H-Alter
 Nekad gospodarski prosperitetni pakrački kraj, u kojem je prije rata u mirnom suživotu živjela multietnička zajednica, danas obilježavaju visoka stopa nezaposlenosti, mali broj mlađih povratnika srpske nacionalnosti, ruševni objekti u samom centru grada i sjećanja na neke od najgorih ratnih zločina. "Dok smo mi ratovali, tajkuni su uzimali ono što su htjeli", čuje se ovih dana u Pakracu.

Trgovačko poduzeće Budućnost, osnovano 1954. godine sa sjedištem u Pakracu, do devedesetih je imalo pedesetak lokala u Pakracu, Lipiku i okolnim selima. Sve što je danas od njega ostalo jest niz ruševnih zgrada koje su prvo stradale u ratu, a zatim ih je dokrajčila privatizacija devedesetih. Iako je propast tog poduzeća samo jedan od primjera devastacije gospodarstva toga kraja, koji je nekad bio poznat po drvnoj djelatnosti, proizvodnji stakla, mineralne vode, uzgoju konja i uslugama u zdravstvu, Budućnost je ostavila najdublji trag u kolektivnoj memoriji grada. Zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, ruševine nekadašnjih lokala i sedamnaest godina nakon rata nagrđuju Pakrac, a njegovim stanovnicima, koje u današnje doba najviše muče visoka stopa nezaposlenosti i loša prometna povezanost s ostatkom Hrvatske, kako kakav zloduh podsjećaju na vremena prosperiteta u kojima su maštali o isto tako perspektivnoj budućnosti.

 


Jedan od lokala "Budućnosti"

pakrac0.jpg pakrac0.jpg

Ruševine na kojima danas stoji devastirani natpis Budućnost asociraju i na nedavnu prošlost ovog multietničkog grada koji je u ratu razrušen do neprepoznatljivosti. Pakrac je u to vrijeme bio podijeljen na dva dijela, na dio koji se nalazio pod hrvatskom kontrolom i dio koji je pripadao SAO Zapadnoj Slavoniji. Kroz sam grad prolazila je linija razgraničenja koju su nadzirale snage UNPROFOR-a pa je u to vrijeme Pakrac bio poznat i kao mali Berlin, ali i kao mjesto u čijoj blizini su se dogodili najstrašniji ratni zločini - zločini počinjeni u Pakračkoj Poljani, logoru Bučje i Marinom Selu.

"Dok smo mi ratovali, tajkuni su uzimali ono što su htjeli", kaže Zlatko Grafina, danas umirovljeni hrvatski dragovoljac koji je nekad radio u Budućnosti. "Prije rata smo osjećali sigurnost, i svih desetak etničkih zajednica, koliko ih broji Pakrac, živjelo je u mirnom suživotu. Odgajan sam da nikoga ne dijelim po nacionalnosti, a iskreno, dok se nisam oženio nisam ni znao da postoje nacionalne manjine. Devedesetih su se počele naslućivati razlike, ali ja i dalje nisam vjerovao da će doći do rata".

Rat je u Pakracu postao realnost kada su 1. ožujka 1991. policajci srpske nacionalnosti zajedno s mobiliziranim rezervistima upali u policijsku postaju i razoružali hrvatske policajce. "Budući da sam živio u dijelu grada u kojem je bilo više Srba, dobio sam upozorenje što će uskoro uslijediti, pa sam s obitelji otišao iz stana. Kada je u kolovozu počelo granatiranje, odlučio sam se uključiti u akcije hrvatske vojske i braniti svoj grad", objašnjava Grafina, koji je u vojsci bio do 1995. godine, kada je demobiliziran zbog bolesti.

pakrac1__d7d.jpg pakrac1__d7d.jpg

"Budući da se firma u kojoj sam radio zatvorila nakon privatizacije, poslije povratka s bojišta ostao sam bez posla. Radio sam na građevini kako bih prehranio obitelj, a živjeli smo kod supruginih roditelja jer smo na obnovu čekali pet godina". Bivši branitelj je jedanaest godina nakon rata napokon ostvario pravo na mirovinu, a u međuvremenu je i otškolovao sina koji se u potrazi za poslom preselio u Njemačku. "U Pakracu jednostavno nema života za mlade ljude. Ovdje naći posao ti je kao da igraš lutriju, pa osvojiš zgoditak", objašnjava Grafina, koji svoje umirovljeničko vrijeme krati tako što volontira u Centru za razvoj i podršku civilnog društva Delfin.

