H-Alter
Foto: Atdhe MulaFoto: Atdhe MulaIz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je njegovo radno mjesto. Kosovo, najmlađa europska država, peta je na svijetu po rezervama lignita, najnekvalitetnijeg i najjeftinijeg ugljena koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Je li to dobrobit ili prokletstvo? U termoelektranama Kosovo A i B plaće su dobre, ali radnici obolijevaju i umiru od bolesti dišnih puteva. Termoelektrana Kosovo A proglašena je najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. O tome nitko ne vodi računa, niti postoji lista profesionalnih bolesti na Kosovu.

Iz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je Termoelektranu Kosovo A Svjetska je banka proglasila najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. Otvorena je 1962. i trebala je biti zatvorena 2017. Zamijenila bi je nova termoelektrana, pomognuta novcima Svjetske banke, koja inače propagira čistu energiju. Planovi za zatvaranje Kosova A pomaknuti na 2025. godinu, no ne čini se da itko osim Vlade i uprave KEK-a vjeruje da će se taj rok i ostvaritinjegovo radno mjesto. Kosovo B osigurava grijanje za desetak kilometara udaljenu Prištinu. 13.30 je i to je njegov zadnji obilazak kazana toga dana. Treba još jednom provjeriti je li sve u redu. Prolazi pored mlinova za ugljen i kotlova u kojima temperatura dostiže 500 stupnjeva Celzijevih.

Ponegdje frcaju iskre, širi se tutnjava. Liftom se penje na 61 metar visine. Tu ga vrućina omata, temperatura zraka se penje prema 40 stupnjeva, lijepi se prašina za njegov pamučni, sivi, isprani T-shirt kratkih rukava s logom firme u kojoj radi - KEK. Prašina ulazi u oči, nos, usta. Sitne crne čestice ugljena. No Ismail ne nosi duge rukave, masku, naočale ni štitnike za uši.

Spušta se naniže pješice metalnim, rešetkastim stepenicama. Ne hvata se za ogradu, jer ne nosi ni rukavice, a dlanovi od toga budu sasvim crni. Na svakoj etaži zaviruje u cijevi, osluškuje ne puštaju li gdje, zagleda se u ventile, provjerava treba li što popraviti. A zapravo bi trebalo sve obnoviti, jer je mašinerija stara koliko Ismail ima radnog staža u KEK-u - 35 godina.

Musliu je inženjerski tehničar, rođen 1954. i pred mirovinom je u najvećoj državnoj firmi na Kosovu – Kosovske energetske korporacije (KEK). KEK se sastoji od površinskog rudnika ugljena te termoelektrana Kosovo A i Kosovo B koje proizvode 97 posto električne energije Kosova. To je lignit, najnekvalitetniji i time najjeftiniji ugljen koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Kosovo je peto na svijetu po rezervama lignita. Ukupno 14 milijardi tona ari i zi – crnog zlata, kako ga zovu. Na svakoj etaži zaviruje u cijevi, osluškuje ne puštaju li gdje, zagleda se u ventile, provjerava treba li što popraviti. A zapravo bi trebalo sve obnoviti, jer je mašinerija stara koliko Ismail ima radnog staža u KEK-u - 35 godina

"Je li to dobrobit ili prokletstvo za Kosovo?", dvoji Ismail. No kada sagleda svoj radni vijek, zadovoljan je, jer se radi o firmi s dobrim plaćama i jer mirovinu dočekuje zdrav. U trećoj najsiromašnijoj europskoj zemlji i s očekivanim životnim vijekom od 69 godina za muškarce, to nije mali uspjeh.  

U 15 sati radnike KEK-a čekaju autobusi koji će ih odvesti kući. Ismail u čistoj plavoj košulji i sivim hlačama ulazi u autobus koji nema klimu pa vozač drži vrata otvorenima kako bi se radnici malo rashladili. Nekoć je prijevoz, kao i prehrana i zdravstvo, bio u sklopu tvrtke, no onda se 2006. izdvojilo iz KEK-a, privatiziralo, usluga je poskupjela i pogoršala se. Autobusi su stari, hrana je lošija, troškovi liječenja ovise o osiguravajućim kućama.

