O totalitarističkim mjerama u demokratskoj Njemačkoj, a i šire: Gotovo kao obilježavanje 30 godina od Njemačke jeseni, kad je 1977. godine u čitavoj Njemačkoj kao posljedica utamničenja i smrti pripadnika RAF-a vladalo izvanredno stanje, ove se godine sve više širi borba protiv terorizma koja uz neminovnu hipersemiotizaciju svijeta (svaki znak odsada može biti protumačen kao 'znak terorističke djelatnosti') nosi i neke tragikomične efekte. SAD i Velika Britanija nisu više predvodnici antiterorističke koalicije – Njemačka je ta koja u sve sfere svakodnevnog života uvodi totalitarističke mjere. Znanstvena fantastika više nije dio Hollywooda. Minority Report i drugi distopijski filmovi unazad posljednjih par godina napustili su filmsko platno.

Kad sam nedavno bio u Njemačkoj imao sam prilike prisustvovati skupu u legendarnoj hamburškoj Rote Flora, gdje je, među ostalima, u diskusiji sudjelovao i Karl-Heinz Dellwo, bivši pripadnik RAF-a, koji je 1975. godine sudjelovao u uzimanju taoca i zauzimanju njemačke ambasade u Stockholmu, tražeći puštanje Andreasa Baadera, Ulrike Meinhof i ostalih terorista tzv. Frakcije crvene armije koji su tada pod neljudskim uvjetima bili zatočeni u Stammheimu. Riječi, riječi Dellwo je iz zatvora pušten tek 1995., nakon dvadeset godina, i ubraja se među rijetke bivše članove RAF-a koji se javno izjašnjavaju o proteklom dobu terorizma, kao i današnjim političkim pitanjima u Njemačkoj i u svijetu. Premda je sam Dellwo i dalje uvjeren da je valjalo učiniti nešto protiv ere Konrada Adenauera, koncerna Springer, njemačkog podupiranja rata u Vijetnamu ili pak šutnje političkog vrha o nacističkim zločinima, on danas – kako je izjavio u svom govoru u Hamburgu – više ne smatra da je legitimno koristiti nasilje kao sredstvo za ispunjenje nekog višeg, pa čak i humanističkog, cilja. Međutim, za razliku od 70-ih 'olovnih godina', kada su teroristi uglavnom bili optuživani jer su doista i provodili nasilje, danas je, kako se pokazuje, dovoljno koristiti politički nekorektne riječi. U tom smislu doista je začuđujuća koincidencija da se spomenuto obilježavanje 'Njemačke jeseni' održalo upravo u St. Pauliju i Rote Flora, četvrti koja već sada prolazi kroz ubrzani proces gentrifikacije – pojam zbog kojeg su neki drugi, novi 'teroristi' završili u zatvoru, a da nisu, poput Dellwoa, morali zauzeti ambasadu u Stockholmu.

horvat3.jpg

Foto: Plakat za skup u Hamburgu u povodu članka 129a Naime, tokom ljeta 2007. godine sociolog Andrej Holm, uz još trojicu kolega, bio je uhićen – i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremljen na savezni sud u Karlsruheu – iz razloga jer je koristio fraze i ključne riječi koje koristi jedna militantna skupina, a među njima i riječi poput gentrifikacija. Osim toga, policiji je bilo iznimno sumnjivo to da sociolozi na svoja zajednička okupljanja nisu nosili mobitele: iz njihove perspektive to je bio jasan znak konspirativnog ponašanja. Jer tko danas – izuzev terorista, mogli bismo dodati – više ne koristi mobitel? Naravno, teroristi od 11. rujna su koristili mobitele, pa se tako na jednoj snimci s aerodroma retrogradno, odnosno 'posthumno', ustvrdilo da je jedan terorist koristio mobitel (i kao što nas uvjerava Paul Greengrass u svom filmu United 93 zvao kući i rekao volim te svojoj ženi) prije rušenja Blizanaca, međutim, ovi novi 'teroristi' (pa tako i sociolozi) očito više ne koriste mobitele, pa čak ni standardne forme komuniciranja. S jedne strane, sociolozi bi u svoju obranu mogli reći da se velik broj njih ionako protivi mobilnim telefonima kao novoj formi komunikacije (tko pristojan još na kružok nosi mobitel?), s druge strane, Država bi mogla uzvratiti na taj argument i reći: pa teroristi neuspjelog pokušaja prije skoro pola godine, kada su meta bili Frankfurt i Ramstein, također nisu koristili 'tradicionalne' forme komunikacije, već su bili toliko prepredeni i lukavi da si međusobno ne šalju e-mailove već su sve svoje e-mail poruke slali u draft folder na jednoj te istoj adresi, pa vlasti i služba sigurnosti nisu mogle otkriti njihove planove jer doista ni nije dolazilo do razmjene komunikacije (oni su čitali svoje poruke koje su pohranjivali na istoj e-mail adresi).