"U ratu sam obolio od PTSP-a, a druženje je najbolji lijek. Delfin mi puno znači i zahvaljujući njemu sam obilazio okolna sela u kojima žive srpski povratnici. U početku sam bio skeptičan, no ljudi su me prepoznali i bili su ljubazni prema meni jer znaju da sam u vojsci bio častan". Zlatko Grafina jedan je od podržavatelja Inicijative za REKOM, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. Kada je riječ o Tomislavu Merčepu, bivšem savjetniku ministra unutarnjih posla i zapovjedniku jedinice pričuvnog sastava MUP-a kojega se tereti za ratne zločine počinjene u Pakračkoj Poljani, Grafina vjeruje da će, baš poput Ante Gotovine i Mladena Markača, i on biti pušten na slobodu jer je, prema Grafininim riječima, sudjelovao u obrambenom ratu.

pakrac4.jpg pakrac4.jpg

"Devedesetih je nastupilo opće nacionalističko ludilo protiv kojeg još uvijek nitko nije pronašao cjepivo. Oni koji kažu da je bila zagrižena samo jedna strana - lažu!", smatra Đorđe Gunjević, koji je nekoliko dana prije našeg susreta trebao otputovati u Osijek na dodjelu nagrade Krunoslav Sukić za nenasilnu akciju godine, koju je osvojio kao jedan od sudionika Documentine kampanje za prava civilnih žrtava rata Žrtve su predugo čekale. Zbog svega što je pretrpio u Pakračkoj Poljani, Gunjević danas pati od šećerne bolesti zbog koje mu je amputirano šest nožnih prstiju pa se teško kreće. Nekadašnji pomoćnik povjerenika Vlade RH za Pakrac, zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb, u gradu će ostati zapamćen kao inicijator evakuacije više od 300 bolesnika smještenih u Medicinskom centru Pakrac, koji je u jesen 1991. bio pod konstantnim napadima i tek dvjestotinjak metara udaljen od položaja pobunjenih Srba. "Kažu da je svijet pozornica, a ja sam na njoj odigrao ulogu osobe koja je spasila bolesnike", kaže Gunjević. Za svoje zasluge u, kako je neki nazivaju najhumanijoj akciji u Domovinskom ratu, Gunjević je platio visoku cijenu objema stranama - prije evakuacije maltretirali su ga u Bučju koje je bilo pod kontrolom Srba, a nakon toga i merčepovci u zloglasnoj Pakračkoj Poljani. Paradoksalno, u Bučju je završio 13. rujna 1991, na datum koji je nekad bio poznat kao dan kada je Pakrac oslobođen od fašizma. Tamo su ga "njegovi" Srbi nakon propalih pregovora jedva pustili na slobodu, nazvavši ga pritom izdajnikom srpskog naroda i ustašom. Za oproštaj su za njim ispalili i nekoliko metaka.

pakrac2__d77.jpg pakrac2__d77.jpg

Nakon mjesec dana, po Gunjevića su na radno mjesto došli i merčepovci. Po dovođenju u Pakračku Poljanu, "počastili" su ga riječima: "Jebemo mi Vladu koja Srbina četnika imenuje za pomoćnika povjerenika", a nakon svega su ga prebila trojica vojnika, pri čemu su mu slomljena rebra. "Kada je u prostoriju ulazio bilo tko od pripadnika postrojbi koje su imale zapovjedništvo gdje smo bili, morali smo ustati i pozdraviti ga pozdravom 'Za dom', a često smo morali pjevati himnu. Nakon izlaska iz mučilišta ili logora u Pakračkoj Poljani, nikad je više nisam zapjevao, niti hoću. Kada prisustvujem nekom skupu gdje se svira i pjeva himna iz poštovanja se uvijek dignem, pognem glavu i šutim", napisao je Gunjević u svojim memoarima Evakuiran u Pakračku Poljanu. Ovaj sedamdesettrogodišnji umirovljenik nedavno je svjedočio na suđenju Tomislavu Merčepu, a mediji su tom prilikom izvijestili kako je živu glavu iz Poljane izvukao zahvaljujući Andriji Hebrangu, tadašnjem ministru zdravstva. "Ne vjerujem da sam pušten na Hebrangovu inicijativu, jer ga je moja supruga u vrijeme mog zarobljeništva išla moliti za pomoć, a on je nije htio niti primiti. Vjerujem da su me spasili lokalni gardisti i policajci", kaže Gunjević.

pakrac5.jpg pakrac5.jpg

Nakon svega, Gunjević je zbog pretrpljenog u Pakračkoj Poljani tražio odštetni zahtjev. "Suđenje Merčepu predugo traje i mislim da hrvatske vlasti namjerno odugovlače čitav postupak", smatra bivši vladin povjerenik kojega je 2010. predsjednik Ivo Josipović odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobni čin hrabrosti i humanosti u Domovinskom ratu.