Autobus prolazi okolicom Prištine. Uz cestu se nižu kukuruzna polja, nedovršene obiteljske kuće, auto saloni, auto servisi, pumpne stanice i razbacano smeće. Kod ulaznih vrata autobusa visi natpis: "O Alahe, molim te spasi mene i sve radnike koji su ušli u autobus, voze se i izaći će iz autobusa."

Nakon pola sata vožnje, Ismail izlazi i odlazi k svojoj brižno uređenoj kući na brjegu, bijelog, umirujućeg interijera, koju je sagradio 1997. daleko od elektrane, što dalje od zagađenja. Tamo gdje je ranije živio s obitelji, bliže elektrani, prašina je bila posvuda. Zimi bi snijeg bio mutan. Opranu robu nisu mogli sušiti vani. Ujutro bi pobrisali namještaj, a do večeri bi opet napadao tamni sloj. Nisu se mogli obraniti od prašine, preostalo je samo da pobjegnu od nje.Fatmir i Fitim Mexhuani cijeli su život okruženi prašinom, mada su obojica bježala od nje. Odrasli su u kući s pogledom na Kosovo A. Stara termoelektrana je njihov prvi susjed. Fitim kaže da ga je bilo sramota u djetinjstvu ići u Prištinu. Cipele su mu uvijek imale crne đonove i u glavnom gradu bi ga posprdno zvali prašinar

Ismail ima četvero odrasle djece i ne bi nikako htio da itko od njih radi u KEK-u. "Ja nisam imao drugog izbora, ali to je težak i opasan posao", kaže. Kada se kući tušira, s njega curi tamna voda. Kada ispuhne nos, trag je crn. Pljuvačka mu je crna. No čestice promjera nekoliko mikrometara lako prođu u donje dišne putove i talože se na stjenkama bronhija. One najsitnije prodiru u pluća. Njih se ne može izbaciti.

Kosovo A – najgori zagađivač u Europi

Od petorice braće Musliu, četvero ih radi u KEK-u. Odnosno, troje sada, jer je jedan brat preminuo prije pet godina u 62. godini života. Dobio je rak. Njegova kuća je iza Ismailove. Taj brat je 2003. teško ozlijeđen na poslu. Dok je na visini radio oko cijevi, udarila ga je rotirajuća sajla i pao je na glavu. Imao je dvije operacije na mozgu. KEK nije htio platiti odštetu ni troškove liječenja pa ih je tužio i sudskim putem dobio 9000 eura.

Mjesecima je bio na bolovanju, ali je samo za jedan mjesec primio plaću. Ismail je tada financijski pomagao brata i njegovu obitelj, kao što mu je i kasnije, kada se razbolio od raka, pomogao da plati kemoterapiju. Njegova bolest je došla od posla, uvjeren je Ismail. Mnoge njegove kolege su umrle od raka nekoliko godina pred penziju. A "Da je Kosovo u Europskoj uniji, morali bismo zatvoriti obje termoelektrane. Ograničenja emisije prašine po EU standardima su 50 mg, a kod nas zna nekada ići i do 200 mg. Ranije je čak znalo biti 2000 mg", kaže Sadikumnogi umru par godina nakon što odu u penziju. Radnici ni u termoelektranama ni u rudniku nemaju beneficirani radni staž i odlaze u mirovinu kada napune 65 godina. Jednako oni koji rade u uredima i oni koji su u rudniku. Jednako i muškarci i žene.

