H-Alter
Foto: Privatni albumFoto: Privatni albumRenato Rakić, banjalučki slikar i pedagog: "Na prostoru Balkana jako je malo principa rada koji zaista otvaraju naša interesovanja. Kao đak i prijatelj, a sada kao predavač, odnosim se s poštovanjem prema svakom pojedincu, odgovaram na svako pitanje. Dijeliti znači imati. Roditelji, sistem, okruženje svjesno osuđuje kreativca. Dišemo stabla, a rijetko su nam tema razgovora. Čovjek je za mene primitivno biće koje raznim metodama neko bombarduje programski. Da troši, ne misli, ne vidi, ne čuje i ne govori. Prosječan čovjek ustaje, jede, troši, spava, reprodukuje se, ponavlja".

Renato Rakić je banajlučki umjetnik i jedan od najperspektivnijih mladih slikara Bosne i Hercegovine. Iza sebe ima 11 samostalnih i više od 200 kolektivnih izložbi. Nastavljač je misije i vizije umjetnika i pedagoga Slobodana Dragaša, te je posvećen radu s djecom kroz Dragaševu školu slikanja.

Vaša najnovija izložba Laž i smrt, postavljena u Underground gallery u Beču, bavi se čovjekovim mijenama i kreacijom budućnosti. Promišljate o smrti, o starosti. Što se otkrili u procesu rada na ovim djelima?Blizu smo apokalipse koju sebi sami spremamo. Svjestan unos loše hrane, konzumacije gluposti. Koliko ste stabala posadili, a koliko dnevno hemije trošimo?

Smrt je dio života, a život nas uči da se plašimo. Neizbježna je. Ne znamo početak, a razmišljamo o kraju. Smrt ili život je sadašnjost, nema prošlosti, jer nas samo sjećanja nose istoj. Budućnost je sad, sad, ponovo sad, nema je. Moja izložba je opomena na figure tuđe kreacije da prihvate biće i uživaju u svom snu, realnosti i trenutku. U sebi, u svim stanjima i čulima. Ali ipak bez krajnosti u kontekstu materijalizacije ili sebičnosti.

Starost je svakako vrijednost za sebe, ali mnogi je ne dožive. Često uz naše naučene strahove simuliramo lažnu budućnost i otkidamo ljepotu sadašnjosti, ne putujemo, ne proživljavamo i ne doživljavamo ono što sami možemo ostvariti. Sami sebi branimo. Iz istih razloga staviti ispred sebe sliku svog kraja za mene je bitno. Kroz svoja iskustva, koja su proizvod kako nesreća i avantura, probudio sam se. Odbaciti materijalizam, zidove, konzumirati sreću i vidjeti je u svemu.

Formativno iskustvo u vašem životu bilo je pohađanje škole slikanja koju je 1990. pokrenuo veliki umjetnik Slobodan Dragaš, čovjek koji je na neki način sinonim za Banja Luku. Kakav je Dragaš bio kao učitelj, što ga je razlikovalo od ostalih?

Slobodan je bio dobar i veliki čovjek. Jedan od onih koji su sebi činili štetu zarad opšteg dobra. Uvidjeo sam promjene u kontekstu načina rada, odnosa predavač/đak. Na prostoru Balkana jako je malo principa rada koji zaista otvaraju naša interesovanja. Kreativnost se razlikuje od drugih profesija, talenata. U našem polju interesovanja ne može se pristupati kao s masom. Radi se o komplikovanom individualcu, u kojem mentor treba izvršiti dekodiranje poetike, karaktera, motiva i samog psihološkog profila.

Kao đak i prijatelj, a sada kao predavač, odnosim se s Ovo nije civilizacija - ratovi, proizvodnja oružja, mržnja, religija, industrija - su alati zastrašivanja. Čak su insekti produktivniji. Prosječan covjek, ustaje, jede, troši, spava, reprodukuje se, ponavlja. Mali je broj ljudi koji kreiraju svijet, ostatak je destruktivan i misli samo na sebepoštovanjem prema svakom pojedincu, odgovaram na svako pitanje i osoba sam koja đaku ulijeva povjerenje. To lično nisam doživio od strane profesora, ni kao postdiplomac na magistarskom niti osnovnom studiju. Mnogi sistemi ograničavaju predavače nizom zakonskih normi, što kod nas u Bosni nije slučaj. Postoji besmislica koja se naziva ugovor o stalnom radnom odnosu, predavač u instituciji postaje Simbol moći koji može da griješi i ne snosi posljedice.

Nakon Dragaševe smrti, vi ste se posvetili pedagoškom radu, i Dragaševa škola crtanja i slikanja opstaje i danas. Što vam je najbitnije u radu s mlađim generacijama?

Najbitnije u radu s djecom je održavanje vatre. Motivacija i ulijevanje ne samopouzdanja, već osvještenja. Roditelji, sistem, okruženje svjesno osuđuje kreativca. To je greška i svako ko nosi stvaralačku iskru mora djelovati. U početku svi smo loši, ali vremenom ubrzavamo. Zaista nailazim na ozbiljne talente i postavljam sebi izazov da istražujem. Mnogi će, siguran sam, napraviti velike stvari, a neki to već i čine. Bitna je potreba za stvaranjem, to ih učim. I da nikada da postane obaveza, tada prestaje biti umjetnost.Moja izložba je opomena na figure tuđe kreacije da prihvate biće i uživaju u svom snu, realnosti i trenutku. U sebi, u svim stanjima i čulima. Ali ipak bez krajnosti u kontekstu materijalizacije ili sebičnosti

Mnogi od vaših polaznika sada su profesori i predavači koji su nastavili mentorsku priču i prepoznali vrijednost zajedničkog učenja, povezivanja i dijeljenja. Sami često naglašavate kako je upravo to dijeljenje najbitnije. Nedostaje li ga u (umjetničkom) svijetu i zašto?