Gunjević je u ratu doživio još jedno neugodno iznenađenje. Nakon što se u proljeće 1992. iz inozemstva vratio u Pakrac, dočekao ga je razrušen grad. "Grad je bio neprepoznatljiv, polovina kuća je bila spaljena i sve je bilo pusto i prazno. Moja kuća temeljito je spaljena počevši od podruma, a građa za sinovu kuću koju sam imao složenu u dvorištu je ukradena. Samo onaj tko je prošao kao i ja znao kako sam se osjećao, a puno nas je tako prošlo i na jednoj i na drugoj strani", kaže Gunjević. Godine 1994. podnosi tužbu za naknadu štete, a 2011. godine odbija mu se tužba, nakon čega ovaj umirovljenik traži reviziju Vrhovnog suda. No i on odbija tužbu s obrazloženjem da se radilo o šteti nastaloj uslijed ratnog djelovanja. Od njega se sada zahtjeva da plati 96 623 kuna parničnih troškova. "Moja ulica nikad nije bila okupirana, kako onda taj palež može biti posljedica ratnog djelovanja? Kako to da su u ulici paljene samo srpske kuće? To se sve radilo s ciljem zastrašivanja kako bi srpsko stanovništvo napustilo Pakrac", kaže Gunjević. Nedavno je podigao i ustavnu tužbu, a napominje da je spreman ići i do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. "To što sam ja radio u ratu, netko je jednostavno trebao odraditi. Znam da oni mene ne bi imenovali na tako visoku poziciju da su imenovali nekog drugog, a kada su me iskoristili riješili su me se i ponizili kao što su i Milu Dedakovića", zaključuje Gunjević.

pakrac6.jpg pakrac6.jpg

Prema Gunjevićevim riječima, većina srpskih povratnika koji danas žive u pakračkom kraju starije su životne dobi, a žive od mirovine ili socijalne pomoći. "Mlađa generacija gotovo da se i nije vratila, a oni koji su ostali i njihova djeca, asimilirani su i većinom se srame izjasniti po nacionalnom ključu. U gradu vlada opća apatija, svi se mire sa stanjem kakvo je, jer nema posla za većinski narod, a kamoli onda za manjine".
Jedna od povratnika mlađe generacije koju muče navedeni problemi je tridesettrogodišnja Mirsada Popović Damjanović. "Ako jednog dana napišem knjigu o svom životu, mislim da mi nitko neće vjerovati da je sve to stvarnost, a ne fikcija", kaže Mirsada. Zahvaljujući projektu Centra za mirovne studije, ova mlada Pakračanka radi na javnim radovima, a njen posao je da svakodnevno obilazi i pomaže starijim osobama iz okolnih sela. Na dan našeg susreta Mirsada je odbrojavala dane do kraja projekta, a kako kaže, ponovno je očekuje boravak na zavodu za zapošljavanje. "Danas me na zavodu makar više ne smatraju nepismenom", uz smijeh će majka petogodišnjeg dječaka, koja iza sebe ima dugogodišnje izbjegličko iskustvo. Živjela je, kaže, i to ne svojom voljom, gdje god je trebalo "popraviti" krvnu sliku lokalne zajednice.

pakrac3__dc6.jpg pakrac3__dc6.jpg

"Naša kuća se nalazila na dijelu koji je tada pripadao SAO Zapadnoj Slavoniji, a nitko iz moje obitelji nije bio pripadnik niti jedne vojske. Godine 1991. zbog rata smo se odselili u selo kraj Zrenjanina, a već sljedeće godine smo se vratili u Pakrac gdje sam završila osmi razred. Tih godina bilo je organizirano da srpska djeca iz naših krajeva odlaze u srednju školu u Suboticu, pa smo do tamo morali putovati kroz koridor Republike Srpske. I tad su nastali problemi. Zamislite kako mi je bilo prelaziti granicu s imenom Mirsada. Granični policajci često su mi prijetili i bila sam izložena šikaniranju. Zbog svega sam u Subotici odlučila promijeniti ime u Mirjana".