Termoelektranu Kosovo A Svjetska je banka proglasila najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. Otvorena je 1962. i trebala je biti zatvorena 2017., prema Vladinom energetskom planu. Zamijenila bi je nova termoelektrana, koja bi bila privatna i pomognuta novcima Svjetske banke, koja inače propagira čistu energiju. Planovi za zatvaranje Kosova A i otvaranje Novog Kosova su pomaknuti na 2025. godinu, no ne čini se da itko osim Vlade i uprave KEK-a vjeruje da će se taj rok i ostvariti.

Neprofitna europska organizacija The Health and Environment Alliance (HEAL) u izvještaju iz 2016. navodi da termoelektrane Kosovo A i B godišnje emitiraju tisuće tona rizičnog onečišćenja zraka, što Europu, s obzirom da zrak daleko putuje, košta između 144 i 352 milijuna eura za troškove zdravlja.

Najštetnije po zdravlje su visoke koncentracije lebdeće čestice PM2.5. Kosovo A i B su najveći emiteri čestica PM2.5 u Europi, emitiraju ih čak četiri puta više od većine elektrana na ugljen na Balkanu. Također je procijenjeno da zagađenje zraka godišnje uzrokuje 852 preranih smrti, 318 novih slučajeva kroničnog bronhitisa, 605 hospitalizacija i 11,900 hitnih medicinskih pregleda. Koliko je radnika KEK-a oboljelo svih ovih desetljeća, nije poznao jer se ne vodi takva statistika."Je li to dobrobit ili prokletstvo za Kosovo?", dvoji Ismail. No kada sagleda svoj radni vijek, zadovoljan je, jer se radi o firmi s dobrim plaćama i jer mirovinu dočekuje zdrav. U trećoj najsiromašnijoj europskoj zemlji i s očekivanim životnim vijekom od 69 godina za muškarce, to nije mali uspjeh

Radnici bez zdravstvenog osiguranja

Tako je na Kosovu. Radnici do 2013. nisu imali zdravstveno osiguranje niti im se plaćala odšteta za ozljede na radu. Ako bi se razboljeli, bolovanje im ne bi bilo plaćeno i troškove liječenja bi snosili sami. "Dobiješ rak, sindikat ti donese pet kilograma šećera, kilo kave i ćao. To je sve. Postaješ socijalni slučaj", kaže Rafet Osmani, predsjednik Novog sindikata u KEK-u. Ni ako bi smrtno stradali na poslu, tvrtka ne bi ništa platila. Bio je običaj da zaposle člana obitelji stradalog, to je bila vrsta kompenzacije. Ako danas radnik smrtno strada na poslu, obitelj dobije 25 000 eura.

U slučaju ozljede na radu, tijekom 190 dana bolovanja dobivaju 70 posto plaće. Ako se razbole, plaćen im je tek 21 dan bolovanja, a od zdravstvenog osiguranja mogu tražiti procjenu stanja i dobiti 40 posto plaće na duži period. Na Kosovu nema liste profesionalnih bolest tako da se ne utvrđuje je li neka bolest uzrokovana radnim mjestom. Sve se smatra prirodnim smrtima, ne profesionalnim. No za KEK ne ostaje prostora dvojbama; previše je radnika umro od bolesti dišnog sustava. Rak pluća. Rak grla. Rak jednjaka.Najštetnije po zdravlje su visoke koncentracije lebdeće čestice PM2.5. Kosovo A i B su najveći emiteri čestica PM2.5 u Europi, emitiraju ih čak četiri puta više od većine elektrana na ugljen na Balkanu. Također je procijenjeno da zagađenje zraka godišnje uzrokuje 852 preranih smrti, 318 novih slučajeva kroničnog bronhitisa, 605 hospitalizacija i 11,900 hitnih medicinskih pregleda

"Otprilike 70 posto radnika doživi mirovinu. Ostali umru prije 65. godine. A većina njih poživi tek još koju godinu u mirovini", kaže Osmani. Osim opasnosti po zdravlje – izloženosti plinovima, prašini, vibraciji strojeva, buci - glavni problem KEK-a je nedostatak radne snage. "Starost radnika i starost mašinerije, to nas muči", kaže Osmani.

