Dragana Modrić, Nikola Križanac i Jelena Pavlinušić (Foto: Nikola Belančić)Dragana Modrić, Nikola Križanac i Jelena Pavlinušić (Foto: Nikola Belančić)"Dalmatinka" je nekada činila osnovu gospodarskog života Sinja i bila je jedan od temelja modernizacije Cetinske krajine. Nasljeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog, sinjskog industrijskog diva tema je istoimenog projekta autorskog tima koji čine Nikola Križanac, Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić.

Nasljeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog, sinjskog industrijskog diva - tvornice prediva i konca "Dalmatinka Sinj" tema je istoimenog projekta autorskog tima koji čine Nikola Križanac, Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić.

Od osnutka tvornice 1951. do početka devedesetih godina kada se proizvodnja gasi, "Dalmatinka" je činila osnovu gospodarskog života Sinja, ali i jedan od temelja modernizacije Cetinske krajine.

Kako je započela vaša suradnja i zašto baš Dalmatinka?

Dragana Modrić: Dalmatinkom smo se počeli baviti odvojeno. Jelena Pavlinušić je inicirala prvu izložbu o tvornici, u prostoru vojarne Ivaniš Nelipić, u kojoj djeluju udruge mladih u Sinju, a po završetku izložbe, pridružuje joj se Nikola Križanac kako bi podrobnije istražili kontekst, povijest i utjecaj tvornice. Osobno sam se bavila pitanjem žena u sustavu rada u sklopu projekta Žene u Dalmatinskoj zagori, čime se izravno dotiče i pitanja rada u Dalmatinki, budući da su žene činile 80 posto njene radne snage. U konačnici udružujemo snage i postajemo tim.

Dalmatinka je od svog osnutka 1951. do početka devedesetih godina činila osnovu privrednog i industrijskog života grada Sinja i Cetinske krajine. Desetljećima je nakon izgradnje izazivala uvažavanje arhitektonske i tekstilne struke u zemlji i svijetu te je svojevremeno proglašena najuspješnijim poduzećem SFRJ. Raspadom Jugoslavije izgubila je veliki dio tržišta te je nakon tranzicijskih procesa, privatizacije i stečaja, smanjenjem broja zaposlenih i povećavanjem gubitaka, 2009. godine zatvorena. Dalmatinka je na svom vrhuncu zapošljavala oko 3 000 ljudi zbog čega su je u žargonu nazivali hraniteljicom. Za usporedbu, danas je u Sinju toliki broj nezaposlenih.

Projektom želimo ukazati na ulogu koju je Dalmatinka imala u širem društvenom i kulturnom kontekstu te naglasiti njenu važnost u kolektivnoj memoriji stanovnika ovog kraja. Jednako tako ističemo potencijal koji Dalmatinka, kao vrijedna industrijska, ali i u širem smislu kulturna baština, ima za razvoj Sinja i okolice.

Kao i u mnogim mjestima, uloga tvornice, u ovom slučaju Dalmatinke, za lokalnu sredinu nadilazila je okvire same tvornice.

Nikola Križanac: Od 1951. do 2009. godine smjenjivale su se generacije radnica i radnika za čije je potrebe tvornica gradila objekte društvene namjene i radničke stanove, čime je izravno utjecala, ne samo na povećanje broja stanovnika, već i na infrastrukturu samoga grada. Uz to, osnivani su sportski klubovi, organizirana natjecanja u šahu, streljaštvu i drugim sportovima, darivanja krvi, putovanja...

Posebno je zanimljiv naglasak na žensku ulogu u društvu kroz razne izložbe i druga događanja u organizaciji Aktiva za aktivnosti i ulogu žena u društvenom razvoju radne organizacije Dalmatinke. Mnoge informacije o tim aktivnostima zapisane su u tvorničkom biltenu - glasilu Dalmatinke. Zanimljive su i priče prvih generacija radnica koje su bile izložene izrugivanju od strane drugih građana i građanki na osnovi nošenja radničkih hlača, a ne do tad uobičajenih haljina (tzv. šotane). Vožnja biciklom smatrana je nemoralnom, a žena za strojem bila je na lošem glasu. Sve to ukazuje na stanje u kojem se Cetinska krajina nalazila do sredine pedesetih godina, odnosno početka modernizacije, te koje je rezultate polučila pojava industrije na ovom području u preoblikovanju ili preodgoju tadašnjeg društva.