Nakon završetka srednje škole, Mirsada odlazi kod svoje obitelji na Kosovo, koja se protiv svoje volje morala preseliti u Prištinu. "U Prištini mi je bilo lijepo, iako smo živjeli u izbjegličkim barakama. Počela sam raditi i upisala sam višu ekonomsku školu u Leskovcu, no 1999. godine sve je prekinulo NATO bombardiranje". Nakon Prištine živjela je u Bosanskoj Gradišci i Podgorici, da bi se 2002. sa svojim suprugom vratila u Pakrac. Kako je zadnja dva razreda završila u SAO Zapadnoj Slavoniji, a cijelu srednju školu u Srbiji pod drugim imenom, Mirsada je po povratku u Pakrac dobila status osobe koja je završila samo šest razreda osnovne škole. "Tek nedavno sam uspjela dokazati da su Mirsada i Mirjana jedna osoba, a zbog svega u međuvremenu nisam uspjela dobiti posao. Ako ovdje želiš dobiti bilo kakav posao, trebaš biti priklonjen političkim strukturama. Mladi se većinom ne vraćaju, jer su odrasli u izbjeglištvu i više ih ništa ne veže za ovaj kraj. Neki od njih se i boje, a zapravo nemaju čega".

pakrac7.jpg pakrac7.jpg

"Najgore su prošli građani srpske nacionalnosti koji su tijekom rata ostali u Pakracu, jer su ih Hrvati smatrali špijunima, a izbjegli Srbi nelojalnima. No, većih problema nakon rata nije bilo, osim nekoliko sporadičnih etničkih sukoba koji su se najčešće događali za blagdane, bilo da je riječ o rimokatoličkim ili pravoslavnima, kada su ljudi pod utjecajem alkohola radili gluposti. Prema podacima Policijske uprave Požeško-slavonske, naša županija sada spada u jednu od najsigurnijih u Hrvatskoj", objašnjava Mirjana Bilopavlović, mirovna aktivistkinja iz Centra za razvoj i podršku civilnog društva Delfin. Uz to što prvih godina nakon rata njihova djeca nisu imala mogućnost da dodatno uče jezik, pismo i kulturu manjine kojoj pripadaju, Bilopavlović smatra da se građani srpske nacionalnosti i u današnje vrijeme nalaze u nešto težem položaju. "Istina je da nezaposlenost pogađa i većinski i manjinski narod, budući da obnovu kuća nije pratila obnova infrastrukture potrebne za otvaranje radnih mjesta, ali pripadnicima manjine je ipak teže doći do posla. To je posebno vidljivo u jedinicama državne uprave. Problem je što se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina gotovo uopće ne primjenjuje, a onaj tko ga ne provodi ne snosi nikakve sankcije. S druge strane, vrlo mali broj pripadnike srpske nacionalne manjine koristi pravo da se pri prijavi za posao pozove na pozitivnu diskriminaciju, jer ih je strah da će biti dodatno stigmatizirani."

Mirjana Bilopavlović: "Najgore su prošli građani srpske nacionalnosti koji su tijekom rata ostali u Pakracu, jer su ih Hrvati smatrali špijunima, a izbjegli Srbi nelojalnima"

Bez obzira na razlike koje još uvijek postoje među njima, niti jedan stanovnik Pakraca ne ostaje ravnodušan kada mu se spomene Volonterski projekt Pakrac koji su 1993. godine pokrenuli aktivisti Antiratne kampanje Hrvatske. U posebnom sjećanju im je ostao aktivist Goran Božičević, voditelj centra MIRamiDa, koji je s njima živio sve do 1998, a koji ih je nastavio posjećivati i u nadolazećim godinama. "U jeku rata počeli su nam prvo dolaziti mladi ljudi iz Hrvatske, a onda i njihovi prijatelji iz cijelog svijeta koji su u vrijeme rata željeli mirovno djelovati. U gradu smo isprva bili sumnjičavi prema volonterima, jer nam nije bilo jasno zašto bi netko došao u ratno područje gdje nema vode, struje ni hrane. Kada su nam predložili da nam pomognu u raščišćavanju ruševina, dio nas se osjećao posramljeno jer smo se zapitali zar nam je netko izvana trebao doći da nam kaže da bismo ulice ponovno trebali učiniti prohodnima", prisjeća se Bilopavlović. Budući da su mogli prelaziti liniju razgraničenja, volonteri su često prenosili pisma i na taj način spajali razdvojene obitelji. "Konstantno su nas pokušavali privoliti na razmišljanje da smo u ratu svi žrtve. Organizirali su različite aktivnosti za građane, od edukacija o izgradnji mira, do igraonica za djecu", kaže predsjednica Delfina. "Iako je velik broj hrvatskih civilnih udruga proistekao iz Antiratne kampanje, nakon svih tih godina čini mi se da su ljudskopravaške organizacije napravile veliki propust jer je velik broj njih prestao govoriti o izgradnji mira. Toj temi se trebamo vratiti kroz suočavanje s prošlošću, jer ako ne raščistimo stare priče, teško da ćemo postići održivi mir. A bez njega ćemo svakih pedeset godina, kako se to ciklički događalo na ovim prostorima, biti svjedoci nekog novog sukoba", zaključila je Bilopavlović.

<
Vezane vijesti