepoznatljivo nacionalnim predznakom i nacionalno-kulturnim povijesnim nasljeđem. Jasno je pritom da u takvim primjerima pravi, ozbiljan intelektualni angažman već u startu biva ugrožen. Pitanje je da li u takvim slučajevima uopće možemo upotrijebiti odrednicu intelektualizam, jer intelektualni angažman nikada nije i ne može biti nacionalan. Očito da je to i danak aktualnom socijalno-kulturnom trenutku sveopće potrošačke besmislenosti, kolektivnom padu kriterija i razine misaonosti, to jest svojevrsnoj potrošačkoj kulturnoj industriji koja, parafrazirajući Horkheimera i Adorna, između ostalog utječe i na akt odvajanja misli od njenog kritičkog fundamenta, te time postaje tek puko sredstvo u službi postojećeg što ono pozitivno pretvara u negativno.

povijest_hrvata.jpg

 

Intelektualna misao u času neoliberalnog kapitalizma

 

No, ako se ponovno vratimo primarnoj meti ove studije, zaključit ćemo da su se upravo nabrojane znanosti našle prve na udaru promjena koje nastaju sa Bolonjskim procesom. Filozofija, humanistika i cijeli niz društvenih znanosti, nekadašnji bastioni kritičke društvene misli, danas su naprosto kontaminirani projektantskom logikom koja temeljno simbolizira bit kapitalističke profitne misaonosti, te predstavlja, i ne deklarativno izrečen, ali prosto vidljiv preduvjet i zahtjev u smjeru njihovog egzistencijalnog opstanka. Cijela ta stvar postaje problematična već na diskurzivnoj razini. Projekt, termin iz domena menadžerske provenijencije, koncept ekonomsko-kapitalističkog tipa par excellence, danas je u potpunosti postao prihvatljiv model misaonosti na cijelom polju društvene strukture, time i u domenu humanistike i društvenih znanosti. Sve i svi smo podvrgnuti djelovanju tržišno-kapitalističke logike koja ništa i nikoga ne pušta po strani, koja sve pretvara u tržište. Tako smo danas u situaciji, prikazano slikovito pojednostavljeno, u kojoj je već uobičajno čuti dva sociologa, antropologa, filozofa… kako razmjenjuju iskustva glede aktualnih im projekata. Sve veći broj znanstvenika iz domena nabrojanih i srodnih akademskih disciplina naprosto živi od projekta do projekta, čije je trajanje sve kraće i kraće, a zahtjevi izraženi kroz aplikacije sve zahtjevniji i zahtjevniji. Kao posljedica svega toga pojavljuje se svojevrstan birokratski sindrom: istraživanja sve više nalikuju administrativnim procedurama, a umjesto misaonog, kritičkog istraživačkog angažmana glavnina vremena i intelektualne energije troši se u razmišljanja i traganja usmjerena nalaženju načina kako dobiti neki od narednih projekata… Time mjesto angažirane društvene kritike postaje sve uže i uže, margina sve tješnja, a broj onih koji su na nju potisnuti sve veći.

 

Naprijed u društvo neznanja

 

Na taj se problem nadovezuje i dvosmislenost koncepta razvoja tzv. društva znanja, također jedan među nabrojanim prioritetnim ciljevima Bolonjske deklaracije. Model društva znanja je postao izuzetno aktualiziran sa prijelazom iz tzv. fordističke, znači klasične tvorničke, industrijske produkcijske sfere u tzv. postfordističku, tercijarnu ili postindustrijsku fazu proizvodne dominacije informacijsko-komunikacijskih i opće uslužnih djelatnosti u zadnjih nekoliko decenija. Kažemo problematičnost ili dvosmislenost ovog koncepta, jer je upravo znanje, mišljeno u čistoj, nepatvorenoj formi, što znači oslobođeno od zahtjeva za njegovom praktičnom upotrebljivošću, danas najugroženije. Suprotno tome, jedino prihvatljivim postaje znanje tržišno-aplikativnog tipa, određeno strogim normama i zakonitostima kapitalističkog tržišta. To znači znanje podređeno tržišnom modelu ponude i potražnje. Pred humanistiku i društvene znanosti su postavljeni jednaki zahtjevi – modifikacija i prilagođavanje uvjetovano tržišno-regulacijskim principima. Prihvaćanje i poštivanje te i takve regulative je preduvjet za participaciju u podjeli financijskih kolača namijenjenih znanosti, bez izuzetka.

 

Uporedno s tim, pojavljuje se utemeljena sumnja u opravdanost uvođenja kvantitativnog kriterija – bodovanja, prilikom vrednovanja znanstvenih postignuća iz domena humanistike i društvenih znanosti. Taj je princip, spomenuli smo to već u jednom od prethodnih poglavlja teksta, u obrazovnom sistemu urađenom prema načelima Bolonjske deklaracije, a po uzoru na američka sveučilišta, simboliziran uvođenjem kreditnog sistema (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza, dok se gotovo jednak model nameće i u kasnijem istraživačkom radu – broj prikupljenih bodova direktno određuje listu kandidata koji kandidiraju za dobivanje financijskih sredstava ministarstava za znanost namijenjenih narednim projektima. Može li humanistika, za razliku od aplikativnih, egzaktnih znanosti čiju upotrebnu vrijednost direktno određuje tržište, biti validno ocijenjena ovim pukim kvantitativnim mjerilom? Ili je, naprotiv, njen interes znanost kao takva, sama po sebi, čista teorija kritički utemeljenog mišljenja?

 

x x x x x x x x

 

Uloga Bolonjskog procesa i Bolonjske deklaracije, u potpunosti urađene po mjerama i zahtjevima prethodno skiciranog ekonomskog tržišta neoliberalnog tipa, te prema profilu tzv. aplikativnih znanosti, simbolizira svojevrsnog trojanskog konja u odnosu spram društvenih znanosti. To je virus, proizveden u paktu politike znanosti i neoliberalnog kapitalizma, koji kao takav znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvatanje logike projektantske misaonosti, čime ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike. S Bolonjskim procesom definitivno stupamo u eru globalizacije visokog školstva, gdje je znanje prije svega tržišno zanimljiva roba, a tržišnim zakonitostima postaje reguliran i pristup tom istom znanju.

< >
Vezane vijesti

Pošaljite komentar