Foto: Šeksovo lice počelo je poprimati kolorite svježe skuhanog grmalja.Foto: Šeksovo lice počelo je poprimati kolorite svježe skuhanog grmalja."Smatramo neprihvatljivim što nije niti pokrenuta istraga protiv Mate Laušića u 'slučaju Lora', Davora Domazeta-Loše u 'slučaju Norac-Ademi' te protiv Vladimira Šeksa u 'slučaju Glavaš'", rekao je Eugen Jakovčić, predstavnik Ducumente. Na drugom dijelu stola, dijagonalno od Jakovčića, sjedio je Vladimir Šeks.

U tom trenutku lice mu je počelo poprimati kolorite svježe skuhanog grmalja.

Slična reakcija, nekoliko stotinki sekundi kasnije - koliko je trebalo da engleski prijevod dođe do slušalica - uslijedila je i kod petero zbunjenih individua što su sjedile tik do Vladimira Šeksa: bili su to predstavnici Europske komisije i strani diplomati. Koje su ih emocije pritom obuzele - strah što sjede pored čovjeka čije je ime upravo spomenuto u kontekstu masovnog ubojstva ili nelagoda zbog nedovoljnog poznavanja tematike -  ovom novinaru nije poznato. No, ono što je uslijedilo vjerojatno ih je - ukoliko je o strahu bila riječ - koliko-toliko primirilo.

Nakon što je došao k sebi, Šeks je uzeo riječ. Smirenim tonom kazao je prisutnima kako je DORH ustvrdio da nema osnova ni indicija za pokretanje kaznenog postupka protiv njega. "No, unatoč tome, Documenta i još nekoliko drugih udruga vrši permanentni pritisak da DORH revidira svoju odluku i da dođem na udar kaznenog zakonodavstva jer Documenta ne želi prihvatiti odluku DORH-a", odgovorio je Šeks, koji se u prostoriji nalazio u funkciji predsjednika Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije.

seks.jpg seks.jpg

Simbolički gledano, bio je to ključni trenutak cjelokupne sjednice što ju je prošli tjedan u Saboru, u suradnji s Platformom 112, organizirao Odbor za europske integracije, povodom recentnog izvješća Europske komisije o Hrvatskoj. Oko Šeksa su, uz spomenute euroizaslanike, sjedili Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Neven Mimica, Arsen Bauk, Davor Ivo Stier, Andrej Plenković i još brojni uglednici čiji se rad kroz razne odbore dotiče pitanja eurointegracija. Dvosatna rasprava bila je specifična, jer su na istoj pitanja i konstatacije mogli postavljati i pripadnici nevladinih udruga, poput Platforme 112 (koja okuplja 60 organizacija civilnog društva) i spomenute Documente.

Glavna tema razgovora bilo je Poglavlje 23, Pravosuđe i temeljna prava, koje i dalje ima najviše zamjerki kod europskih tutora, što će reći da je bilo riječi i o nečemu s čime se hrvatsko društvo i dalje odbija istinski suočiti: naime, našim zločinima.

Prizor s rumenim Šeksom i skutrenim glavama sa slušalicama simbolički je sublimirao dvadesetogodišnji odnos državne politike prema domicilnim zločinima

Više od svega, prizor s rumenim Šeksom i skutrenim glavama sa slušalicama simbolički je sublimirao dvadesetogodišnji odnos državne politike prema domicilnim zločinima i međunarodnoj zajednici, pogotovo u onom dijelu gdje je politika - svojim nečinjenjem ili aktivnim suučesništvom - doprinjela tome da se u mjesecu listopadu 2012. godine i dalje, pola godine prije okončanja procesa pristupanja Uniji, govori o možebitnim zločin(c)ima sa najviše razine koji nisu istraženi, a nekmoli procesuirani.

Oni koji su bili u prostoriji i pozorno gledali, mogli su u tom trenutku na licu jedne osobe vidjeti nelagodu, možda i sram, ne zbog toga što mu se ime spominje u ovako užasavajućem kontekstu, već zbog toga što mu je ime u ovako užasavajućem kontekstu spomenuto u prisutnosti stranaca. Isto je lice utjelovljavalo paradigmatski spoj visoke politike čiji je Šeks konzinstentni učesnik zadnja dva desetljeća i niskih zločinačkih strasti koje ga isto vremensko razdoblje prate poput loše savjesti. U Šeksovom odgovoru koji je uslijedio mogao se potom nazrijeti i donedavni odnos države prema donositeljima loših pitanja, budući da ga je vjerojatno samo prisutnost europskih tutora obeshrabrila da preko usta prevali drevnu državotvornu kletvu o "Dokumenti i još nekoliko drugih udruga", koje u ime međunarodnih centara moći rade o glavu Republike Hrvatske.

