H-Alter
 Povodom Međunarodnog dana žena, H-Alter predstavlja četiri hrvatske radnice koje su imale pravo nadati se životu boljem od onoga koji već neko vrijeme žive. Sve četiri su se, naime, odavno udomaćile pri Zavodu za zapošljavanje.

Niti jedno stoljeće nakon štrajka čikaških radnica nejednakost spolova nije istrijebljena, već se s financijskom krizom i netaktičnim potezima gospodarskih i političkih elita vratila na velika vrata. Ako u vremenima krize uopće uspiju naći posao, žene u većem broju uspijevaju samo ući u ona zanimanja gdje se plaće smanjuju iako su po svim relevantnim pokazateljima obrazovanije od muškaraca. U skladu s europskim trendom, u Hrvatskoj gotovo je petnaest posto više nezaposlenih žena nego li muškaraca, a na razini cijele države prosječno su plaćene jedanaest posto manje nego li njihove muške kolege. U takozvanim "ženskim" sektorima, odnosno u tekstilnoj industriji, školstvu, socijalnoj skrbi i zdravstvu, plaće su im manje i do dvadesetak posto. Budući da u hrvatskom društvo nije došlo do ravnopravne raspodjele kućanskih poslova te da se u skladu s heteropatrijahalnim normama ženama kao dominantna uloga pripisuje upravo uloga majke, zabrinjava i podatak da je u privatnom sektoru neravnopravnost još očitija budući da poslodavci nerijetko lošije plaćaju žene s malom djecom nego ostale s istim karakteristikama. Kako je privatizacijska pljačka tek posljednjih nekoliko godina uzela svoj danak u punom jeku, u recentno vrijeme svjedočili smo, ili bolje rečeno - još uvijek svjedočimo, nesretnim radničkim sudbinama većinom utjelovljenima u likovima žena u srednjoj životnoj dobi koje zbog nefleksibilnosti tržišta rada gotovo da i ne mogu ponovno pronaći stalno zaposlenje. No neovisno o stručnoj spremi, mnogo bolje ne prolaze niti žene mlađe životne dobi. O takvoj situaciji svjedoče naše sugovornice koje su povodom Međunarodnog dana žena za H-Alter odlučile progovoriti o svojim iskustvima na tržištu rada.

ranka_barot.jpg

Splićanka Ranka Barčot prvostupnica je koja je u travnju 2010. godine na Pomorskom fakultetu obranila svoj završni rad. Budući da je pred njom bilo ljeto, Ranka je bila uvjerena da će se zaposliti na radnom mjestu bliskom njenoj struci. No to se nije dogodilo. "Prvo razočarenje uslijedilo je prilikom grupnog savjetovanja na burzi kad mi je savjetnik rekao da sam neupošljiva osoba. Pomislila sam da čovjek karikira pa sam nakon toga poslala tristotinjak molbi, što privatnim čarter firmama, što ACI marinama diljem Hrvatske. Međutim, dobila sam tek nekoliko odgovora s odbijenicom", prisjeća se Ranka. Nakon toga se odlučila javljati i na oglase koji nisu vezani uz njenu struku te se uskoro zaposlila na turističkom jedrenjaku gdje je radila kao pomoćnica kuhara. "I dalje sam bila uvjerena da ću ubrzo naći posao u struci, no i dan danas, iako odgovaram svim uvjetima postavljenima u tim natječajima, dobivam samo odbijenice", razočarana je Ranka. Do ovog trenutka mlada prvostupnica  radila je u dva restorana, prala suđe i održavala ga čistim. Prijavljivala se i za radno mjesto prodavačice. "Na razgovorima za posao postavljana su mi pitanja o godinama i mom planu za obitelj. Čak mi je jedan trgovac rekao da sam preškolovana i da me ne želi zaposliti jer zna da ću otići čim mi se ukaže bolja prilika. Obiteljska prijateljica razgovarala je s osobom iz vrha jedne specijalizirane ustanove za obavljanje hidrografske djelatnosti koja joj je rekla da im ne trebaju žene. Vjerujte mi, naslušala sam se svega u samo godini dana". Ranka trenutno razmišlja da upiše večernju školu kojom bi se prekvalificirala u kuharicu. "Žali Bože ovoliko godina školovanja i odricanja. Osjećam se nemoćno i poniženo. Imam bistar um, dvije zdrave ruke i volju za radom, ali ne dobivam priliku da se dokažem. Ne znam koga da krivim za to što mladi ljudi poput mene sjede kući umjesto da svojim znanjem i sposobnostima doprinose društvu u kojem žive. Protuprirodno je da u našem društvu nema niti trunke logike stoga više ne očekujem nikakav napredak. Optimist sam i vjerujem u bolje sutra, ali u nekoj drugoj državi".