horvat2.jpg

Foto: Stasi 2.0 kao nadimak za njemačkog ministra unutarnjih poslova Wolfganga Schäublea, naljepnica koja se može pronaći diljem Njemačke (snimka autora teksta, Hamburg, listopad 2007.) Slično tome, Država je sada mogla ustvrditi da su sociolozi još prepredeniji i lukaviji, budući da na svoje sastanke čak ne nose mobitele: »oni mora da međusobno, u raznim časopisima, pa čak i na simpozijima, komuniciraju putem šifriranih riječi poput gentrifikacija. To sve veoma podsjeća na onaj stari vic o violinistu kojeg uhite pa cijelu noć provede na ispitivanju: - Za koga radiš?
- Za orkestar.
- Kakvi su ti to papiri?
- Glazbeni.
- Kakvi su to znakovi?
- Note.
- Tko ti je to dao?
- Dirigent.
- Tko je to napisao?
- Mozart.
- Kojoj organizaciji pripada taj tvoj orkestar?
- Filharmoniji.
Pa onda ispočetka. U jednom trenu mu ponude da potpiše zapisnik gdje piše da je priznao da pripada tajnoj špijunskoj grupi orkestar kojom rukovodi nepoznati terorist poznat kao dirigent, da je uhvaćen kako nosi tajne spise pisane tajnim pismom zvanim note, čiji je autor poznat pod ilegalnim imenom Mozart, itd. Jedne noći bude ga opet i kažu: Ajde priznaj, i Mozart je priznao!
Filozofija Domovinske sigurnosti
Ono što ovaj 'nesporazum' – koji u očima Države, dakako, nije iščitan kao nesporazum, već je sasvim logični slijed zaključaka – pokazuje nije ništa drugo nego Bushova filozofija Domovinske sigurnosti (Homeland Security) koja je uslijedila nakon 11. rujna, odnosno filozofija 'maloga brata', ministra Wolfganga Schäublea, koji se sve više iskazuje kao Veliki brat. Jednako kao što u vicu jadni glazbenik biva proglašen teroristom samo zato jer njegovi isljednici ne razumiju što su to note i ne znaju tko je uopće Mozart, tako i nakon 11. rujna svi muslimani a priori bivaju sumnjičeni da su teroristi samo zato što nose turban i zato jer (mi ne razumijemo zašto) štuju Alaha, a sociolozi pak zato jer koriste termine poput gentrifikacije. Radi se, dakle, o hipersemiotizaciji svijeta zbog koje svako ponašanje ili držanje može biti protumačeno kao potencijalno terorističko. Uzmimo još jedno opravdanje zašto su njemačke vlasti osumnjičile i zatočile Andreja Holma: on je, naime zaposlenik na istraživačkom institutu koji ima pristup knjižnicama koje može neometano koristiti za istraživanje za pisanje tekstova za militantnu skupinu, odnosno teroriste. 