To što se Europa danas pravi važna sa svojim sedamdesetogodišnjim mirom samo je izraz cinizma i licemjerja, jer ne samo da dopušta ratove na svojim rubovima, nego svoj ekonomski i politički prosperitet uvelike temelji na proizvodnji i izvozu oružja, a time i proizvodnji i izvozu ratova.

Nikad više, "never again, nie wieder, plus jamais: dvije jednostavne riječi koje izražavaju čitavu povijest i nadu za budućnost, te smo danas sigurni da naša djeca neće biti poslana da se bore jedna protiv drugih. To je jedna apsurdna ideja, to je jedna važna ideja, to je napredak u pravom smislu riječi, a u tome se, čini mi se, nalazi najveći izazov za čovječanstvo." Tako je govorio Guy Verhofstadt - dugogodišnji belgijski premijer, a današnji član Europskog parlamenta te vođa ALDE-a (Group of the Alliance of Liberals and Democrats for Europe) - govoreći 16. travnja 2014. na plenarnoj raspravi Europskog parlamenta, posvećenoj stogodišnjici početka Prvog svjetskog rata.

U BiH  Gavrilo Princip je istovremeno i heroj i zločinac, a Franz Ferdinand je istovremeno i okupator i osloboditelj, Gavrilov pištolj je uperen u ideju Bosne i Hercegovine, a Franjini topovi u ideju Republike Srpske. 

Nikad više - rekao je, dakle, Verhofstadt, a s njim i Europska unija, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2012. godine. To je ujedno i opći europski i svjetski ton komemoriranja godišnjice Velikog rata: nikad više sukobi, nikad više ratovi, samo dijalog, suradnja i vječni mir. Zapravo jedine disharmonične note o obljetnici početka Prvog svjetskog rata dolaze iz Bosne i Hercegovine, odakle je taj rat i krenuo 1914. godine. Tamo se, u sjeni Prvog svjetskog rata i neimenovanog rata s kraja 20. stoljeća, bez ustručavanja ne vodi dijalog niti se teži pomirenju, zaoštrava se retorika i oštre se noževi, Gavrilo Princip je istovremeno i heroj i zločinac, a Franz Ferdinand je istovremeno i okupator i osloboditelj, Gavrilov pištolj je uperen u ideju Bosne i Hercegovine, a Franjini topovi u ideju Republike Srpske. Sto godina nakon onog rata, u Bosni i Hercegovini jedni ćute K.u.K. nostalgiju, uključujući čežnju za čvrstom rukom, po mogućnosti hrvatskom, drugi gaje diskretne simpatije za Tursku, Iran i arapske zemlje, treći se uzdaju u majku Srbiju i pomajku Rusiju, a svi skupa recitiraju ode Europskoj uniji i NATO-u, iako za svakoga ponaosob te dvije utvare imaju drugačiji smisao.

Međutim, Bosanci i Hercegovci, koji se ne mogu dogovoriti ni oko prošlosti ni oko budućnosti, samo su iskreni u svom politički nekorektnom igranju s ratom. Jer Europa i svijet, koji su 28. lipnja 2014. došli u temeljito uništenu Bosnu i Hercegovinu na žicama violina, nude samo cinizam i licemjerje. Drugim riječima, između sarajevske Vijećnice i višegradskog Andrićgrada - dviju slika koje disparatnima mogu smatrati samo oni koji su neupućeni u bosansko-hercegovačku situaciju -  vlada siguran balans kakav vlada i čitavim svijetom: balans moći i nasilja koji kontinuirano producira disbalans i nesigurnost među svjetskim stanovništvom. I zato je točno ono što je Verhofstadt, namjerno ili slučajno, rekao: antiratno "nikad više" danas je jedna koliko važna, toliko i apsurdna ideja. Apsurdna s obzirom na stvarnost koju, s drugim svjetskim silama, kreira i ta Europska unija u čije ime Verhofstadt govori. Ne smijemo zaboraviti da su se recentni ratovi u pravilu vodili, ili se još uvijek vode, pod zastavom mira i demokracije. A mir i demokracija koji dolaze na tenkovima u pravilu rezultiraju kaosom i krvlju do koljena. I tako već stotinu godina. To što se Europa danas pravi važna sa svojim sedamdesetogodišnjim mirom samo je izraz onog cinizma i licemjerja, jer ne samo da dopušta ratove na svojim rubovima, nego svoj ekonomski i politički prosperitet uvelike temelji na proizvodnji i izvozu oružja, a time i proizvodnji i izvozu ratova. Najveći gospodari rata su oni koji najzdušnije komemoriraju Prvi i Drugi svjetski rat, govoreći "nikad više".