jadranka_plantak.jpg

Rođena Osječanka, koja trenutno živi na relaciji Trst - Novigrad, studentica je psihologije na talijanskom sveučilištu koja obavlja sezonske poslove. Budući da su ratne okolnosti dovele do toga da nije završila niti jedan od dva fakulteta koja je upisala u to vrijeme, Jadranka je od svoje dvadesete godine radila na različitim poslovima. "Uvijek sam pokušavala naći stalni i normalni posao koji bi mi u potpunosti osiguravao egzistenciju, ali ne baš s nekim uspjehom. U devedesetima sam radila kao konobarica jer u Osijeku tada gotovo da i nije bilo drugog posla. U pravilu nikad nisam bila prijavljena". Jadranka je radila i u firmama Com-prom Caldenzonia i Benetton Hrvatska, a za ovaj potonji posao kaže da je bila potpuno potplaćena. S najneugodnijim situacijama prilikom traženja posla susrela se u Zagrebu kada se ponovno pokušala zaposliti kao konobarica. "U svim normalnijim kafićima zapošljavali su isključivo dečke, a za curama su ostajale najopskurnije birtije ili mjesta na kojima se očekivalo da na neki način 'animirate' muške goste kako bi potrošili što više novca". Sličnu situaciju prije nekoliko godina doživjela je i u Osijeku kada se prijavila za radno mjesto komercijalista u prodaji namještaja gdje je poslodavac od nje tražio da odlazi na večere s poslovnim suradnicima, dakako, ponovno uz "animaciju". Jadranki je želja raditi kao psihologinja, psihoterapeutkinja ili u udrugama za ženska ljudska prava. Nedavno je aplicirala na posao psihologa u jednoj istarskoj školi, no saznala je kako je u trenutku raspisivanja natječaja jedna osoba već dobila taj posao preko veze. "Upravo je takav slučaj nažalost hrvatska stvarnost u kojoj se bez poznanstva ili rodbinskih odnosa gotova i ne može pronaći normalan posao", zaključila je Jadranka. 

mirjana_srnec_mt.jpg

Mirjana Srnec svoj 25 godina dug radni vijek provela je radeći u MTČ Tvornici čarapa Čakovec. Od 2009. godine postala je glavna sindikalna povjerenica tvornice, no u srpnju prošle godine morala se oprostiti od posla. "Kada je financijska kriza uzela svoj zamah, naši poslodavci su najednom počeli gomilati različite nekretnine, a nama radnicima je plaća počela konstantno kasniti od mjesec i pol do dva mjeseca. Isplaćivali su nam je u tri dijela, a nisu nam uplaćivali davanja u prvi i drugi mirovinski stup", objašnjava Mirjana. "Radnici su tada počeli tražiti pomoć od sindikata. Nas pet sindikalnih predstavnica pitale smo radnike da li se slažu s pokretanjem stečajnog postupka te smo potaknule potpisivanje njihove suglasnosti", prisjeća se Mirjana. No uskoro su zbog svog čina svih pet dobile otkaz. "Nakon samo petnaest minuta morale smo napustiti tvornicu. Na izvanrednom otkazu kao objašnjene prekida ugovora o radu pisalo je da širimo laži i plašimo radnike. Nakon prvotnog šoka uslijedile su frustracije. Svih pet potražile smo psihološku pomoć", objašnjava Mirjana dodajući kako ih je nedavno ojačala pozitivna sudska presuda u postupku kojom su tražile vraćanje na radna mjesta. "Naš poslodavac se žalio na presudu. No kakav god bio krajnji ishod ovog postupka, teško je za povjerovati da će nas vratiti na stara radna mjesta". Mirjana trenutno nema nikakvih prihoda, a obiteljsku situaciju spašava jedino činjenica da joj je suprug još uvijek zaposlen te da se jedna od njene dvije kćeri, koja je prvostupnica, nedavno zaposlila kao konobarica budući da nije mogla pronaći posao u struci. "Mislim da u Hrvatskoj nema nikakve svijetle radničke budućnosti ukoliko se stvari nastave odvijati ovim tokom. Živimo u vremenu u kojem netko tko ima novac i moć ostalima može raditi što mu god padne na pamet. Kao da smo se vratili u feudalno doba. Ima i takvih firmi, a posebice u tekstilnoj industriji, u kojima se poslodavci ponašaju kao robovlasnici", zaključila je Mirjana napomenuvši kako radnici ne bi smjeli prepuštati stihiji već se napokon početi boriti za svoja prava. 

danica_radoevi.jpg

Danica Radošević tekstilna je radnica koja je u posljednjih dvadeset godina doživjela odlazak u stečaj dvije tvornice u kojima je radila. Nakon završne srednje škole, Danica se u potrazi za poslom iz Petrinje preselila u Zagreb gdje je do 1991. godine radila u tvornici dječje obuće.

Nakon godinu dana provedene na burzi rada, zaposlila se u tvornici tekstila Kamensko d.d. "Uvijek sam bila optimist, ali drugi stečaj me bacio na koljena. Teško mi se pomiriti s činjenicom da niti ta tvornica praktički više ne postoji budući da sam tamo zarađivala sve što mi je bilo potrebno za život", objašnjava samohrana majka dvoje djece. "Izgubila sam svaku vjeru i osjećam se kao da mi je pogažen ponos, moja osnovna ljudska i radnička prava". Nakon 30 godina radnog staža, Danica je ponovno na burzi gdje je u prva tri mjeseca primala mjesečnu naknadu od 2 490 kuna, a u sljedećih trinaest mjeseci dobivat će duplo manje. "Od naknade nemam niti za pola režija pa se snalazim kako god mogu. Do osmog mjeseca mi je pomagala kćer koja je zaposlena, a trenutno mi je olakšanje što honorarno radi i moj sin koji je student. Dodatni izvor prihoda ostvarujem šivajući kod kuće te obavljajući još nekoliko poslova sa strane. Trudim se kako god mogu jer ne želim da mi dijete na zadnjoj stepenici obrazovanja prekine studij". Danica ne vjeruje da bi uskoro mogla dobiti stalno zaposlenje budući da većina poslodavaca ne želi zaposliti ženu u pedesetim godinama. "Cijeli život vjerujem u bolje sutra, ali žena u mojim godinama to više ne može očekivati. Jedina nada su mi mladi ljudi. Želim vjerovati da će oni donijeti promjene koje će makar njima omogućiti svijetlu budućnost".

<
Vezane vijesti