H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayLuis Buñuel je filmom Diskretan šarm buržoazije upozoravao na apsurdnost činjenice da takav isprazni stalež uopće postoji, kamoli da vlada bilo kime, kamoli cijelim svijetom. U pandemijskom vrtlogu zbivanja rađa se šansa nove dekolonizacije - dekolonizacije misli. Svi su ljudi, a ne samo pjesnici, kako je učio A.B. Šimić, čuđenje u svijetu. Dok se svatko od nas bori za svoj život za živote drugih nas nije briga. Kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, a od gladi svakoga dana umre 15 tisuća djece? Smrt nije samo logična konzekvenca života, smrt mnogih logičan je proizvod neoliberalne mašinerije.

Kada je Luis Buñuel snimio svoje slavne filmove Diskretan šarm buržoazije (1972.) i Fantom slobode (1974.) oslikavajući svojim satiričkim genijem "dopadljivu dekadenciju" buržoazije, besmisao i svu apsurdnost njenog lažnog morala i dosadno-monotoni repetitivni karakter njihovog načina života u vremenu velikih društvenih pretumbacija, nemira i zahtjeva za promjenom (vrijeme Vijetnamskog rata, pobune mladih, nezadovoljstva “marginalnih” itd.) onda je svojom preciznom redateljskom rukom razgolio svu nemoć i društvenu nepotrebnost, suvišnost licemjernih lažnih "elita" i vladara svijeta koji proživljavaju duboku hipokriziju svih svojih kompromitiranih vrijednosti. Buñuelov Fantom Slobode bio je na izvjestan način ujedno i odavanje počasti Marxovom Bauku Komunizma kao simbolu prijetnje rušenja čitavog tog pomno izgrađenog kompleksa nagomilanih lažnih vrijednosti na kojima se temelji svijet tih "nepotrebnih ljudi", "komedijaša povijesti". Naravno da Buñuel kao jedan od najbriljantnijih predstavnika nadrealizma svojim žestokim cinizmom upozorava na svu apsurdnost činjenice da takav "isprazni stalež" uopće postoji, a kamoli da vlada s bilo kim, a kamoli cijelim Svijetom.

Dekolonizacija ideja u doba pandemija

Aktualna pandemija koronavirusa poput Buñuela dovodi u pitanje sve suvremene vrijednosti, raspored snaga i temelje aktualnog tipa globalne zajednice neoliberalnog kapitalizma. Ona istinski dovodi u pitanje način reprodukcije života kako pojedinca tako i totaliteta društva u kojemu živimo. Tako je Centro Latinoamericano de Análisis Estratégico objavio kako je ova pandemija pokazala kako su "zemlje globalnog Zapada" Spominjanje kolektiviteta i zajednice kontrolorima Svijeta uvijek politički miriše na opasno ljevičarenje ili neku od neokomunističkih derivacija onih teoretskih modela koji su služili za zastrašivanje ljudi strašnim "baukom komunizma" i "otimanjem privatnih sloboda". Apsurd je u tom što upravo privatne slobode nikada nisu bile ugroženije kao što su to danas, što je logična posljedica nametanja sebičnosti i društvene atomizacije kao vrhovnog općeg principa postojanjapotvrdile kako je ekstremni individualizam doživio slom. Ova zdravstvena kriza svakim se danom sve više legitimira kao kriza postojećeg tipa kapitalizma i kao kriza nositelja svjetske dominacije. U tom vrtlogu zbivanja rađa se šansa "nove dekolonizacije" - dekolonizacije (zarobljene) misli. Argentinski Universidad de Lanús u travnju je izdao publikaciju Pensamiento nuestroamericanos en el siglo XXI - Doprinosi epistemološke dekolonizacije u kojoj se razvijaju teze o nužnosti izgradnje alternative postojećem neoliberalnom modelu društva koji je u Latinskoj Americi nasilno implantiran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973. kada je srušena legitimna vlast predsjednika Allendea i instaliran general Pinochet kako bi Freedmanova Čikaška ekonomska škola u koprodukciji i pod sponzorstvom Bijele Kuće u kontroliranim uvjetima kombinacije vojno-fašističke diktatorske političke vlasti u praksi primijenila i provjerila kako funkcionira filozofija "magične ruke tržišta". Taj, u najbukvalnijem smislu, zločinački eksperiment provodio se u stvarnom životu stvarnog društva, nad stvarnim ljudima.

Eksperimentiralo se s neoliberalnim ekonomskim modelom koji je tisuće čileanskih domoljuba koštao života, ali je zato Miltonu Freedmanu osigurao slavu i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Što bi Buñuel rekao: "buržoazija se malo zaigrala" na tuđem terenu, ali su zato gurui slobodnog tržišta i negatori potrebe za socijalnom Državom dekorirani najvišim odličjima jedne trule, dekadentne svjetske zajednice elitnih licemjera. Postoji li uopće veći apsurd od toga ? Zar je uopće moguć veći primjer funkcioniranja lažnog morala kao jednog od temelja naše suvremene zbilje?

Osim toga, kriza izazvana COVID-om 19 pokazala je nemoć suvremene globalne zajednice temeljene na neoliberalnoj doktrini kao tobože neupitnom "božanskom" ekonomskom zakonu. Bit same univerzalne ljudske "demokratske zajednice" duboko je dovedena u pitanje. Zbog toga je sasvim razumljivo da se u nastaloj krizi javljaju ne samo kritike, nego i točke otpora "uvozu ideja" i nametnutoj "neoliberalnoj filozofiji života" iz koje je proizišao i dominantni ekonomski model suvremene epohe koji je posljedično izazvao katastrofalnu praksu u kojoj su zaštićeni samo pojedinci, a o kolektivnom zdravlju zajednice više nitko ne brine jer je i ljudsko zdravlje postalo nešto što se ne štiti samo po sebi nego je tržišno posredovano, kao i svaka druga roba.

Postojeća svjetska kriza nije stoga samo zdravstvena, nego i strukturalna, višeznačna i višeslojna kriza koja je toliko duboka da joj se kraj još uvijek ne nazire. Zato se na različitim točkama Svijeta traže zamjene za postojeće importirane kognitivne modele zapadnih društava koji su nametnuti svima ostalima. Traže se nova, kreativna rješenja za prevladavanje ove krize. Sjevernoameričko europska misao se nametnula kao univerzalna, a ova kriza se potvrdila upravo kao univerzalna kriza i kriza ovakvog tipa "univerzalnosti" tako da je sam smisao zajednice temeljene na neoliberalnoj zapadnoj logici došao u pitanje. Baš zato John William Cook govori o nužnosti "dekolonizacije misli" kao osnovnoj pretpostavci za izlazak iz postojeće katastrofalne situacije.

'Demokratski komunizam' kao rješenje

Kaos donosi korist onima koji ga namjerno proizvode, ali kaos i histerija koji su nastali pandemijom teško da su namjerno izazvani. Oni su samo logična posljedica neoliberalnog kapitalizma koji je do sada "programirani kaos" koristio za svoje sebične špekulativne interese da bi na kraju sam izazvao potres i urušavanje vlastitih temelja, zbog nesposobnosti da zaštiti javni interes. To je sasvim logično jer je taj tip kapitalizma Dok se svatko od nas bori za svoj vlastiti život izgleda da nas za živote drugih i nije baš previše briga. Jer kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, odnosno da samo zbog gladi umire 24 tisuće ljudi dnevno. Od toga su 5.5 milijuna djeca mlađa od pet godinaistreniran i usmjeren jedino ka zadovoljavanja privatnih interesa privilegiranih. Sada se pokazalo da nikakva privilegija ne može osigurati "privatno zdravlje" ako nije osigurano "kolektivno zdravlje",odnosno zdravlje zajednice. Ali spominjanje kolektiviteta i zajednice kontrolorima Svijeta uvijek politički miriše na opasno ljevičarenje ili neku od neokomunističkih derivacija onih teoretskih modela koji su služili za zastrašivanje ljudi strašnim "baukom komunizma" i "otimanjem privatnih sloboda". Apsurd je u tom što upravo privatne slobode nikada nisu bile ugroženije kao što su to danas, što je logična posljedica nametanja sebičnosti i društvene atomizacije kao vrhovnog općeg principa postojanja.

Odavno su postojali oni koji su Smrt izjednačavali s krajnjim izjednačavanjem svih ljudi koji su pred njom na kraju svog Života napokon postajali isti. Ali, to i nije baš tako u zajednici u kojoj je sve posredovano tržištem - pa tako i sam Život. Naime i Život i Smrt su na najapsurdniji mogući način postali nekom vrstom "kvazirobe" pošto su bogati mogli Smrt do određene mjere odgoditi kupovinom skupih zdravstvenih usluga, odnosno samog Života (ok se istovremeno ubrzano dokidala zdravstvena briga društva za sve ostale) što je za pauperizirane slojeve značilo ubrzanje napuštanja ove "doline suza". Njima je možda još jedino ostalo ufanje u neki bolji "onostrani svijet" i kvalitetniji "zagrobni život" uzdajući se nadrealni stav don Mladena Parlova, dekana splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, kako je "za nas kršćane manje važno hoće li osoba živjeti….To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomiren s Bogom." Zato su u uvjetima velikih kriza, neizvjesnosti i straha od smrti Božji Hramovi uvijek bili prepuni očajnih kandidata za umiranje!

Ali i bogati su sada isprepadani COVID-om 19 jer u vihoru širenja pandemije on pogađa i njih. Taj sićušan nevidljivi virus kao da je napokon uspio "demokratizirati nepravednu stvarnost" koja već predugo u svom neoliberalnom divljanju proizvodi nepremostive razlike i širi neviđenu nepravdu i razlike među ljudima. Ali sada je COVID 19 natjerao čak i moćne kontrolore postojeće zbilje da panično počnu poduzimati mjere zaštite svih ljudi jer im je postalo jasno da jedino tako mogu zaštititi i sami sebe. Naravno da je to poprimilo i svoj političko-filozofski smisao i Smrt nije samo logična konzekvenca Života, nego je Smrt mnogih postala logičan proizvod i posljedica funkcioniranja neoliberalne mašinerije reprodukcije totaliteta i gomilanja profita u rukama malobrojnihraspirilo rasprave među najpoznatijim sociolozima, filozofima itd, - pa je tako nezaobilazni i uvijek provokativni Slavoj Žižek najavio povratak "demokratskog komunizma" kao jedinog logičnog način izlaska iz ove krize. Ta teza o spasonosnom komunizmu kao rješenju postojeće neefikasnosti u obračunu s COVID-om 19 i efikasnom obliku organiziranja buduće globalne zajednice ljudi sasvim je očekivano izazvala pravu intelektualnu buru.

Digitalna "coronoliteratura" se već u travnju tako pojavljuje kao poseban fenomen. Hit digitalna knjiga Juha iz Wuhana (Sopa de Wuhan) objedinjuje tekstove petnaestak filozofa na ovu temu, a Žižek hitro izdaje i svoje najnovije e-djelo Pandemic ! Covid - 19 shakes the world. Rasprava još uvijek plodonosno traje tako da je COVID 19 oživio i ponešto zamrlu svjetsku filozofsku scenu.

Smrt i sloboda

Svi su ljudi, a ne samo pjesnici kao što nas je učio A.B. Šimić, "čuđenje u svijetu". Tako je ponovo vječna tema Smrti uletjela u fokus svakog ljudskog bića ma gdje se on trenutno nalazio. A čovjek ko čovjek, isprepadan i predoziran naplavinama informacija upitne kvalitete uglavnom se uzaludno pokušava skriti od nje, držeći se kao svog vrhovnog kategorijalnog imperativa one narodne mudrosti koja nas zdravorazumsko-alanfordovski uvjerava u neupitnu istinu jednostavne tvrdnje kako će upravo "mene najviše pogoditi moja vlastita smrt". Doduše, ne razumiju pritom kako u stvari tako samo potvrđuju Demokritovu misao kada je još davno upozoravao kako "bježeći od smrti ljudi trče za njom". I tako kao da je svaki on nas na neki način postao onaj Bergmanov vitez koji u kultnom Sedmom pečatu (1957.) igra šah protiv Smrti ne bi li nekako produžio vlastiti život.

Iz filma Sedmi pečat (Foto: Ny Film Center) Iz filma Sedmi pečat (Foto: Ny Film Center)

Ali dok se svatko od nas bori za svoj vlastiti život izgleda da nas za živote drugih i nije baš previše briga. Jer kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, odnosno da samo zbog gladi umire 24 tisuće ljudi dnevno. Od toga su 5.5 milijuna djeca mlađa od pet godina. Dakle, mi živimo u svijetu u kojem svaka 24 sata od gladi umre 15 tisuća djece. Od toga je 7 000 djece koja nisu doživjela niti mjesec dana života.Naravno da korporativni interesi, uživajući u svojim fiskalnim rajevima, guše ovakve informacije pokušavajući na Smrti i devastiranju Prirode ostvariti astronomske dobiti. Zbog toga pitanje očuvanja Prirode postaje središnje pitanje očuvanja Života Planeta Zemlje, zajedno s nama na njoj.

To su podaci UN-a i UNICEF-a koji izgleda ne uzbuđuju nikoga. A onda je s pandemijom koronavirusa Smrt pokucala i na vrata najrazvijenijih svjetskih društava. Je li netko ikada upalio društveni alarm zbog činjenice koju potvrđuje UN, a koja kaže da se godišnje ugasi 50 tisuća života žena i djevojčica koje su žrtve rodnog nasilja? Kolektivni mačistički duh jedna je od mnogih posljedica neoliberalnog stila života unipolarnog kapitalizma koji ostvaruje neviđene profite i u okviru kombinirane "duhan-alkohol" industrija koja prema podacima Ureda UN-a za Droge i Delikte i Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) dnevno ubije čak 27 tisuća ljudi.

Smrt nije samo logična konzekvenca Života, nego je Smrt mnogih postala logičan proizvod i posljedica funkcioniranja neoliberalne mašinerije reprodukcije totaliteta i gomilanja profita u rukama malobrojnih. Tako neoliberalna praksa suvremenog kapitalizma kao univerzalne zajednice ostvaruje svoj najdublji smisao. European Heart Journal je u svojoj recentnoj studiji primjenom matematičkih modela utvrdio da zbog udisanja kontaminiranog zraka u našim gradovima godišnje prerano umire devet milijuna ljudi ili 24 tisuće ljudi dnevno. Od intoksinacije hranom godišnje umre 400 tisuća ljudi ili tisuća ljudi dnevno.

Prema prošlogodišnjem istraživanju London School of Economics urbano stanovništvo po prvi put je nadmašilo ruralno stanovništvo 2017. Stampedo prema gradovima je krenuo. Njihova predviđanja kažu da će 2050. g. čak 2/3 svjetske populacije živjeti u gradovima, a 1/3 izvan njih. Svjetsko stanovništvo raste i Zemlja je sve prenapučenja, ali 90 posto rasta svjetskog stanovništva dešava se u Aziji i Africi, a gradovi postaju njihovi magneti zbog devastacije ruralnih dijelova svijeta. Ne tako davne 1900-te u gradovima je živjelo samo 13 posto svjetske populacije. Prisjetimo se da gradovi zauzimaju samo 0,5 posto svjetskog prostora, a da je samo između 2010 - 2015 urbano stanovništvo naraslo za novih 77 milijuna ljudskih duša. To je jedna čitava Francuska. Gradovi su tako postali mjesta stolovanja Života, ali i Smrti na što nas dramatično Ne treba zaboraviti kako su se već pojavile teorije tzv. "Socijalizma za bogate", a "Kapitalizma za sirotinju" koje kažu da su bogati spremni jačati Državu, ali samo u funkciji zaštite svojih parcijalnih interesa, a za "raju" i dalje ostaje "tvrdi kapitalizam" koji im samo garantira još veću muku, nepravdu, nejednakost i neizvjesnostupozorava ova pandemija (recimo pomor u New Yorku).

Naravno da korporativni interesi, uživajući u svojim fiskalnim rajevima, guše ovakve informacije pokušavajući na Smrti i devastiranju Prirode ostvariti astronomske dobiti. Zbog toga pitanje očuvanja Prirode postaje središnje pitanje očuvanja Života Planeta Zemlje, zajedno s nama na njoj. Danas je sve izvjesnije da je i virus COVID - 19 stigao među nas iz obogaljene, teško ranjene, silovane Prirode bez obzira je li samo puki bjegunac iz nekog od fantomskih frankenštajnovskih laboratorija razasutih diljem svijeta. U svakom slučaju COVID 19 je posljedica čovjekove nasilničke intervencije u biti Prirode, u njenu harmoniju i njenu logiku samoobnavljanja. Tako Čovjek kao dijete Prirode danas vrši Matricid, a ubijajući svoju Majku on ubija samog sebe. Riječ je o generičkom suicidu.

Socijalizam za bogate

Globalizatorska euforija završila je bukvalnim prisilnim ili dobrovoljnim zatvaranjem pojedinaca. U svom bjekstvu od prijetnje Smrti potpisali su svoje faustovske ugovore s Državom odričući se ekspresno ideala svoje osobne slobode kao fantomskog relikta nekada revolucionarne liberalne buržoazije. Ali Žižekovsko-Marxov "bauk komunizma" u vidu galopirajućeg jačanja Države kao jedinog mogućeg učinkovitog “borca” kontra COVID-a 19 stavio je i njihove zajednice pred nove dileme. Do efikasnog globalnog odgovora na globalnu dramu nije došlo i ljudi su se panično pozatvarali u svoje države, pa onda u svoje gradove, županije, stanove, sobe …odričući se bez problema svog prava na slobodu kretanja neumorno pričajući Šeherezadine milenijske priče ne bi li odgodili svoj nepovratni odlazak s lica Zemlje.

Globalizacija se pojavila kao izgovor malog broja ljudi da nametnu ili ojačaju svoju dominaciju nad svima. Oni nameću svoje sebične interese i moć bacajući pod noge svojih sebičnih interesa zbiljske interese nužne integracije čovječanstva zbog razloga postizanja humanih ciljeva korisnih svima. Zbog nakazne, mutirane neoliberalne globalizacije u vremenu generiranja sve veće nejednakosti i nepravde među ljudima svi sada beremo gorke plodove njihove prevare. Postalo je bjelodano da financijska tržišta ne štite Svijet od globalnih bolesti nego ih samo intenziviraju usmjeravajući ih prema najslabijima. Sve je to rezultiralo apsurdnom konzekvencom da smo danas dovedeni u situaciju nazadovanja u naporima ostvarenja ideala jednakosti ljudi i da smo se vratili u situaciju poput one početkom 20. stoljeća.Čak 2.8 milijuna radnica i radnika godišnje smrtno strada na radu, što je 7 600 dnevno, a 800 tsuća ljudi godišnje izvrši samoubojstvo. To znači da se svaki dan ubije 2 200 stanovnika.Tako izgleda “najbolji svijet od svih svjetova do sada” u kojem trenutno živimo

Thomas Piketty tako navodi kako je jedan posto najbogatijih Amerikanaca 1975. u svojim rukama koncentriralo 20 posto totalnog bogatstva (nekretnine, financije, itd.), a da se već 2018. to povećalo na 40 posto (poput 1920.). "Nevidljiva ruka tržišta" Adama Smitha pokazala se u ovoj krizi ne samo beskorisnom već osim što nikoga nije uspjela zaštititi - ta ista “ruka” postala je opasna za širenje pandemije jer je globalizacija funkcionirala jedino kao način uvećanja privatnog bogatstva velikih svjetskih kompanija, a s druge se strane pokazala sasvim beskorisnom za zaštitu ogromne većine ljudi. "Društveni strahovi" uvijek su bili slabašan temelj državne konstrukcije. Možda je zato vrijeme da razmislimo o Gramscijevom konceptu države kao usmjeravanju njene volje ka zajedničkim akcijama, a ako treba i zajedničkim žrtvama koje iziskuje zaštita javnih interesa provođenjem javnih politika pred opasnostima poput pandemije bilo koje bolesti ali i razarajućeg virusa ekonomske recesije čije žrtve postaju oni koji su ionako žrtve socijal- darvinistička teorije opstanka "najsposobnijih" i propadanja "slabih". A upravo se taj Spencerovskog duh ugnijezdio u samoj jezgri filozofije neoliberalnog dehumanizirajućeg kapitalizma koji se danas urušava na tako grozan način da prijeti urušavanjem kompletne ljudske civilizacije.

Ali ne trebamo nikada zaboraviti da iz svega ovoga kao tobožnji spasitelj može izrasti nekakav još veći Društveni Monstrum ako na vrijeme ne shvatimo da je krajnji čas da se okrenemo interesima zajednice i svih onih koji je čine, a ne interesima privilegiranih dominirajućih struktura. Treba nam Država kao “zajednica zaštite” pred rizicima smrti i ekonomske krize. Nužno je dokidanje prakse u kojoj sudbina mnogih ovisi o Kaos donosi korist onima koji ga namjerno proizvode, ali kaos i histerija koji su nastali pandemijom teško da su namjerno izazvani. Oni su samo logična posljedica neoliberalnog kapitalizma koji je do sada "programirani kaos" koristio za svoje sebične špekulativne intereseinteresima malobrojnih koji su uzurpirali monopol odlučivanja u ime svih nas. I ne treba zaboraviti kako su se već pojavile teorije tzv. "Socijalizma za bogate", a "Kapitalizma za sirotinju" koje kažu da su bogati spremni jačati Državu, ali samo u funkciji zaštite svojih parcijalnih interesa, a za "raju" i dalje ostaje "tvrdi kapitalizam" koji im samo garantira još veću muku, nepravdu, nejednakost i neizvjesnost. Tako je u SAD-u predsjednik Trump ovih dana odobrio financijske beneficije velikim korporacijama i bankama. Program pomoći malim i srednjim poduzećima je propao, a na Floridi je od 650 tisuća molbi radnika za subvencije zbog nezaposlenosti udovoljeno samo 30 tisuća.

Prema zadnjim podacima International Labour Organizationa čak 81 posto svjetskih radnika pogođeno je uvedenim "mjerama zaštite". Izgubilo se 6.7 posto radnih sati u prva tri mjeseca 2020. što je ekvivalent od 230 milijuna radnih mjesta. Europa će do svibnja izgubiti 7.8 posto radnih sati što je ekvivalent od 15 milijuna radnih mjesta. Pacifička Azija gubi 7.2 posto radnih sati što iznosi čak 150 milijuna radnih mjesta. SAD gubi 6.3 posto radnih sati što iznosi 29 milijuna radnih mjesta . A 38 posto svjetske radne snage nalazi se u najpogođenijim sektorima (ugostiteljstvo, trgovina, industrija, nekretnine ). Ova četiri sektora obuhvaćaju čak 1 milijardu i 400 milijuna svjetske populacije. Istovremeno dvije milijarde radnika nema nikakav ugovor o radu i dio su tzv. "podzemne ekonomije". Radne nesreće su kategorizirane kao profesionalne bolesti. Čak 2.8 milijuna radnica i radnika godišnje smrtno strada na radu, što je 7 600 dnevno, a 800 tsuća ljudi godišnje izvrši samoubojstvo. To znači da se svaki dan ubije 2 200 stanovnika.Tako izgleda “najbolji svijet od svih svjetova do sada” u kojem trenutno živimo!

Pa zar nije nužna jedna temeljita promjena ako uopće svi zajedno, kao rod, želimo nastaviti dalje ? Zaista, nakon svega, moramo priznati kako je čudan ovaj Svijet pa zato treba dobro pripaziti da nas ponovo ne zavede "diskretan šarm buržoazije" koja u svojoj dekadenciji poput lišaja već stoljećima vegetira na tijelu svih nas i rado bi tako nastavila dalje.

<
Vezane vijesti