Danas je teško definisati umjetnost. Nekada je to bila jasna slika, intelekt, vještina, obrazovanje. Danas u tehnološkom moru plivaju razna naličja umjetnosti, najmanje je dobrih na površini. Institucije, koje imaju sredstva, ne nude mladima prostora, koliko vecćzvučnim imenima. A često sam imao priliku gledati besmislena djela u metropolama širom Evrope. Dakle, ko su današnji umjetnici, u ovoj hiperprodukciji, digitalnoj i svakom dostupnoj, u politizovanim i isključivo komercijalnim galerijama, koje prenose privatni mediji. Postoje i jako kvalitetni i jako škrti. Za pedagoški rad bitan je talent, bitna je ljubav prema djeci, ako nemate taj talent imat ćete loše rezultate. Dijeliti znači imati.

Možemo reći kako tržište za umjetnost u ovom dijelu Europe uopće ne postoji. Umjetnici često i mijenjaju medije, radi isplativosti produkcije, a dolazi i do hiperprodukcije umjetničkih proizvoda – dok je za proces stvaranja i nastanak djela jako malo prostora i razumijevanja. Kako to komentirate?U našem polju interesovanja ne može se pristupati kao s masom. Radi se o komplikovanom individualcu, u kojem mentor treba izvršiti dekodiranje poetike, karaktera, motiva i samog psihološkog profila

Bitan je izraz. Mediji su alat izražavanja. Postoji i jedna vrsta vage, da oni koji imaju sredstva nemaju potrebno iskustvo, ne osjećate li glad, ne možete ni pričati o istoj. Za mene je umjetnost potreba, a u tom kontekstu ne tražite izgovor već rješenje. Ritam se mijenja, slažete prioritete, ali treba li odustati, nikako. Ako odustanete, pitanje je koji je vaš motiv bio da se bavite umjetnošću. To nije poziv, to je dio vašeg bića. Umjetnici se snalaze na razne načine, zavisi od motiva i morala, lično ne živim od umjetnosti pa me komentari kustosa i potencijalnih kupaca ne zanimaju.

Upravo je to bilo moje sljedeće pitanje - kako se, dakle, snalazite u okruženju koje forsira načelo isplativosti i guši (umjetničku) slobodu? Ukratko, kako preživljavate?

Mnogi se predaju i prihvataju dresuru radi malih poena. U našem okruženju, Bosni uopšte, možete da umrete od gladi. Lično sam na birou rada godinama i to pokazuje gdje zapravo živimo. Ne postoji sistem vrijednosti jer korupcija i nepotizam jedino cvjetaju..U toj neprilici ostaje inat, snaga volje i vjera u bolje. Lično sam privilegovan da postoji veliko interesovanje za kreativne programe i energija koju dobijate od djece je neopisiva.Često sam imao priliku gledati besmislena djela u metropolama širom Evrope. Dakle, ko su današnji umjetnici, u ovoj hiperprodukciji, digitalnoj i svakom dostupnoj, u politizovanim i isključivo komercijalnim galerijama, koje prenose privatni mediji

Imate li kakvih planova za izložbu u Hrvatskoj? Kakva je suradnja s umjetnicima u regiji?

Trenutno sam u pregovorima za izložbu u Varaždinu. Produktivan sam i odgovaram na mnoge pozive. Saradnja je dugi niz godina na ozbiljnom nivou, ali svodi se na individualan odnos, ne institucionalan. Poželjne bi bile razmjene trenutne žive scene, koje su korisne svima - preko muzeja, galerija... Velik je broj mladih i kvalitetnih umjetnika.

U jednom ste razgovoru istaknuli kako mediji i tehnologija napreduju, ali ne i čovjek. Što se događa sa čovjekom, zašto stagniramo?

Čovjek je za mene primitivno biće koje raznim metodama neko bombarduje programski. Da troši, ne misli, ne vidi, ne čuje i ne govori. Stagniramo jer smo pod kontrolom medija, a sutra kada nas čipuju, završit ćemo evolutivni proces kao rasa. Blizu smo apokalipse koju sebi sami spremamo. Svjestan unos loše hrane, konzumacije gluposti. Koliko ste stabala posadili, a Danas je teško definisati umjetnost. Nekada je to bila jasna slika, intelekt, vještina, obrazovanje. Danas u tehnološkom moru plivaju razna naličja umjetnosti, najmanje je dobrih na površini. Institucije, koje imaju sredstva, ne nude mladima prostora, koliko već zvučnim imenimakoliko dnevno hemije trošimo? Siguran sam da je interes moćnih da se zaustavlja fizički i mentalni razvoj i da je ovo režija koja je pod kontrolom. Duhom su najzdraviji oni koji imaju najmanji kontakt sa tako reći civilizacijom.

Ovo nije civilizacija - ratovi, proizvodnja oružja, mržnja, religija, industrija - su alati zastrašivanja. Čak su insekti produktivniji. Prosječan covjek, ustaje, jede, troši, spava, reprodukuje se, ponavlja. Mali je broj ljudi koji kreiraju svijet, ostatak je destruktivan i misli samo na sebe. To je program kontrole, koji po istom receptu funkcioniše stotinama godina. Čovjek je nepravedan i nezahvalan.

Umjetnost je bitna, ali ipak ne toliko, kažete... Što je bitnije?

Sreća, ljubav, svijest o prolaznosti. Dišemo stabla, a rijetko su nam tema razgovora. Bitno je uživati i vidjeti lijepo u svemu, jer čaša je polupuna, a ne poluprazna. Trošiti život.

 

aem_copy75545.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti