H-Alter
Foto: Ivan DošenFoto: Ivan Došen"U svom tom ludilu ohrabrujuće je koliko je ljudi zapravo spremno stati iza dnevnika jedne žrtve zločinačkog režima i koliko će zapravo ljudi imati taj Dnevnik u obveznoj kućnoj lektiri. Znam da to nije dovoljno, jer ne mogu se teško stečene civilizacijske vrijednosti njegovati samo unutar famozna 'četiri zida' niti ovisiti o hiru pojedinca. One se podrazumijevaju, ne dovode se u pitanje, zdrava država ih ne dovodi u pitanje, čuva ih zakonima i Ustavom, a ako ipak dovodi, znak je da imamo ozbiljnih problema", govori Davor Ivankovac, jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije.

U povodu nove zbirke poezije razgovaramo s Davorom Ivankovcem, jednim od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije.  

Nakon Rezanja magle i Freuda na Facebooku, Doba bršljana vaša je treća knjiga poezije. Kako ste došli do naslova?

Naslovu je kumovao urednik knjige Kruno Lokotar. Radni naslov rukopisa, koji sam povlačio godinama, u konačnici nije bio dovoljno obuhvatan, pa sam ponudio dvadesetak motiva od kojih bi se mogao napraviti naslov. Ni jedan od njih nije bio bršljan. Onda je Kruno rekao: "taj tvoj bršljan je čista propast" i tako smo došli do naslova. Meni se na prvu jako svidio, a da je dobro pogođen vidimo i po dosad objavljenim kritikama u kojima je svaki kritičar imao drukčiju interpretaciju bršljana, samim time i objašnjenje naslova. Po tome znam da sam barem s naslovom uspio. Zanimljivo je da s naslovima imam problema – lakše napišem niz tekstova nego što za njih osmislim naslove, bilo da je riječ o poetskim tekstovima, pričama ili kritikama. Ne nadolaze mi sami od sebe, moram ih tražiti. Od moje tri zbirke, samo je drugi naslov moj, dok mi je s Rezanjem magle pripomogla Sanja Jukić.

Književni kritičari ističu da vašu poeziju karakterizira melankolija ravnice, sve ono gdje živite. Koliko tu ima nepripadanja?

Istina, izrazito sam povezan s ravnicom, ravničarskim krajolikom, ali to je normalno, nema u tome nekakvog lokalpatriotizma i nema potrebe za mistifikacijom: krajolik u kojem desetljećima živimo jako nas određuje i nije čudno da nam to ulazi u poeziju. Ulazi i u nas, u našu narav, mentalni Sama melankolija nije nužno vezana uz ravnicu, rekao bih, mogu sasvim lako zamisliti melankolični ugođaj u planinskom ili primorskom/otočkom krajoliku. Ima to svoje korijene u umjetnosti, ima svoje potvrde, ta za panonska prostranstva tobože svojstvena melankoličnostsklop, pa tako i u ono što radimo. Isto je i s vremenom, odnosno meteorološkim prilikama, htjeli mi to ili ne, vremenske prilike utječu na to kako ćemo otići do obližnje trgovine, tako da ih nikako ne vidim kao potrošeni klišej u poeziji. Nije neki motiv sam po sebi klišej, nego način na koji smo ga obradili i upravo po obradi građe razlikujemo dobru od loše poezije.

Sama melankolija nije nužno vezana uz ravnicu, rekao bih, mogu sasvim lako zamisliti melankolični ugođaj u planinskom ili primorskom/otočkom krajoliku. Ima to svoje korijene u umjetnosti, ima svoje potvrde, ta za panonska prostranstva tobože svojstvena melankoličnost; u nas se najviše spominju mađarski redatelj Béla Tarr i pjesnik Delimir Rešicki. Često me uspoređuju s Rešickim, ali moram priznati da su mi draži pjesnici Slađan Lipovec i Oto Tolnai. Da, dijelom sam te poetike, tog panonskog mentaliteta, ali za doživljaj ravnice iz vlaka uglavnom nije potreban neki pjesnik, dovoljni su ravnica i vlak.

Između ostalih nagrada, dobitnik ste i Goranovog vijenca za mlade pjesnike 2012. godine. Što znači dobiti najvišu nagradu za poeziju u Hrvatskoj? Mijenja li to što na stvari, kako kod recepcije djela, tako i egzistencijalno? 

Dvije nagrade koje su mi nešto značajno donijele su nagrada Lapis Histriae za kratku priču Ponedjeljak na Forumu Tomizza 2017. godine i nagrada Goran koju spominjete, za zbirku poezije Freud na Facebooku. Dakle, nagrade koje vam donose i vidljivost u medijima i pažnju u književnim krugovima, značajan novčani fond kao u slučaju Lapis Histriae ili simbolički kapital koji više od pola stoljeća sa sobom nosi nagrada Goran i Goranovo proljeće. Nagrada Goran pogurala me i u književnom, ali i u egzistencijalnom smislu. Dotad sam stagnirao, a tada sam krenuo naprijed.Drago mi je vidjeti da unatoč konstantnim pokušajima sabotiranja, Goranovo proljeće ne samo da ne stagnira, nego napreduje

Zarez mi je otvorio prostor za okušavanje u kritici, brojni časopisi tražili su poeziju, kritike, uslijedili su i prvi prijevodi, pozivi na razne festivale pristizali su ponekad i tako frekventno da sam morao neke odbijati. Znate, kad vas dotad nitko ne zapaža, a onda postanete laureat Goranovog proljeća, itekako to osjetite. Drago mi je vidjeti da unatoč konstantnim pokušajima sabotiranja, Goranovo proljeće ne samo da ne stagnira, nego napreduje. Odnedavno je dijelom međunarodne pjesničke platforme Versopolis, izravno je zaslužno za prevođenje i inozemnu afirmaciju naših pjesnikinja i pjesnika i po tome je daleko iznad bilo koje druge pjesničke manifestacije u nas.

Medijski prostor za kritiku i kulturu danas je bitno sužen, a Hrvatska je spala na zemlju koja doslovno nema novina tipa Zarez, u kojoj na kiosku npr. ne možete kupiti domaći filmski časopis i slično. Ako se budućnost kod nas na neki način već dogodila, što možemo očekivati od svega što dolazi?  

Rekao bih da je prostor kulture i kritike srezan u mainstream medijima, a lako je dokučiti i zašto: poezija i književna kritika nisu osobito Teško se tu izboriti za imalo prostora, jer novine ne prodaju blokovi književne i filmske kritike, nego obnažene starlete, dnevnopolitičke senzacije i klikbejt glupostiprofitabilne djelatnosti, pa su ih istisnule tržišno zanimljivije i atraktivnije stvari i pojave. Teško se tu izboriti za imalo prostora, jer novine ne prodaju blokovi književne i filmske kritike, nego obnažene starlete, dnevnopolitičke senzacije i klikbejt gluposti. Zamislite jednu klikbejt književnu kritiku: Nikad nećete pogoditi o kakvoj se poeziji radi! Ne ide to. Specijaliziranih časopisa i portala ima poprilično, pa tako i prostora za kritiku, ali sve to o(p)staje na rubu medijskog prostora i gotovo da ne ostavlja traga u književnim krugovima, kamoli među čitateljstvom. To posebno vrijedi za časopise koji nemaju svoj web-portal, pa ono otisnuto u njima dopire samo do nekolicine pretplatnika.

Zarez je dosta dobro popunjavao tu prazninu i na kioscima je bio svojevrsni svjetonazorski antipod Vijencu, koji također u dvotjednom ritmu donosi na kioske nove književne kritike. Danas na kioscima možete kupiti Vijenac, Hrvatsko slovo i tko zna kakve još časopise s desnim ideološkim predznakom, neke čak i radikalnim, ali ničeg sličnog Zarezu nema. Jasno vam je odakle udar dolazi. Ne bih rekao da su tu prazninu popunile Novosti, koje donose po jednu ili dvije književne i filmske kritike u svakom broju, jer Novosti i nisu primarno časopis za kulturu. Zarez je bio odličan poligon za vježbanje mladim autorima, bilo je lako početi kad ste imali Zarez, danas ga nema i ne znam gdje se nove generacije mladih kritičara profiliraju i bruse svoj stil. Čistka traje godinama, u zamahu je još uvijek i ne vjerujem da će to divljaštvo stati samo od sebe.Danas na kioscima možete kupiti Vijenac, Hrvatsko slovo i tko zna kakve još časopise s desnim ideološkim predznakom, neke čak i radikalnim, ali ničeg sličnog Zarezu nema

Dnevnik Anne Frank skinut je s popisa knjiga za lektiru. Što mislite o tome?

Ne znam koliko je istine u svemu tome, ali moram priznati da nisam previše iznenađen, petljanje oko lektirnih naslova poput Dnevnika Anne Frank gotovo da se može očekivati. U svom tom ludilu ohrabrujuće je vidjeti koliko je reakcija izazvala ta vijest, koliko je ljudi zapravo spremno stati iza dnevnika jedne žrtve zločinačkog režima i koliko će zapravo ljudi imati taj Dnevnik u obveznoj kućnoj lektiri. Znam da to nije dovoljno, jer ne mogu se teško stečene civilizacijske vrijednosti njegovati samo unutar famozna "četiri zida" niti ovisiti o hiru pojedinca. One se podrazumijevaju, ne dovode se u pitanje, zdrava država ih ne dovodi u pitanje, čuva ih zakonima i Ustavom, a ako ipak dovodi, znak je da imamo ozbiljnih problema.

Jedan od perfidnijih komentara koji smo mogli čuti došao je sasvim očekivano od Nina Raspudića koji se zapitao kojem dječaku je zanimljiv dnevnik jedne djevojčice. Rekao bih, svakome dječaku je zanimljiv dnevnik jedne djevojčice, u onoj mjeri u kojoj su dječacima zanimljive djevojčice i njihova intima. Ali to je najmanje bitno u cijeloj priči, zna dobro Raspudić zašto je Anna Frank (bila) u lektiri, on se samo stavio u poziciju ciničnog nacionalističkog odvjetnika, pa sipa otrov i ne mari za nelogičnosti u koje zapada. Ne pita se primjerice, ta intelektualna Zna dobro Raspudić zašto je Anna Frank (bila) u lektiri, on se samo stavio u poziciju ciničnog nacionalističkog odvjetnika, pa sipa otrov i ne mari za nelogičnosti u koje zapadagromada, kojem dječaku je zanimljiv Mali ratni dnevnik i zašto je taj dnevnik jedne fiktivne djevojčice, k tome i skučenih književnoestetskih, svjetonazorskih i moralnih dosega godinama na popisu lektire?

Radite u vukovarskoj Gradskoj knjižnici. Kakav tip ljudi koristi usluge narodne knjižnice i što posuđuju?

S obzirom da smo narodna knjižnica, otvoreni smo praktički za sve, bez obzira na dob, uvjerenja, imovinsko stanje, baš kako i definicija kaže. Korisnici su nam, rekao bih, od 9 dana do 90 godina starosti, dolaze nam s različitim potrebama i čitalačkim afinitetima, a mi smo ih praktički sve u stanju uslužiti, od slovarice za najmlađe do stručne literature za razne specijalizacije, od dnevnog tiska do interneta. Naravno, rad s ljudima zna biti stresan, treba se svakome prilagoditi i pristupiti mu s jednakim obzirom i pažnjom, jednako profesionalno, tako da ne radimo neku razliku među korisnicima kojima treba lektira za osnovnu školu i onih koji žele čitati trivijalnu književnost, Sportske novosti ili ruski realizam. I Dnevnik Ane Frank i Mali ratni dnevnik naći će svog konzumenta, do posljednjeg primjerka.

Jedan ste od prvih koji su u nas objavljivali poeziju na društvenim mrežama. U Hrvatskoj danas upravo su društvene mreže jedan od značajnih kanala njene distribucije. Poezija je time dobila na vidljivosti, je li i još što?

Facebook je odlična platforma za samopromociju, oglašavanje, kontakt s čitateljima, osobito u kontekstu svega gore rečenog o položaju kulture Nisam ja generalno protiv objavljivanja na društvenim mrežama, nije problem ni to što pjesničkim taštinama izrazito godi svaki lajk i srce, neka ih, ali mislim da je problem kada lajk i srce postanu kriteriji književne kvalitete, a izostanak istog se mjerka, odvaguje i uzima za zlou medijima. Ali ujedno je i platforma za skribomaniju, diletantizam i sudare poetskih taština. Po tome se razlikuje od časopisa i portala s jasnom uređivačkom politikom i kriterijima. Jest vidljivije, ali korisne informacije i dobru poeziju doslovce morate iskopati, zagušeni hiperinflacijom stihova. Kada tako nešto kažem, mnogi mi jako zamjere, zaboravljajući valjda da sam upravo ja, kako ste rekli, još 2012. na Facebooku objavljivao svoju novu poeziju i spontano stvarao koncept zbirke Freud na Facebooku.

Nisam ja generalno protiv objavljivanja na društvenim mrežama, nije problem ni to što pjesničkim taštinama izrazito godi svaki lajk i srce, neka ih, ali mislim da je problem kada lajk i srce postanu kriteriji književne kvalitete, a izostanak istog se mjerka, odvaguje i uzima za zlo. Nije to pretjerivanje. Vidim kako prijavljuju za potpore ono što su našli na Facebooku, između dva zalogaja, i smatraju se time urednicima i mecenama, potkopavajući tako ostale kolege urednike, koji su si možda dali truda i mjesecima kopali, istraživali, čitali. Vidim kako se pjesnik uskopistio jer nije uvršten u nekakvu opskurnu panoramu, pa mu fanovi čak predlažu peticije i prosvjede. Vidim kako pjesnik piše pjesmu o "odfrendavanju" Dorte Jagić jer mu dotična ništa ne lajka. Već danima gledam u taj tekst kao u prometnu nesreću, ne mogu prestati. Vidim kako se pjesnici stavljaju u službu lokalnog dnevnopolitičkog pripetavanja. Vidim kako se zbog lajka ili drukčijeg mišljenja tu i tamo izvrijeđaju na pasja kola i kako kritiku na račun svoje poezije ili poezije svoje ljubavnice uzimaju kao osobnu uvredu i uzvraćaju najnižim udarcima.

Svašta vidim i čujem. Sve me je to počelo umarati, čak i uznemiravati, crpiti mi energiju koju mogu preliti negdje drugdje, valjda to smijem reći a da ne dobijem "posvetu". Treba li mi doista sve to? Evo, Doba bršljana nisam objavljivao, a ni promovirao na Facebooku, pa sam ipak u kratkom vremenu dobio šest odličnih kritika, mnogobrojne pozive na promocije, intervjue… Kako to? Znam da pjesnicima često fali samopoštovanja, ali Pitanje je zapravo – što je za nas poetično? Za nekoga je austrougarska građevina, za drugoga hrpa smeća, nekom trećem obale rijeke. Svaki grad, gradić ili selo ima svoje specifičnosti koje bi njegovim stanovnicima, ili pak došljacima i prolaznicima, mogle djelovati kao poetičneponekad se zapitam, bože, kako su svi ti geniji uopće opstajali sami sa sobom prije interneta i društvenih mreža?

Koja je najpoetičnija stvar u Vinkovcima?

Pitanje je zapravo – što je za nas poetično? Za nekoga je austrougarska građevina, za drugoga hrpa smeća, nekom trećem obale rijeke. Svaki grad, gradić ili selo ima svoje specifičnosti koje bi njegovim stanovnicima, ili pak došljacima i prolaznicima, mogle djelovati kao poetične. Radim u Vukovaru, koji je najbliži grad Vinkovcima, ali jako drukčijih specifičnosti, već po tome što se pruža uz jednu obalu Dunava, dok su se Vinkovci raširili u ravnici. Ne znam kako bilo tko doživljava Vukovar ili Vinkovce i kakvu predodžbu ima o njima. Meni, primjerice, na spomen Vinkovaca prvo pada napamet veliki željeznički čvor, na kojemu sam proveo vjerojatno više vremena i od nekih željezničara.

Naravno, cijeli moj život je na tim ulicama, a soundtrack svega toga su stare Majke, zvuk koji mi je devedesetih i kasnijih godina bio više od rocka. Bio je to kult, a Bare je bio šaman. Pričao je o životu, a ja sam vjerovao da se obraća izravno meni. Danas mi je jako teško razdvojiti djetinjstvo i mladost od zvuka Majki i buke vlakova, između kojih povremeno nađe svoj put do uha i buka topova. Na svoj su način o svemu tome u svojoj poeziji svjedočili dosad najbolji vinkovački pjesnici - i pjesnici Vinkovaca - Milan Maćešić i Franjo Nagulov. Najpoetičnija poezija, pak, koja je ikada došla iz Vinkovaca je poezija Marijane Radmilović. Njene dvije dosadašnje zbirke u vrhu su suvremenog hrvatskog pjesništva, a prema poetskom vrhu sigurno napreduje i Goranovka Mateja Jurčević. Čitajte ih.

<
Vezane vijesti