Ili  nešto slično tomu, ali u stilu ranijeg Šeksovog djelovanja. Kad je, primjerice, 1993. godine priča o pokolju u Pakračkoj poljani objavljena u pojedinim medijima, Šeks je sa saborske govornice zagrmio kako ona  "ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce", dok oni koji to čine "hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine", da bi nakon medijske objave policijskih zapisa o slučaju Pakračka poljana poručio kako "postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne".

Da se, međutim, doista radilo o "državnoj politici koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine" dokazao je javni istup bivšeg zamjenika okružnog tužitelja Tihomira Rubeše, koji je početkom devedesetih bio angažiran na slučaju Pakračka poljana. U to vrijeme, godinu dana prije nego što će sa saborske govornice rigati vatru protiv "otkrivanja" Pakračke poljane,  Šeks je obnašao dužnost državnog tužitelja.

Šeks je doista u pravu kad kaže da je pred hrvatskim zakonima blistavo čist, što mu je, na kraju krajeva, potvrdilo i Državno odvjetništvo

Rubeša je 1997. u Feral Tribuneu izjavio da mu je državni tužitelj Šeks 1992. godine naredio poduzimanje radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici tzv. Merčepove jedinice budu pušteni iz pritvora gdje su se našli zbog likvidacija Srba u Pakračkoj poljani, te zbog ubojstva Mihajla Zeca, zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti, njegove supruge i dvanaestogodišnje kćeri.

 "Što se tiče Pakračke Poljane, bilo je određenih intervencija tadašnjeg republičkog javnog tužitelja Vladimira Šeksa, a te su njegove intervencije zabilježene mojom rukom u formi službene bilješke na koricama spisa... Šeksove su intervencije bile u smislu poduzimanja radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici te jedinice budu pušteni iz pritvora... Čak sam ja nalog bio krivo shvatio, mislio sam da se odnosi samo na neke osobe, pa je on tražio dodatno za sve", kazao je Rubeša splitskom tjedniku.

Prije dvije godine Rubeša je Slobodnoj Dalmaciji izjavio kako i dalje potpisuje svaku riječ izrečenu prije 15 godina. Tom se prilikom prisjetio kako je Šeks tražio prekvalifikaciju kaznenoga djela koje se merčepovcima stavljalo na teret s težeg na lakše. "Koliko se sjećam, krenuli smo s optužbom za ubojstvo, a on je tražio promjenu, čini mi se u protupravno lišavanje slobode sa smrtnom posljedicom", kazao nam je Rubeša, koji je upravo zbog slučaja "Pakračka poljana" napustio Državno odvjetništvo 1. rujna 1992. godine.

Šeks barem službeno nije bio aktivni suučesnik u gadostima, već se u pravilu pojavljivao kao svjedok istih. Jedini je problem što je i u tom svojstvu, kako vidimo, uvijek nastupao kao svjedok obrane

I doista, pokazalo se da su trebala proći puna dva desetljeća da se razbije ova Šeksova univerzalna državotvorna kletva, začinjena, kako vidimo, konkretnim pravosudnim činidbama, i da se nalogodavac u slučaju Pakračka Ppljana privede pravdi. Zbog Europske Unije, razumije se, ne zbog nas samih, što je dokazano činjenicom da je Republika Hrvatska u prošloj i ovoj godini platila 389 616 kuna za troškove Merčepove obrane, a trenutno je na ovjeri Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale MUP-a iznos od još 57 500 kuna koji bi mu uskoro također trebao biti plaćen.

U travnju ove godine Šeks je zatvorio krug  dvadesetogodišnje historije beščašća, svjedočeći na suđenju netom utamničenom Tomislavu Merčepu. Šeks je tamo ustvrdio i da je informacije o zločinima koji se stavljaju Merčepu na teret, od travnja 1992. godine kada je postavljen za javnog tužitelja, crpio iz spisa, ali da se do tada, kao potpredsjednik Sabora, o ratnim zločinima koji su tzv. merčepovci počinili u jesen 1991. informirao u medijima.