'Zdravorazumska' konzekvencija toga je da odsada svatko tko ima pristup nekoj, bilo kakvoj (jer svaka, dakako, može biti subverzivna) literaturi može biti osumnjičen za terorističku djelatnost. Kako kažu Richard Sennett i Saskia Sassen1 u svom otvorenom pismu podrške njemačkim sociolozima, liberalna država se mijenja. U šezdesetim godinama, Njemačka je među svim europskim državama imala najliberalnije zakone za izbjeglice i one koji traže azil, Sjedinjene Države su tada imale najsenzibilnije zakone za imigraciju u svojoj povijesti; Francuska je automatski davala državljanstvo svima koji su se rodili na njenom teritoriju – uključujući muslimane. Danas su sve te države, u ime rata protiv terorizma, promijenile svoje zakone; sada vladaju zakoni izvanrednog stanja. Uzmimo za početak stanje u današnjoj Njemačkoj. Najprije je u siječnju 2005. bez života ostao Oury Jalloh, porijeklom iz Sierra Leonea koji je tražio azil, a umjesto toga završio u zatvoru u Dessauu. Ondje je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima nestao u požaru (navodno je sam zapalio madrac u ćeliji, kao da nije mogao naći 'lakši' ili barem 'bezbolniji' način samoubojstva ). Sociolog Holm i njegovi kolege našli su se u zatvoru pod sumnjom da su članovi tzv. militante gruppe (mg), organizacije koja je preuzela odgovornost za dva teroristička čina u Dessauu tokom prosinca 2006. nastala upravo kao protest protiv smrti (ili ubojstva?) Ourya Jalloha: kuća jednog policijskog službenika iz spomenutog zatvora je prošarana bojom, dok je garaža jednog doktora koji je navodno pretražio Jalloha potpuno zapaljena. Legtimacija revolucionarnom borbom Ono što njemačke vlasti vjerojatno plaši je činjenica da se kod militante gruppe ne radi o nekakvoj radikalnoj islamističkoj ili pak 'crnačkoj' organizaciji kao što je to još bio slučaj kod francuskih nereda u listopadu 2005. (a sam Jalloh je iz zapadno-afričke države, pa se moglo očekivati da će u njegovu obranu stati njegova 'braća', kako ih popularni žargon voli nazivati), već to da se radi ni manje ni više nego o lijevim radikalima iz podzemne militantne organizacije. Štoviše, oni su svoje akcije legitimirali upravo revolucionarnom borbom koju žele voditi na osnovi socijalno-revolucijskih i antiimperijalističkih komunističkih načela. Uz bogatu njemačku terorističku povijest, kao i činjenicu da se ovih dana obilježava 30 godina od još uvijek traumatične Njemačke jeseni, to ne može ne podsjećati na početak djelovanja RAF-a. Baš kao i militante gruppe, tako je i RAF, Frakcija crvene armije, svoje djelovanje započela podmetanjem požara: 2. travnja 1968. Andreas Baader, Gudrun Ensslin i još dvoje pripadnika tzv. 'prve generacije' RAF-a podmetnuli su požar u dvije robne kuće u Frankfurtu kao protest protiv rata u Vijetnamu. Nakon toga su teroristi, dakako, završili pred sudom, pa u zatvoru, a samo dvije godine kasnije, 14. svibnja 1970., Andreas Baader je dobio dopuštenje da napravi intervju s tada-još-uvijek-novinarkom Ulrike Meinhof i to – ni manje ni više – nego na Njemačkom središnjem institutu za društvena pitanja (Deutsche Zentralinstitut für Soziale Fragen) u Berlinu.

