Američka naftna industrija je 2003. godine izbjegla instaliranje 500 tisuća dolara vrijednog uređaja za sprečavanje izlijevanja nafte koji se pomoću zvučnog signala aktivira s površine, uz komentar da je - preskup. Naftna katastrofa danas košta BP šest milijuna dolara dnevno, a Transocean je izgubio platformu vrijednu 560 milijuna dolara.

Krajem ožujka, predsjednik Obama je potpisao odluku da dozvoljava duboko podvodno bušenje nafte uz obale SAD-a. Time je ustvari prihvatio centralni dio energetske strategije predsjedničke kampanje John McCain- Sarah Palin, ovjekovječen skandiranjem Drill, baby, drill (Buši, bebo, buši) na republikanskoj konvenciji u Denveru 2008. Napravio je to u nadi da će tim, novim ustupkom privoljeti Republikance i industriju da se slože oko sveobuhvatne energetske strategije. Prethodni ustupak bio je obećanje ekspanzije nuklearne energije i tzv. "čistog ugljena".

drill_baby_drill_ea6.jpg

Nije se ni tinta na papiru osušila, a Obama se pridružio svom komandantu nacionalne garde, šefici agencije za zaštitu okoliša, ministru unutrašnjosti, ministarki domovinske sigurnosti, guverneru države Louissiane i generalnom direktoru naftnog giganta BP u New Orleansu, u bespomoćnom promatranju katastrofe. Iz 1.5 km duboke podvodne bušotine smještene 80 kilometara od obale izlazi preko pola milijuna litara nafte dnevno. Nafta se polako počela razlijevati ekološki osjetljivim ušćem Mississipija, nepovratno zagađujući najveće zaštićeno močvarno područje u SAD-u.

spill_baby_spill_76b.jpg

Budući da nafta i dalje suklja, još se ne može točno ocijeniti kolika će biti šteta. No, neke stvari su već jasne. U tri američke države ribari će ovoga ljeta ostati bez prihoda. Ptice selice koje se gnijezde na malim otocima uz ušće Mississipija vjerojatno će stradati. Farme oštriga su već zatvorene. Ribe koje se mrijeste uz ušće će ostati bez mlađi, jer će jaja koja plutaju uz površinu vode, zajedno s planktonima, biti prve žrtve, a za njima i čitav hranidbeni lanac. Kornjače, ribe, ptice i kitovi će uginuti. Konferencija bušača nafte prošli tjedan u Houstonu stoga je bila relativno slabo posjećena.

Još veća opasnost je da vegetacija u močvarnom ušću Mississipija propadne, jednom kad se nafta svuda uvuče i sve prekrije. A kad vegetacija propadne, neće više biti ničega da spriječi eroziju, tj. da moćna rijeka Mississipi jednostavno ne otplavi blato natopljeno naftom u ocean. Problem je što to močvarno područje štiti New Orleans od uragana i valova. Jednom kad močvarnog područja više ne bude, New Orleans će biti još osjetljiviji na poplave, tako da se ovaj incident već vidi kao Obamina Katarina (uragan koji je potopio New Orleans tokom vladavine George W Busha).

ptice_nafta.jpg ptice_nafta.jpg

 

Nadalje, ukoliko se bušotina ne začepi nekoliko mjeseci, a BP kaže da bi to moglo toliko potrajati, nafta može ući u Golfsku struju, pa tako doći i do istočne obale Floride, a i dalje.  Obama je, naravno, opozvao dozvolu za bušenje. Mediji su se ipak sjetili primijetiti da je podvodno bušenje uz američku obalu i bilo zabranjeno sve ove godine, upravo zbog slične tragedije uz obalu Kalifornije 1969. godine kad je 16 milijuna litara nafte, nakon eksplozije naftne platforme, zagadilo 70 kilometara obale oko Santa Barbare. To nije jedini primjer da fosilna goriva mogu izazvati globalne katastrofe ravne nezgodama na nuklearnim elektranama: svi se dobro sjećamo tankera Exxon-Valdez iz kojega je 1989. iscurilo 40 milijuna litara nafte, zagadivši 2100 km obale Aljaske.

Deepwater Horizon (nesretno ime me neodoljivo podsjeća na sci-fi horror film Event Horizon), u vlasništvu Transoceana, najveće tvrtke za podvodno bušenje, iznajmljen BP-u, bila je jedna od najsuvremenijih platformi za vađenje nafte, dizajnirana za bušenje na velikim dubinama, koja se održavala na poziciji plutajući u mjestu pomoću kompjuterski reguliranih motora. Ne zna se što je dovelo do eksplozije 20. travnja. U eksploziji, koja je potopila platformu, poginulo je jedanaest ljudi. Nakon eksplozije, kolabirala je kilometar i pol dugačka cijev kroz koju je nafta dolazila, puknuvši na tri mjesta.

nafta_2.jpg

Mehanizam koji u takvim situacijama automatski prereže cijev i začepi bušotinu, instaliran na samoj bušotini, nije kako treba obavio posao, te je nafta nastavila sukljati na dubini do koje ljudi ne mogu doći. Vlasnici nafte, BP, poslali su na daljinu kontrolirane robote podmornice, kakvima nismo raspolagali pred 40 godina, da pokušaju aktivirati mehanizam, no, bezuspješno. Desilo se upravo ono, što je BP prije godinu dana, u zahtjevu za izdavanje dozvole za bušenje, tvrdio da se nikako ne može desiti. (Posebnu pažnju obratite na točke 2.7 i 7.1 u tom dokumentu, koje se sigurno više nikada neće ponoviti.)

