D. Jurado/ Foto: M. PekčecD. Jurado/ Foto: M. PekčecKad Damien Jurado pusti glas i zapjeva: "We are secret souls" zvuči ne kao Justin Vernon zatvoren u tamo nekoj kolibi u Wisconsinu, nego kao čopor ranjenih vukova u šumi oko nje. U povijesti akustičnog rocka valjda nema autora koji ne progovara o propalim ljubavima i emocionalnim neverama, ali rijetki to čine toliko brutalno iskreno kao Jurado.

Prvi nastup Damiena Jurada u Hrvatskoj održan je u ponedjeljak, 9. lipnja, u sklopu obilježavanja petnaeste godišnjice postojanja (a moglo bi se reći i opstajanja) jednog od uporišta zagrebačke alternativne kulture, kluba Močvara.

U organizaciji Žednog uha, koncert je održan u sklopu turneje kojom se predstavlja posljednji album "Brothers and Sisters of the Eternal Son", objavljen početkom godine na etiketi Secretly Canadian, izdavača, između ostalih, i Jensa Lekmana, Antony and the Johnsonsa, pokojnog Jasona Moline i njegovih bendova, Scout Niblett ili pak  Suunsa koji u Močvari nastupaju danas. 

denis-katanec-martina-pekcec.jpg denis-katanec-martina-pekcec.jpg

Možda ja živim u nekom autističnom svijetu, ali moram priznati da mi nije baš jasno zašto u ponedjeljak u dvorani Močvare nije bila gužva, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je hrvatska kantautorska, akustičarska, americana, lo-fi...  scena nabujala zadnjih godina. No to nije smetalo prisutnima, sjedeći koncert ionako je primjereniji ovoj vrsti nastupa, a s obzirom na vrućinu, bio je i ugodniji.

Denis Katanec kao predizvođač, rekla bih, iako nažalost nisam stigla na sam početak njegova nastupa, pokazao se dostojnim izborom. Za ovu priliku u solo-izdanju, bez ostatka Denis Katanec Okanagan LTD-a, novog benda s kojim je objavio EP "Sve moje Laurie" predstavljen prije kojih dva mjeseca u Malom pogonu Tvornice na dojmljivom nastupu sa Stray Doggom i Anom Ćurčin.

Utjecaj američkih kantautora je neosporan, pa tako čujemo i zazivanje uzora u pjesmi "On sluša" (Elliotta Smitha). Sam Katanec me sve više podsjeća na Conora Obersta, kako fizički i vlastitim imenom u nazivu benda, tako i tematikom i načinom pjevanja, što se možda najbolje uočava u pjesmi "Florian". Uzme li se u obzir da su Obersta svojedobno proglašavali čudom od djeteta i novim Dylanom što je, u segmetu stihova, razina koju je teško dostići, jasno je da je ovo prilično velik kompliment. I, da, nije da imam nešto protiv naših bendova koji pjevaju na engleskom, ali posebno cijenim one koji to rade na hrvatskom.

Nije baš jasno zašto u ponedjeljak u dvorani Močvare nije bila gužva, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je hrvatska kantautorska, akustičarska, americana, lo-fi...  scena nabujala zadnjih godina.

Nakon kratke pauze, oko 22.20 sati na scenu izlazi kantautor iz, za muziku mitskog, Seatllea, opremljen samo akustičnom gitarom i sjeda. Slijedi prigušena izvedba u kojoj se iz publike ne čuje ni muha. Jedna je, doduše, primijećena kako zuji oko Juradove glave, ali to ga nije pretjerano omelo. I to je atmosfera koja će vladati tijekom čitavog koncerta. Tek na trenutke u publici se primjećuje kimanje glava i nogu u ritmu, kao u "Silver Timothyju", kada u lupkanju po gitari čujemo naznake bossa nove. "U-u-hukanje" koje prati stihove kulminira pri izvedbi "Jericho Roada" kad Jurado pusti glas i zapjeva: We are secret souls i zvuči ne kao Justin Vernon zatvoren u tamo nekoj kolibi u Wisconsinu, gdje li već, nego kao čopor ranjenih vukova u šumi oko nje.

Glavninu repertoara čine navedene i druge pjesme s novijih albuma. U čitavih tih otprilike sat i deset minuta opipljive tišine, u kojih su se pjesme često prelijevale jedna u drugu te se pristojna publika nije usudila ni zapljeskati da nešto ne poremeti,  Jurado je progovorio ukupno četiri puta. "Hvala", rekao bi.

Ima ona jedna scena iz "Stranger than Fiction" u kojoj se Will Ferrell dohvati akustare pa u po glasa i zatvorenih očiju počne pjevati. E, tako je to otprilike izgledalo (ne i zvučalo, da me ne bi netko krivo shvatio).

damienjurado-martina-pekcec.jpg damienjurado-martina-pekcec.jpg

A onda se vratio na bis. I progovorio. Autoironičnim: "Znate, ja govorim" i: "Nisam depresivan" izmamio je osmijehe. Naime, u povijesti akustičnog rocka valjda nema autora koji ne progovara o propalim ljubavima i emocionalnim neverama, ali tek rijetki to čine toliko brutalno iskreno kao Damien Jurado. Tako, primjerice, pjeva: You have the nerve to look me in the eyes and lie u "Sheets", pjesmi s albuma "Caught in the Trees". Osobno ne bih imala ništa protiv da je ovaj album bio zastupljeniji na set-listi pa da uživo čujem i recimo "Go First" i "Gillian Was a Horse", ali to, naravno, nimalo ne umanjuje ljepotu uhvaćenog trenutka fokusiranosti ovog izvanserijskog autora.

Naime, nakon što je progovorio, Jurado nam je/se objasnio kako je šutnja uzrokovana time što je ponekad tijekom nastupa izuzetno fokusiran isključivo na glazbu te da smo ga "uhvatili" u ne tako čestom trenutku potpune fokusiranosti. A pokazao je da zna biti i vrlo duhovit, opisavši putovanje vlakom iz Beograda, gdje je nastupao dan prije, do Zagreba iskustvom kao iz nekog filma Davida Lyncha, samo bez titlova. I obećao da će se vratiti.

Ključne riječi: žedno uho, glazba
<
Vezane vijesti