Ukupno radi 4225 radnika, no svake godine od 150 do 300 radnika odlazi u mirovinu i prosječna starosna doba radnika je 57 godina. Nedostaje čak 1000 radnika, procjena je sindikata. "No Vlada ne dozvoljava nova zapošljavanja iako je KEK najprofitabilnija tvrtka u zemlji. Mnogi u menadžmentu KEK-a imaju svoje privatne kompanije ili su povezane s onima koji ih imaju. Te tvrtke objavljuju natječaje za posao tako da umjesto da se zapošljavaju radnici KEK-a, posao se outsourcea. Zbog toga u KEK-u jedan radnik mora biti na nekoliko radnih mjesta i teže je provoditi zaštitu na radu", kaže Osmani, koji je ujedno i inspektor rada u KEK-u.

Razgovaramo u zgradi Instituta za medicinu rada, koji je sagrađen sredstvima KEK-a i koji je bio dio KEK-a. Ranije su tu radnici obavljali redovite zdravstvene preglede i sve što im je trebalo, no onda je privatiziran pa se pregledi plaćaju i na hodnicima nema nikoga. Liječnici i sestre sjede besposleno pred ulazom, čekaju da im radno vrijeme prođe. No za KEK ne ostaje prostora dvojbama; previše je radnika umro od bolesti dišnog sustava. Rak pluća. Rak grla. Rak jednjaka

"Nekoć bismo dnevno imali po pedesetak pacijenata na sistematskom pregledu. Bez potvrde o obavljenom sistematskom pregledu se nisu mogli vratiti na posao. Davali smo preporuke ako netko treba promijeniti radno mjesto, pripaziti na nešto. Imali smo i 24 satna dežurstva. Ako bi se što dogodilo radnicima, odmah bismo intervenirali. Sada ovdje nema gotovo nikoga jer više nismo dio KEK-a, iako smo jedini specijalisti za medicinu rada. Zadnje dvije godine smo ukinuli dežurstva jer nam KEK za to nije plaćao", kaže dr. Rexhep Kaquri, ravnatelj Instituta za medicinu rada.

No situacija se ipak poboljšala u odnosu na to kako je bilo. "Godine 2004. je u KEK-u bilo 380 ozljeda na radu. 2007. 386, a 2011. 19 ozljeda. I konačno 2017. - 8. Od 1999. do 2007. godine smo imali 43 smrtnih ozljeda na radu. Sada su smrti vrlo rijetke. Broj ozljeda na radu se smanjio zato što smo intenzivnije počeli provoditi obuku o zaštiti na radu, a 2011. su ti treninzi postali obavezni.

Također je bolja opskrba zaštitnom "Kontaminiran je zrak koji dišemo, zemlja čije plodove jedemo, voda koju pijemo", kažu. Sherif nam na mobitelu pokazuje snimku Kosova A. Dim iz dimnjaka je taman, a inače je svijetao otkako su stavili filtere. "Vikendima isključe filtere zbog štednje. Vidite kako je crn dim? To je zbog toga. I prašine bude više i smrad je jači. Katastrofa! Katastrofa!", ljuti seodjećom i postrožili smo interne kontrole zaštite na radu", kaže Bekim Sadiku, stručnjak iz Ureda za sigurnost na radu, protupožarnu i zdravstvenu zaštitu KEK-a. No što se tiče oboljenja, kaže Sadiku, nema nikakvih procjena rizika pojedinog radnog mjesta, nitko ne vodi računa o tome.

"Da je Kosovo u Europskoj uniji, morali bismo zatvoriti obje termoelektrane. Ograničenja emisije prašine po EU standardima su 50 mg, a kod nas zna nekada ići i do 200 mg. Ranije je čak znalo biti 2000 mg", kaže Sadiku. Emisije prašine su se smanjile jer su 2013. na dimnjake termoelektrane Kosovo A instalirani filteri. Također se ugljena prašina sada transportira hidrosistemom, dok je prije išla u otvorenim vagonima pa se raspršivala u zrak.

No i čestice ugljene prašine koje su u djetinjstvu udahnute mogu u odrasloj dobi izazvati bolest. Fatmir i Fitim Mexhuani cijeli su život okruženi prašinom, mada su obojica bježala od nje. Odrasli su u kući s pogledom na Kosovo A. Stara termoelektrana je njihov prvi susjed. Fitim kaže da ga je bilo sramota u djetinjstvu ići u Prištinu. Cipele su mu uvijek imale crne đonove i u glavnom gradu bi ga posprdno zvali prašinar.

Fatmir i Fitim su rođaci, sinovi dvojice od ukupno petorice braće, koji su svi radili u KEK-u. Četverica su umrla u pedesetim godinama, njihovi očevi među njima. Jedan od trovanja plinovima, ostali od raka. "Obitelj je platila bolničke troškove", kažu. Tu je živjelo pedesetak članova šire obitelji. Danas nema nikoga, svi su otišli. Zbog Tako je na Kosovu. Radnici do 2013. nisu imali zdravstveno osiguranje niti im se plaćala odšteta za ozljede na radu. Ako bi se razboljeli, bolovanje im ne bi bilo plaćeno i troškove liječenja bi snosili samizagađenja, zbog prašine, kažu.

Zatekli smo ih kada su nakon posla u KEK-u došli obići oronulu, napuštenu kuću sa stablima zrelih jabuka u vrtu. Fitim (46) je zadnji odselio, prije godinu i pol. Fatmir (58) odavno živi u Prištini. Pitamo ih kako im je raditi u KEK-u. Nastaje duga tišina. Čuju se pijetlovi. Polako sliježu ramenima, to je odgovor. Jesu li zabrinuti za svoje zdravlje? "Da, naravno. Brinemo se da nas ne zadesi sudbina naših očeva", bez razmišljanja kažu obojica. "KEK 0,0 % vodi računa o našem zdravlju", dodaje Fitim, no ne djeluje ljutito. Kao da su obojica prepušteni sudbini. Napravili su što su mogli i preselili se. Napustiti posao ne mogu.

Fatmir i Fitim Mexhuani cijeli su život okruženi prašinom, mada su obojica bježala od nje. Odrasli su u kući s pogledom na Kosovo A (Foto: Atdhe Mula) Fatmir i Fitim Mexhuani cijeli su život okruženi prašinom, mada su obojica bježala od nje. Odrasli su u kući s pogledom na Kosovo A (Foto: Atdhe Mula)

Tek koju minutu od njih i od dimnjaka elektrane, Esat Selimi (49) okružen je zelenilom. Podšišana livada, borovi, pjev ptica. Jedini kutak koji u tom okruženju izgleda kao stvarna priroda, njegovo je radno mjesto. Radi na kultivaciji okoliša u sklopu KEK-a. Svjetska banka je pomogla otvaranje tog novog odjela.Sherif Selimi (42), koji je također cijeli život u Kruševcu, rado bi se zaposlio u KEK-u. Kada mu se otac, radnik KEK-a, razbolio od raka, očekivao je da će dobiti posao. Takav je nekoć običaj bio. Otac se razboli, sin mu naslijedi radno mjesto. No više nema zapošljavanja. Supruga Valbona (41) boluje od raka grudi i raka kože. Sinu im je s dvije godine dijagnosticiran bronhitis. Oboje su uvjereni je da je to sve od zagađenja

"Nema boljeg od ovog u KEK-u", kaže Esat. Boja njegova lica je ružičastija, zdravija nego kod drugih radnika s kojima smo razgovarali. Prije je radio u rudniku i tjedni bi mu trebali da samo nos očisti od prašine. Čim se prije deset godina otvarao taj odjel, tražio je preseljenje. To ga je koštalo 200 eura niže plaće, ali nije mu važno. Zna da zdravlje vrijedi puno više.