Fotografije: Muzej istorije Jugoslavijenestonesto.png

Koji su planovi projekta?

Jelena Pavlinušić: Ako smo nešto shvatili u ovih deset mjeseci koliko radimo na istraživanju, to je širina zadatka i kako nam se otvaraju nova polja koja se vežu uz Dalmatinku. Iz tog smo razloga izložbu koja bi sumirala sav projekt uz popratni katalog, svojevrsnu monografiju, prebacili u 2016. godinu, a do tada bismo ugostili srodne projekte. Trenutno smo u kontaktu s Andreom Kulunčić i njenim projektom "Početnica zajendičkog djelovanja", koji se bavi problematikom samoorganiziranja radnika i razmatra širi niz društvenih tema. Namjera nam je ugostiti ovaj projekt tokom sljedeće godine.

Da li je projekt podržan od lokalnih vlasti u Sinju?

Jelena Pavlinušić: Zasada još ne, ali imamo veliku podršku lokalnog stanovništva koje nam redovito donose materijale vezane za Dalmatinku i na taj način izravno participira u projektu. S bivšim radnicama tvornice snimili smo kratki video uradak, nastao za potrebe prezentiranja projekta u sklopu tribine "Kultura sjećanja", a iznenadila nas je količina pogleda i broj portala koji su ga podijelili. Posebnu motivaciju za daljnji rad daju nam reakcije bivših radnika i građana, koje su mahom pozitivne.

Sinj je tek nedavno dobio Kulturno vijeće. Kakva su očekivanja?

Dragana Modrić: Smatramo da je učinjen pomak u kulturnoj politici Grada s obzirom na nedavno donesenu odluku o osnivanju Kulturnog vijeća. Članovi još nisu izabrani, ali nadamo se kako će ovo tijelo doprinijeti demokratizaciji i profesionalnosti u donošenju odluka vezanih za kulturu. Naime, Grad nema kriterija ni kulturne strategije, tako da su odluke vezane za financiranje kulturnih projekata do sada donošene stihijski, bez plana i vizije. Nadamo se da će Kulturno vijeće, ukoliko Gradsko vijeće bude uvažavalo ovo tijelo i njegove odluke, donijeti pozitivnu promjenu.

Kako je to, pišući o Dalmatinki, napisala arhitektica Stanislava Odrljin, "ideje koje će biti iskazane u budućoj izložbi ne pripadaju nužno nekom političkom sustavu ranijeg vremena, već nečemu osnovnijem – ljudskoj želji da se zajedno nešto dobro doprinese svojoj zajednici, sebi i budućim generacijama". Koliko smo daleko od takvog shvaćanja vlastite prošlosti, pa i dosega, a danas baštine i konačno potencijala koji iz toga proizlaze?

Nikola Križanac: Nažalost, u periodu nakon rata sve je bilo ideologizirano pa tako i pravo na sjećanje. Sjećati se socijalizma povlačilo je negativne konotacije, što se uostalom i manifestiralo kroz brojne uništene spomenike iz tog perioda. Performans Siniše Labrovića koji je izveo u Sinju - Zavijanje ranjenika, bavi se upravo ovom temom. Ta shizofrena situacija odrazila se na način da je cijeli jedan period izbrisan iz kolektivnog pamćenja, a samim tim izostao je i transfer znanja na mlađe generacije. Ono što je dobro u ovom projektu jest to da smo kroz Dalmatinku pokrenuli pitanja poput stambene politike, uvjeta rada, ulaganja u zajednicu, položaja žene u sustavu rada i vidljivosti u društvenom životu. Sva ova pitanja važna su upravo zbog uspostavljanja zajedništva i solidarnosti. U uspomenama radnica i radnika leže vrijedne informacije za mlađe generacije, modeli koji mogu predstavljati alternativu. Tako da ovaj projekt ima katarzičnu, ali i edukativnu stranu.