Brazil, Velika Britanija i Norveška (Norveška od 1993.) zahtijevaju od onih koji vade naftu iz podvodnih bušotina, da osim automatskog mehanizma koji ih začepljuje u slučaju nesreća na platformama, te bušotine imaju i tzv. acoustic switch, tj. da se mehanizam za sprečavanje izlijevanja nafte može aktivirati s površine zvučnim signalom. Uz pomoć Dicka Cheneya Naftna industrija je 2003. godina uspješno izbjegla instaliranje tog 500 tisuća dolara vrijednog uređaja na platforme oko američke obale, uz komentar da je - preskup. BP danas troši 6 milijuna dolara dnevno na ovu katastrofu, a Transocean je izgubio platformu vrijednu 560 milijuna dolara.

horizon_gasenje.jpg

Pomalo neuvjerljivo zvuči "iznenađenje" BP-a ovom tragedijom. Naime, službena linija naftne industrije u Americi je da mehanizmi za automatsko zatvaranje bušotine nikad, ili gotovo nikad ne zakazuju, dok je istina sasvim suprotna: ti mehanizmi zakazuju vrlo često. Recimo, prošle godine, dok je BP pisao plan za ovo bušenje, pored obale Australije desila se slična tragedija na bušotini Montara. Mehanizam je zaštekao, i nafta je sukljala 3 mjeseca, dok bušotinu napokon nisu zatvorili. Australija je imala sreću da se nafta uglavnom razlila po otvorenom moru. U ovom slučaju struja nosi naftu prema kopnu, iz bušotine curi tri puta više nafte nego u slučaju Montara, a bušotina se nalazi dvadeset puta dublje ispod površine mora.

Budući da je vađenje nafte iz velikih dubina kompliciran posao koji uključuje mnogo korporacija, u toku je upiranje prstom - da li je zaista krivica na BP-u (koji, kao vlasnik nafte, zakonski snosi troškove čišćenja), ili je kriv Transocean i njihovi tehničari na platformi, ili možda netko od brojnih subkontraktora. Recimo, i za Deepwater Horizon i za Montara platformu u Australiji, cementiranje bušotine obavila je korporacijaHaliburton - zli Cheneyev Haliburton. Možda su oni nešto krivo napravili, što je dovelo do toga da mehanizam zatvaranja bušotine zašteka?!

Kako mediji dalje istražuju, sve više se čini da je problem u tome što industrija sama sebe regulira. Bušenje nafte u SAD-u nadgleda strukturalno korumpirana institucija sa imenom koje podsjeća na srodnu službu iz stripa Alan Ford: Služba za upravljanje rudama (Minerals Management Service). Za razliku od Australije i Velike Britanije koje imaju odvojene institucije - jedna ubire najam od naftne industrije za bušenje, a druga nadgleda pojedinosti oko sigurnog bušenja - u SAD-u oba posla obavlja ista institucija, što strukturalno otvara mogućnost zloupotrebe: orgije na golf terenima, mito, skupi darovi, droga, prostitutke - svega tu ima.

nafta.jpg

Za uzvrat, Služba dozvoljava naftnoj industriji da sama sebi piše pravila. Prošle godine, BP i drugi naftaši su se udruženo usprotivili striktnijim standardima sigurnosti i zaštite okoliša. BP je u svom pismu Službi napisao kako misle da državna regulativa nije potrebna za podvodno bušenje i da je najbolje prepustiti naftašima samima da dobrovoljno odrede koje korake će poduzeti da bušenje učine sigurnim za okolinu. U pismu su baš lijepo napisali što žele da bude uključeno u tekst zakona, a što ne. Rezultate vidimo.

To je bio labuđi pjev naftne industrije. Nakon Deepwater Horizona stvari će se sigurno promijeniti. U Americi se obično mora desiti katastrofa da bi se nešto promijenilo, posebno ako ta promjena može umanjiti profite velikih korporacija. Tako je Zakon o čistoj vodi (Clean Water Act) donesen tek nakon što se rijeka Cuyahoga u Clevelandu 1969. godine po n-ti put zapalila.

 


Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena

hbs_mala.jpg

mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.

 

<
Vezane vijesti