No, unatoč svemu, Šeks je doista u pravu kad kaže da je pred hrvatskim zakonima blistavo čist, što mu je, na kraju krajeva, potvrdilo i Državno odvjetništvo, prema kojemu "nema osnova ni indicija za pokretanje kaznenog postupka protiv njega za zapovijednu odgovornost zbog ratnih zločina počinjenih nad civilima". Šeks, dakle, barem službeno nije bio aktivni suučesnik u gadostima, već se u pravilu pojavljivao kao svjedok istih. Jedini je problem što je i u tom svojstvu, kako vidimo, uvijek nastupao kao svjedok obrane.

Tako je, primjerice, za vrijeme procesa Branimiru Glavašu iznio jedno od zanimljivijih (ili sramotnijih, svejedno) svjedočenja u modernoj hrvatskoj povijesti, tvrdeći u svojstvu svjedoka obrane  kako su  pripadnici KOS-a i tadašnje Službe državne sigurnosti, preobučeni u odore ZNG-a, po Osijeku činili diverzije, ali i likvidacije.

Premda je početkom devedesetih bio šef Kriznog stožera za Slavoniju, Šeks je na suđenju ustvrdio da nije vidio nikakvo dovođenje civila u "kompleks zgrada" u kojem je, uz Glavašev bio i njegov ured, niti je čuo bilo što o ikakvim mučenjima ili ispitivanjima civila. No, zato ih je, sasma protivno onomu što je utvrdila istraga, (ne)izravno pripisao petoj koloni.

Premda je početkom devedesetih bio šef Kriznog stožera za Slavoniju, Šeks je na suđenju ustvrdio da nije vidio nikakvo dovođenje civila u "kompleks zgrada" u kojem je, uz Glavašev bio i njegov ured

Šeks je na istom suđenju slično govorio i o vlastitoj ulozi, rekavši kako je bio "civil u vojnoj odori". Na "civilne ovlasti" sveo je i Glavaševu ulogu, kazavši kako je dotični "figurirao u velikom dijelu javnosti (...) kao osoba koja je glavni i vojni i svaki drugi zapovjednik, ali u stvarnosti to nije bilo tako", što je ponukalo tadašnjeg zamjenika državnog odvjetnika Miroslava Kraljevića da kaže kako je iz mnogih odgovora vidljivo da je svjedok Šeks nastojao minimalizirati Glavaševu ulogu u ratnom Osijeku te na kraju zaključio da je Glavaš uz postojeća tri branitelja "sada dobio i četvrtog".

Kad se u kontekstu opisane scene sa početka teksta na hrpicu skupe ovakvi fragmenti Šeksove biografije - dijelovi memorije koji obiluju zaboravom, neznanjem, nečinjenjem - nameće se konstatacija kako ima nečeg izrazito suicidalnog u hrvatskoj političkoj praksi da takvi likovi i dalje participiraju u rješavanju prošlosti koja se pripriječila na putu prema budućnosti države, s obzirom da su dali nemali subverzivni obol u oblikovanju tog istog mraka koji i dalje kulja iz svakog izvještaja Europske Komisije. Na djelu je mazohizam usporediv sa Miroslavom Tuđmanom na čelu saborskog odbora za nacionalnu sigurnost koji sada ima odlučivati o epilogu tekuće mafijaško-špijunske afere ili s Branimirom Glavašom koji je daleke 2008. trebao brinuti za dobrobit ljudskih prava i nacionalnih manjina....

Takvih primjera u hrvatskoj politici ima na stotine, ali ono što ih istinski dovodi u odgovarajući kontekst - ono što ih svodi na zasluženu mjeru - događa se u rijetkim prilikama. Prizor netom skuhanog grmalja pokazao je kako za takvo nešto nije potrebno ni previše truda. Naime, da bi se od uobičajenih i poopćenih diplomatskih fraza o "suočavanju s prošlošću" raskužila prostorija koja je u normalnim okolnostima ekskluzivno rezervirana za birana politička grla koja odlučuju o svjetlim perspektivama Republike Hrvatske, dostatno je u nju dovesti najmanje jednog pripadnika civilne scene - odnosno civila - pod uvjetom da takav na sastanak dođe opremljen adekvatnom rečenicom. Adekvatna rečenica - to je rečenica od koje čak i  Šeksu bude neugodno.

<
Vezane vijesti