horvat1.jpg


"Njemačka jesen" - trauma i nakon 30 godina

Dakle, izuzev podmetanja požara, ovdje imamo još jedan znak koji je očiti 'znak terorizma': korak njemačkih vlasti da su osumnjičile sociologe u tom je smislu posve logičan – pa i RAF je bio u izravnom dosluhu sa znanstvenicima iz područja društvenih i humanističkih znanosti. I ne samo to, militante gruppe je 2003. godine, deset godina nakon smrti Wolfganga Gramsa, pripadnika RAF-a, objavila otvoreno pismo u kojem podupire stav da je Grams hladnokrvno ubijen od strane države2. Dakle, nije trebalo mnogo da Država zbroji dva i dva i dođe do ideje da militante gruppe i nije ništa drugo nego neka nova generacija RAF-a, premda se taj isti RAF godinama prije i službeno raspustio.

Bila to istina ili ne, ono što najviše uznemiruje u recentnim događajima u Njemačkoj jest činjenica da je – dakle, neovisno o tome da li militante gruppe uskoro može postati novi RAF – na snagu ponovo stupio zloglasni članak 219a njemačkog Kaznenog zakona donesenog 1976. kao dio borbe protiv RAF-a. Upravo prema tom članku su spomenuti sociolozi i završili iza rešetaka, budući da krivično djelo stvaranja terorističkih udruženja ne definira točno tko i kako može biti definiran kao terorist, što zapravo i nije čudno ako znamo da je sam taj članak, kada se termin terorističkog udruženja i prvi put uveo u njemački pravni diskurs, dio obuhvatnije zakonske mjere pod nazivom Lex RAF. Prema tom članku je dovoljno da osumnjičeni krug čine tri osobe (u nedavnom slučaju ih je bilo četiri), te da provode tzv. 'konspirativno djelovanje' (a što je drugo kritika imperijalizma, odnosno antiglobalizacijski pokret vezan uz borbu protiv G8?). Krimen Dr. Matthiasa B. Ako sada iznova, opširnije, navedemo zbog čega su sociolozi osumnjičeni i zatvoreni, onda vidimo da članak 219a po svemu nalikuje na jedan Minority Report scenarij toliko poznat iz američke i britanske »borbe protiv terorizma«. Dakle, Dr. Matthias B je kriv zato jer je u svojim znanstvenim radovima koristio fraze i ključne riječi koje koristi i militante gruppe, Dr. Matthias B. je kriv jer je kao promovirani politolog intelektualno bio u stanju da sroči potkovane tekstove 'militantne grupe', s njime se, zatim, sastalo još dvoje intelektualaca, kao i Dr. Andrej Holm koji je kao sociolog imao kontakte sa svima njima, a on je pak bio aktivan u otporu protiv sastanka u Heiligendammu 2007. koju je organizirala lijevo-ekstremistička scena. I tu dolazimo do vrhunca optužbe: on je a priori sumnjiv jer pokazuje konspirativno ponašanje i na sastanak 'namjerno' nije ponio svoj mobilni telefon3. Ironija u svemu tome nije samo ova posljednja točka optužbe već i zanimljiv detalj da sama Država uopće nije svjesna da odaje priznanje militante gruppe kad kaže da se radi o dobro potkovanim tekstovima. Takvo što je u slučaju RAF-a još uvijek bilo nezamislivo, jer bi taj čin zapravo značio priznanje Države da RAF ipak provodi revolucionarni rat, što se nikako nije moglo dopustiti jer to već znači da se ima ako ne ravnopravan onda barem legitiman protivnik (to je ujedno i razlog zašto njemačke vlasti tokom 70-ih godina nikada nisu RAF htjeli priznati ne samo kao revolucionarnu skupinu, već često ni kao terorističku skupinu, nego su ih nazivali običnim kriminalcima). Članak 129a, kao što se pokazuje posljednjih godina, mogao bi postojati u fiktivnom univerzumu iz kratke priče Philipa K. Dicka po kojoj je kasnije Steven Spielberg snimio poznati film Minority Report (2002). U tom se svijetu kontrola poima kao sprečavanje i predviđanje zločina. Posao policajaca više nije pronalaženje zločinaca koji su počinili neki zločin, nego pronalaženje zločinaca koji će počiniti neki zločin. Ono što je u filmu Minority Report bilo označeno kao znanstvena-fantastika – policija više ne kažnjava zločine koji su se dogodili, nego zločine za koje su predvidjeli da će se dogoditi – danas funkcionira kao stvarnost. Uz njemački primjer, najbolji dokaz je zloglasni Abu Ghraib, kao i nedavna vijest o tome da su Amerikanci po istočnoj Europi imali tajne logore gdje su muslimani bili zatočeni (i samim zatvaranjem zapravo već i kažnjeni) kao mogući zločinci.

Stasi 2.0 i njemačko društvo kontrole Ako u obzir uzmemo Homeland Security i društvo kontrole koje se razvilo nakon 11. rujna, onda isto što je Hannah Arendt4 rekla za Njemačku i SSSR, danas vrijedi za SAD, Veliku Britaniju i Njemačku: Kategorija osumnjičenog u totalitarnim uvjetima obuhvaća čitavo pučanstvo; sumnjivo je već svako mišljenje koje odstupa od službenog propisane i stalno promjenljive linije, u kojem se god području ljudskog djelovanja javilo. Ljudi su sumnjivi po definiciji već zato što mogu misliti, a ta se sumnja ne može odvratiti uzornim ponašanjem zato što je čovjekova posebnost mišljenja također sposobnost promjene mišljenja. Osim same pojmovne cenzure (gdje gentrifikacija postaje politički nekorektna riječ), ne govori li o tome i činjenica da upravo Njemačka, počevši sa 1. studenim 2007., napokon uvodi dugo najavljivane putovnice koje će osim biometrijske fotografije sadržavati i otiske prstiju vlasnika? Štoviše, sam ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble, onaj koji je zagovarao i da se e-mail poruke potajno kontroliraju zbog mogućeg 'konspirativnog djelovanja', nudi opravdanje koje nemalo podsjeća na neki slogan skuhan u svijetu Minority Reporta: Novom putovnicom smo korak ispred kriminalaca, kaže Schäuble. Homo homini - Wolfgang Schäuble Ono što ovaj slučaj dovodi u direktnu vezu s citatom Hannah Arendt, koja je to, dakako, napisala misleći prije svega na totalitarnu državu poput nacističkog režima, je sitan, ali bitan detalj da su se nekada otisci prstiju uzimali samo kriminalcima. Odsada smo svi potencijalni kriminalci. A da se doista ne radi samo o Njemačkoj, kao što naglašavaju i Richard Sennett i Saskia Sassen u svom otvorenom pismu, govori i nedavna vijest da je francuski parlament usvojio zakon koji pooštrava imigracijske propise, te između ostalog uvodi – doduše, neobvezatno – DNK testiranje. Odsada će imigranti koji u Francuskoj traže dozvolu boravka, azil ili državljanstvo, opravdano 'spajanje obitelji' morati dokazati putem DNK analize. Dakle, nekadašnja liberalna država doista kreće u smjeru totalitarne države, a Sarkozy koji je, nemojmo zaboraviti, imigrante tokom listopadskih nemira 2005. nazvao smećem koje s naših ulica treba očistiti kemijskim sredstvom (sic!), sada će tvrditi kako on nema ništa protiv imigranata već da je potrebno uvesti više reda, što bi u krajnjem slučaju bilo korisno i za njih. I tu se vraćamo na posljednji stih cjelovite verzije njemačke himne: Deutschland, Deutschland über alles,
Und im Unglück nun erst recht.
Nur im Unglück kann die Liebe
Zeigen, ob sie stark und echt
Kao što Sarkozy tvrdi da će DNK-analize zapravo biti korisne za imigrante, čemu bi mogao – ne nužno cinično, što je najgore – dodati kako on to ni ne čini zbog ničeg drugog doli zbog 'ljubavi' prema njima, tako bi i Wolfgang Schäuble mogao izjaviti kako je članak 129a, sumnjičenje sociologa i svih onih koji koriste termine poput gentrifikacije, zapravo samo rezultat ljubavi. Kako kaže njemačka himna: Samo u nesreći ljubav može pokazati da li je jaka i prava, odnosno Njemačka, Njemačka iznad svega, a posebno u nesreći. I to je najveći problem čitavog 'rata protiv terorizma': on se ne vodi toliko protiv samog Neprijatelja (on je, u mnogim slučajevima, ionako nevidljiv poput Osame Bin Ladena), koliko zbog ljubavi prema nama. Najveća ironija današnje biopolitičke situacije je u tome da svi ti represivni zakoni – od hipersemiotiziranog sumnjičenja, preko preventivnog zatvaranja do biometrijskih tehnologija u svim sferama života – nastupaju pod proklamiranim geslom Ljubavi. Oni su tu kako bi nas 'zaštitili'.


Literatura: 1. Richard Sennett, Saskia Sassen; Guantánamo u Njemačkoj, The Guardian, 21. 8. 2007. 2. Čitavo pismo u originalnom obliku dostupno je ovdje 3. Einstellung der §129a-Verfahren;Offener Brief an die Generalbundesanwaltschaft 4. Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička Kultura, Zagreb, 1996., str. 179.

Ključne riječi: terorizam, STASI, RAF, Baader, Meinhof, Rote Flora
<
Vezane vijesti