Odrastao je i živi u Kruševcu, selu u neposrednom okruženju termoelektrane. U blizini njegove kuće desetljećima se odlagao pepeo iz KEK-a i na mjestu ravnice nastalo je Kodra e Hirit (Brdo prašine), kako domaći to zovu. Pepeo bi letio zrakom, dodatno zagađujući već zagađen okoliš. Kodra e Hirit se konačno saniralo i pretvorilo u zelenu zonu. Na tome radi i Esat.

U prostorijama uprave KEK-a u Prištini, vršitelj dužnosti direktora KEK-a Njazi Thaqi nam je na pitanje o povećanom broju oboljelih od raka među radnicima, rekao da raka ima posvuda na Kosovu i da misli da to nije od KEK-a, nego od bombardiranja Kosova za rata. Mnogi na Kosovu vjeruju da su kancerogena oboljenja dobrim dijelom posljedica bombardiranja NATO saveza 1999. godine, pri kojima je korišten osiromašeni uran. Pitamo Esata što misli o tome. Odmah se uzruja.

"To nije točno. Raka ima svuda, znam to, ali ovdje puno više", kaže: "Dvojica mojih kolega su prošle godine umrli od raka u pedesetima godinama života. Otac mi umire od raka grla. I on čvrsto vjeruje da mu je to od KEK-a, jer u"Da, naravno. Brinemo se da nas ne zadesi sudbina naših očeva", bez razmišljanja kažu obojica. "KEK 0,0 % vodi računa o našem zdravlju", dodaje Fitim, no ne djeluje ljutito. Kao da su obojica prepušteni sudbini. Napravili su što su mogli i preselili se. Napustiti posao ne mogu okolici živi i jer je u KEK-u radio 40 godina, a u obitelji nije bilo raka. Stric mi je umro od raka, isto je bio radnik KEK-a. U mom selu je tek dvadesetak naseljenih kuća, a pedesetak ljudi ima rak. Dosta ih radi u KEK-u, pogotovo starije generacije, no ostali tu žive i na isto im dođe. Tek kada odem negdje daleko, osjetim što je to friški zrak. Kako je to onda sve od rata?"

Njegov brat, Sherif Selimi (42), koji je također cijeli život u Kruševcu, rado bi se zaposlio u KEK-u. Kada mu se otac, radnik KEK-a, razbolio od raka, očekivao je da će dobiti posao. Takav je nekoć običaj bio. Otac se razboli, sin mu naslijedi radno mjesto. No više nema zapošljavanja. Supruga Valbona (41) boluje od raka grudi i raka kože. Sinu im je s dvije godine dijagnosticiran bronhitis. Oboje su uvjereni je da je to sve od zagađenja. 

Sherif i Valbona Selimi (Foto: Atdhe Mula) Sherif i Valbona Selimi (Foto: Atdhe Mula)

"Kontaminiran je zrak koji dišemo, zemlja čije plodove jedemo, voda koju pijemo", kažu. Sherif nam na mobitelu pokazuje snimku Kosova A. Dim iz dimnjaka je taman, a inače je svijetao otkako su stavili filtere. "Vikendima isključe filtere zbog štednje. Vidite kako je crn dim? To je zbog toga. I prašine bude više i smrad je jači. Katastrofa! Katastrofa!", ljuti se.

No u upravi KEK-a kažu da filteri rade stalno i da se ne mogu tako lako ugasiti, sva bi proizvodnja stala. Sherif se ne da razuvjeriti. Njegovoj obitelji ne bi trebalo ni dva sata da odu od tu gdje su rođeni, kada bi imali gdje, kažu. Ali nemaju. "Ako se već ne možemo odseliti, onda je posao u KEK-u najbolja opcija. Ubija nas, ali smo ovisni o njemu", kaže Sherif.

_
Tekst je nastao za Europski sindikalni institut.
<
Vezane vijesti