H-Alter
Foto: Wikimedia CommonsFoto: Wikimedia CommonsGrađanke i građani Irske su srušili zloglasni osmi amandman i time otvorili prostor za legalizaciju pobačaja. Malo je poznato kako je ovo već šesti referendum o pobačaju u zadnjih 35 godina. Irskim političkim životom dominira sukob Dublina i sela - zbog toga je iznimno zanimljivo pogledati podatke o glasanju po regijama - pokazuju kako je DA pobijedio i u svim ruralnim regijama, izuzev Donegala. Za DA se odlučilo i 57 posto stanovnika Mayoa, regije koja nema niti jedan veliki grad, ali ima mjesto ukazanja Gospe. Iako važna, ovaj referendum je samo jedna pobjeda u borbi koja se nastavlja.

U Dublin sam se preselio početkom svibnja i iste se sekunde osjetila napetost oko referenduma. Vozeći se autobusom od zračne luke do Airbnba vidio sam plakate obješene na uličnoj rasvjeti; YES (TÁ na irskom) za promjenu i NO (NíL) protiv nje. Svakome je bilo jasno kako je ovaj referendum od izrazite važnosti za irsko društvo. I onda je došao. 25. svibnja građanke i građani Irske su srušili zloglasni osmi amandman i time otvorili prostor za legalizaciju pobačaja. Na referendum je izašlo 64.13 posto glasačkog tijela, a za promjenu je glasalo 66.40 posto građana.Borba za reproduktivna prava žena ne može se gledati samo u okviru jednog zakona, članka ustava, referenduma i politike. Irski zdravstveni sustav na lošem je glasu (posebice kada ga se uspoređuje s britanskim NHS-om) zbog privatizacija i nedostupnosti određenih usluga te je pod prijetnjom stalnih mjera štednje

Rezultat ovog referenduma je važan i na europskoj razini. Počnimo od Sjeverne Irske, čija je politička stvarnost uvijek pod velikim utjecajem "juga", pa sve do borbi za ženska prava u Poljskoj, Slovačkoj, pa i Hrvatskoj - gdje reakcionarni pokreti, ustajući s krila Katoličke crkve, dobivaju sve više medijskog i zakonodavnog prostora.

Doduše, za razliku od Irske, koja zadnjih nekoliko godina jaše na valu progresivnih promjena (primjerice, Irska je jedina država na svijetu koja je izglasala istospolni brak na plebiscitu), građani država poput Hrvatske se susreću sa situacijom u kojoj moraju braniti već postojeća prava koja se pokušavaju srušiti ili se ne poštuju (zastrašujuće je koliko malo doktora u hrvatskim bolnicama pristaje izvršiti pobačaj pa su žene prisiljene tražiti rješenje u privatnom sektoru). 

Irska je u mnogočemu slična Hrvatskoj – jedina je razlika u tome što mi imamo kuhinju, a oni imaju ekonomiju. Obje su države obilježene dugom poviješću sukoba i potrage za vlastitim identitetom, koji se, nažalost, i danas najčešće pronalazi u katoličkom tradicionalizmu. Katoličanstvo je jezgra obiju nacionalnih mitologija.

No, u Irskoj se ona  veže i uz izrazito mračnu stranu zlostavljanja djece od strane svećenika te mladih žena i njihove djece u magdalenskim domovima. Povjerenje u Crkvu je u opadanju: 1991.  91 posto Iraca se izjasnilo katolicima, dok je 2016. to učinilo svega 78 posto ljudi. Pobačaj i traume koje su obitelji prolazile također su doprinijele ovom zaokretu, jer ono je jedno od ključnih i najosobnijih irskih političkih pitanja.  Upravo zbog toga je važno objasniti povijest i kontekst cijelog referenduma.

Osmi amandman nije postojao oduvijek. Irska je 1983. imala političku situaciju koju mnogi nazivaju "ratom oko pobačaja", koji je završio velikom pobjedom konzervativne desnice i uvođenjem članka 40.3.3 (osmi amandman) u irski ustav, koji je izjednačio život žene i fetusa. U slučaju pobačaja postojala je prijetnja i do četrnaest godina zatvora. Tek je od 2013. godine omogućeno  napraviti pobačaj ukoliko je život žene ugrožen. Malo je poznato i to kako je ovo već šesti referendum o ovoj temi u zadnjih trideset i pet godina. Doduše, prijašnji referendumi su bili oko manjih i tehničkih stvari vezanih uz postojeće zakonske okvire.Za DA se odlučilo i 57.07 posto stanovnika Mayoa, regije koja nema niti jedan veliki grad, ali ima mjesto ukazanja Gospe. I dok se svaka izborna jedinica Dublina izjasnila za DA s više od 70 posto glasova, postotci u ruralnim dijelovima Irske su se kretali između 50 i 60 posto, što nam možda i najbolje dočarava borbu tradicije, budućnosti i osobnih priča

Od kada je osmi amandman stupio na snagu zastrašujućih priča ne nedostaje: od žrtvi silovanja i incesta koji su rezultirali trudnoćama, djevojaka i žena koje nisu mogle putovati van u Veliku Britaniju i Nizozemsku kako bi pobacile, pa do žena kojima nije bilo dozvoljeno pobaciti fetuse s izraženim deformacijama. No niti jedna od ovih priča nije pokrenula Irsku koliko smrt Savite Halappanavar.

Halappanavar, rođena u Indiji, završavala je obrazovanje za zubaricu na zapadu Irske kada je 21 rujna 2012. odjurila u bolnicu u Galwayu zbog bolova u leđima. Bila je u sedamnaestom tjednu trudnoće i ispostavilo se kako je njeno tijelo započelo spontani pobačaj. Dan kasnije, još uvijek trpeći teške bolove, zatražila je terminiranje trudnoće, no doktori su joj odgovorili kako to nije moguće, zato jer još uvijek primjećuju otkucaje srca fetusa.

Dan kasnije ponovno je zatražila terminiranje i odbijena je. Primalja ju je umirivala govoreći: "ma to ti je samo nešto katoličko". Tjedan dana kasnije je umrla, prolazeći kroz septički šok, otkazivanje nekoliko organa i srčani udar. Da joj je pobačaj bio omogućen živjela bi i danas.

Njezina je smrt digla sve na noge. I dok su konzervativci pokušavali objasniti kako njezina smrt nema nikakve veze s nemogućnošću medicinski potpomognutog pobačaja, tri tisuće ljudi se okupilo ispred Dáil Eireanna, irskog parlamenta, paleći svijeće za Halappanavar i noseći transparente na kojima je pisalo "nikad više". Tri dana kasnije, 20 tiusća ljudi je hodalo kroz Dublin uzvikujući "nikad više!" Tisuće mladih žena se aktiviralo i osnovalo grupe poput Abortion Rights Campaign (Arc) i Reproductive Rights, Against Oppression, Sexism & Austerity (Rosa) te je time kampanja službeno započela.

Većina političkih stranaka je poduprla promjene, dok su glavne dvije stranke, Fine Gael i Fianna Fáil, poručile svojim članovima i simpatizerima da glasaju prema vlastitoj svijesti. Kampanje su prepuštene civilnom društvu.

Sama kampanja je bila poprilično žestoka i teška te se često igralo ispod pojasa. "Ne" kampanja je često izvrtala informacije i plašila ljude nekontroliranim pobačajima u šestom mjesecu trudnoće. Preplavili su gradove s prilično mučnim slikama pobačaja u poodmaklim trudnoćama, koji se u stvarnosti dogažaju iznimno rijetkim slučajevima - kada je život majke ugrožen. To me podsjetilo na snimke pobačaja koje su vjeroučitelji puštali djeci u osnovnoj školi u Hrvatskoj, što je u Irskoj, prema mom prijatelju iz Sligoa, standardna praksa. Ne treba niti zaboraviti kako je NE kampanja dobila znatnu financijsku, PR i logističku potporu od strane kršćanskih fundamentalista iz SAD-a. Dok su konzervativci pokušavali objasniti kako njezina smrt nema nikakve veze s nemogućnošću medicinski potpomognutog pobačaja, tri tisuće ljudi se okupilo ispred Dáil Eireanna, irskog parlamenta, paleći svijeće za Halappanavar i noseći transparente na kojima je pisalo "nikad više"

Kitty Holland u članku za Guardian vrlo je slikovito prikazala emotivnu važnost kampanje, referenduma i samog pitanja pobačaja u irskom društvu, razgovarajući s ženama raznih pozadina i dobnih skupina. Osobno me se najviše dojmio razgovor sa starijim bračnim parom iz Braya, mjesta malo južnije od Dublina. Na upit o pobačaju muškarac je odgovorio kako je to "masovno ubojstvo", dok se njegova supruga nije s time složila te je ispričala svoju životnu priču o tome kako joj je dijete rođeno bolesno i umrlo tjedan dana nakon poroda:

"Nikad nisam vidjela svoje dijete. Bila sam prebolesna. Uzeli su ga i nikad ga više nisam vidjela. Samo su me poslali doma. Postala sam užasno depresivna, i nisam imala s kim pričati o tome. Nitko me nije pitao o tome. Samo žena može razumjeti kako je prolaziti kroz to. Glasati ću DA."

Osobnost i emotivnost ovog pitanja možemo vidjeti i ako pogledamo statističke podatke nakon referenduma. 43 posto ljudi je reklo kako su se odlučili za DA zbog osobnih priča koje su ljudi prezentirali u medijima, dok se 34 posto pozvalo na iskustvo ljudi koje poznaju.

Možemo vidjeti i kako je za DA glasalo 72.1 posto žena koja su izašle na referendum, te 65.7 posto muškaraca. Govoreći o dobnim skupinama, mladi ljudi su pretežito bili za promjenu, dok je potpora opadala s rastom dobne skupine. Tako je DA poduprlo 87.6 posto onih između 18 i 24, 84.6 posto onih između 25 i 34, 72.8 posto onih između 35 i 49, 63.7 posto onih između 50 i 64 te 58.7 posto onih iznad 65 godina. Članovi većine političkih stranaka glasali su DA i to u postotcima iznad 70 posto, izuzev članova Fianna Fáil kojih je 50.3 posto glasalo NE. DA je pobijedilo uz veoma veliku podršku.

Irskim političkim životom dominira i sukob Dublina i sela. Stanovnike Dublina se često smatra "zapadnim Britancima", dok se zapad Irske smatra zadnjom utvrdom keltske kulture i katoličanstva. Zbog toga je iznimno zanimljivo pogledati i podatke o glasanju po regijama koji nam pokazuju kako je DA pobijedio i u svim ruralnim regijama izuzev Donegala gdje je NE pobijedio sa samo 51.87 posto. Roscommon je, kao jedina regija koja je glasala protiv istospolnih brakova, izglasao DA s 57.21 posto.IIrska je 1983. imala političku situaciju koju mnogi nazivaju "ratom oko pobačaja", koji je završio velikom pobjedom konzervativne desnice i uvođenjem članka 40.3.3 (osmi amandman) u irski ustav, koji je izjednačio život žene i fetusa

Za DA se odlučilo i 57.07 posto stanovnika Mayoa, regije koja nema niti jedan veliki grad, ali ima mjesto ukazanja Gospe. I dok se svaka izborna jedinica Dublina izjasnila za DA s više od 70 posto glasova, postotci u ruralnim dijelovima Irske su se kretali između 50 i 60 posto, što nam možda i najbolje dočarava borbu tradicije, budućnosti i osobnih priča.

Vratimo se stoga na trenutak na emocije i stavove koje je zabilježila Holland:

"Moje srce kaže NE, ali moja glava kaže DA. Znam da se stvari moraju promijeniti, ali ovo je način na koji sam odgojen", rekao joj je dablinski taksist. Odvjetnik iz Braya zaokružio je ovu podvojenost komentarom: "Nazvao bih se 'pro-life', ali gledam na svoje kćeri tinejdžerice i znam da, ako im se išta dogodi,  trebaju imati izbor, želim da ga imaju doma."

Bez obzira na trenutnu euforiju ovaj je referendum samo pobjeda u bitci, dok borba još uvijek traje. Iako referendum miče institucionalna, odnosno ustavna, ograničenja za izvođenje medicinski potpomognutog pobačaja, to ne znači da će pobačaj kao takav biti dostupan svima. Slijedi još rundi u kojima će konzervativne snage sigurno pokušati nametnuti svoja ograničenja. Naime, postoji mnoštvo država u kojima je pobačaj tretiran kao "ljudsko pravo", ali postoji mnoštvo drugih zakonskih, institucionalnih, financijskih i praktičnih ograničenja koja ga čine nedostupnim svima – posebice ženama radničke klase i imigranticama (primjerice u SAD-u).Možemo vidjeti i kako je za DA glasalo 72.1 posto žena koja su izašle na referendum, te 65.7 posto muškaraca. Govoreći o dobnim skupinama, mladi ljudi su pretežito bili za promjenu, dok je potpora opadala s rastom dobne skupine

Borba za reproduktivna prava žena ne može se gledati samo u okviru jednog zakona, članka ustava, referenduma i politike. Irski zdravstveni sustav na lošem je glasu (posebice kada ga se uspoređuje s britanskim NHS-om) zbog privatizacija i nedostupnosti određenih usluga te je pod prijetnjom stalnih mjera štednje. Upravo je to jedna od glavnih problema s kojima će se DA aktivistkinje i aktivisti morati uhvatiti u koštac.

No, dajmo im da predahnu – zaslužile su. Irska ide boljem smjeru, možemo to reći.

Samo, možemo li to reći i za Hrvatsku? Nikako. Privatizacija i ekonomska liberalizacija su ostavile pustoš te zajedno s korupcijom ubile svaku dozu optimizma i nade, dok historijski revizionizam vješto gradi Potemkinova sela nacionalističke mitomanije, uz blagoslov katoličke crkve i njihovih SUV-a koji ne staju niti na zelenom svjetlu. Irska pokušava proširiti reproduktivna prava, dok ih Hrvatska nastoji ograničiti. Jebiga, uvijek smo bili veći katolici od Pape.

Doduše, tu je jedna velika figa u džepu, a to je privatni sektor i privatno zdravstvo u kojem se odjednom doktor više ne poziva na "prigovor savjesti", ako mu se plati. A i zašto bi kad je Papa ukinuo pakao. 

<
Vezane vijesti