mes_fesses_lr.jpg"Nemam ženu, djecu, auto ni kredit. Možda će ovo zvučati pompozno, ali draže mi je umrijeti uspravan nego živjeti na koljenima", bile su to gorko proročke riječi karikaturista Stéphanea Charbonniera, jednog od članova redakcijske ekipe francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo, koja je u jučerašnjem atentatu ostala bez desetorice svojih članova.

"Nemam ženu, djecu, auto ni kredit. Možda će ovo zvučati pompozno, ali draže mi je umrijeti uspravan nego živjeti na koljenima", bile su to gorko proročke riječi karikaturista Stéphanea Charbonniera, jednog od članova redakcijske ekipe francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo, koja je u jučerašnjem atentatu ostala bez desetorice svojih članova. "Nije da nekoga davimo perom", rekao je popularni Charb za Le Monde prije dvije godine. Tom je prilikom bilo postavljeno pitanje (ne)podvrgavanja satiri onoga što za neke predstavlja stvari lišene objektivnog i subjektivnog značenja, a za druge vjerske svetinje u koje se jednostavno ne smije dirati. "Potrebno je nastaviti sve dok islam ne bude jednako banaliziran kao i katoličanstvo", izjavio je tom prilikom Charbonnier.

"Ako kažemo da su religije nedodirljive, gotovi smo", bilo je mišljenje njegovog kolege Gérarda Biarda koji se u doba atentata nalazio izvan redakcije i izvan države. Na taj je način razmišljao i François Cavanna, jedan od osnivača tjednika koji postoji više od četiri desetljeća. "Možemo se smijati svemu osim jednome, slici jednoga proroka, osnivaču jedne religije", rekao je. "Ako sloboda nije apsolutna, onda je ni nema", zapalio je Cavanna u ranim danima te tiskovine baklju novinarskog poziva za buduće Charlievce.

Kroz povijest tog satiričkog tjednika koji se nekada zvao L'hebdo hara-kiri, a čija je budućnost danas krajnje neizvjesna, novinari nisu odustajali od onoga što su smatrali slobodom govora, duha i novinarskog izričaja. Namjera je bila da ono što je za njih samorazumljivo, polako ali sigurno postane samorazumljivo i za druge. Trebalo je nekako pokrenuti spori motor promjene u kolektivnoj svijesti i svaki put kada je potrebno stati u obranu onoga što je bio trajni redakcijski raison d' être. A taj je: nema tog političkog, ideološkog ili vjerskog pojedinca ili vođe, poretka, ideje ili simbola zbog kojeg bi vrijedilo u novinarskoj praksi podviti rep i izabrati autocenzuru.

Jedan od prijelomnih trenutaka u životu ovog medija svakako je bila naslovnica koja je uslijedila nakon smrti Charlesa De Gaullea 1970. godine. Redakcijski izbor taj je put bio naslov: Tragični bal u Colombeyu-jedna mrtva osoba. Tom se naslovu mogao prigovoriti neukus jer je sadržavao aluziju na požar u jednoj francuskoj diskoteci u kojem je bilo 146 mrtvih ali zasigurno je ilustrirao jedan beskompromisni politički stav i jasno naglašenu uvijek jednu te istu ideju: nema nedodirljivih. Ni osoba, ni simbola a bome ni trenutaka jer na ovaj su se način ukrstila harakirijevska novinarska pera u trenutku u kojem je većinska Francuska oplakivala De Gaullea. Tadašnji je ministar unutarnjih poslova zabranio tjednik, ali redakcijska se ekipa odmah domislila mijenjanju imena kao rješenju. U novo je ime, Charlie Hebdo, trajno upisan "osvrt" na Charlesa de Gaullea kao i na zabranu koja je trajala samo tjedan dana.

charliehebdo.jpg

Prijetnje, zabrane, tužbe, hakiranja i policijska zaštita nisu bile nepoznanica za Charlie. Prije devet godina, objavili su seriju karikatura proroka Muhameda zbog solidariziranja s danskim listom Jyllands-Posten, koji je učinio isto, što je tada izazvalo lavinu reakcija. Iz redakcije prvaka novinske satire u Francuskoj, za Le monde je posvjedočeno da su samo tri naslovnice bile problematične, te da su se sve tri ticale islama. Charb je tom prilikom istaknuo da islam sigurno nije njihova opsesija, spomenuvši naslovnice koje pokazuju da je od karikature stradavao bivši predsjednik Sarkozy. "Ako smo imali neku opsesiju 2012, to je zasigurno bio Sarkozy", rekao je Charb, priznavši jednom i da su ga više mučili financijski problemi male redakcije koja je trebala prodati svaki tjedan 30 000 primjeraka svojih novina kako bi opstala, nego prijetnje i tužbe.

Požar koji je u studenom 2011. zahvatio tadašnje redakcijske prostorije i nakon kojeg su se mnogi Charlievi djelatnici morali pomiriti sa policijskom zaštitom, nije se dogodio nakon izvrgavanja ruglu Sarkozyeve politike. Kažnjeni su zato što su u jednom broju promijenili ime u Charia Hebdo, što je bila prikrivena kritika stupanja na snagu šerijatskog zakona u Libiji, kao i osvrt na pobjedu islamističke stranke Ennahda u Tunisu. U tom im je periodu hakirana i internetska stranica, a umjesto potpisa na mjestu njihovog internetskog sadržaja osvanula je slika Meke i citati iz Kurana.

charlie_hedbo.jpeg

Prema pisanju lista Le figaro, francuska se vlada godinu dana kasnije bojala najgoreg, jer su se nestašni novinari opet odlučili poigrati vjerskim vođama. Objavili su crtež koji je, aludirajući na film Nedodirljivi, predstavljao rabina i imama pri čemu je na slici jedan vozio drugoga, uz tekst: "Nedodirljivi 2: ne treba se rugati!". Uz to, tada su objavljene i karikature golog Muhameda. "Ne pozivam rigorozne muslimane da čitaju Charlie Hebdo, kao što ni sam neću ići u džamije i tamo slušati stvari koje nisu spojive s onim u što vjerujem", branio se tada Charb. On je sve češće uvrede na račun Charliea i njegovih novinara objašnjavao time što je online verzija tjednika automatski pretpostavljala širu publiku i lakšu dostupnost medijskog sadržaja.

Gérard Biard pojasnio je u već spomenutom članku, koji je Le monde jučer odlučio ponovno objaviti, da je antiklerikalizam definitivno konstitutivni element njihovih identiteta te da vjeruje da su u redakciji u kojoj su pokrivene sve različitosti i nijanse lijevog vrlo vjerojatno svi ateisti. "Bacit ćeš moj pepeo u školjku, na taj ću način gledati tvoju stražnjicu svaki dan"rekao je jednom svojoj ženi karikaturist Georges Wolinski, jedan od stradalih u atentatu. Tko zna, možda bi upravo na ovom mjestu, da mogu, ti nepokolebljivi poklonici igre, satire i (auto)ironije, u životu i u novinarstvu, sami sebe nazvali... Charlijevim anđelima? Naravno, samo zato da bi podsjetili da propitkivanju mogu podvrgnuti sve, pa i vlastiti ateizam, pogotovo ako se to čini za potrebe novinskog teksta i stvarnosti koju on ponekad neprimijetno mijenja.

<
Vezane vijesti