Godine 1914.  je inaugurirano ratno stanje koje, uz globalni konsenzus, bez prestanka traje do danas, i danas. Kao što pjeva mostarski Zoster: 1914. je Gavrilo krenuo na put bez povratka, i svi smo krenuli na put bez povratka, pa još i danas hodimo njime...

Uglavnom, 1914. godine je inaugurirano ratno stanje koje, uz globalni konsenzus, bez prestanka traje do danas, i danas. Kao što pjeva mostarski Zoster: 1914. je Gavrilo krenuo na put bez povratka, i svi smo krenuli na put bez povratka, pa još i danas hodimo njime...

Taj ratni film nikad ne završava, završavaju samo epizode, primjerice, Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat. Kao što je Drugi svjetski rat zapravo počeo odmah nakon Prvog, tako je odmah nakon Drugog započeo Treći svjetski rat, unutar kojeg su posljednji balkanski ratovi, ratovi u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i Ukrajini, te uglavnom nevidljivi, ali itekako okrutni afrički ratovi, samo novije epizodne scene kakvih će biti još mnogo. "Treći svjetski rat" nije samo metafora za izvanredno stanje u kojem se nalazi svijet kojim vladaju eksploatatorska (neoliberalistička) kapitalistička ekonomija i birokratsko-militaristička pseudodemokratska politika, nego je to neprekidni niz stvarnih ratova koji se već desetljećima, uglavnom na svjetskim periferijama, daleko od sjajnih metropola svjetskih sila, vodi s nevjerojatnom konzistencijom, uz intenzivan angažman tih svjetskih sila i s njima združenog korporativnog kapitala. "Rat postaje sveopćom pojavom, globalan i beskrajan", kažu Michael Hardt i Antonio Negri u knjizi Mnoštvo, a "kada izvanredno stanje postane pravilo i kada nedovršeno stanje postane nedovršivo stanje, tada tradicionalno razlikovanje rata i politike postaje sve pomućenije". Zato nam je danas toliko teško razlučiti gdje prestaje politika i počinje rat (i obrnuto), a pogotovo zaključiti da rat niti ne prestaje, te da se ono što nazivamo politikom temelji na permanentnom ratu, dok je hranidbena podloga tog rata - kapitalizam.

Kako nas je Lenjin poučio, imperijalizam je najviši stadij kapitalizma, a najviši stadij imperijalizma je rat. Naslov studije Darka Suvina (objavljene u časopisu Filozofska istraživanja, br. 83, 4/2001) dobro konstatira stanje stvari: "Kapitalizam znači/treba rat". Suvin tu tezu opširno elaborira, govoreći o robi oružja kao stupu vladajućeg ekonomsko-političkog sistema te o ratu kao dominanti u nekrofilskom kapitalizmu, no zaključak je svejedno ono što je u sažetom obliku istaknuto u naslovu tog teksta: kapitalizam ne samo da treba rat, kapitalizam jest rat.

Saveznici SAD-a u tom svjetskom ratnom pohodu nisu samo Velika Britanija, Njemačka, Saudijska Arabija, Japan ili Hrvatska, čiji vojnici ratuju rame uz rame s američkima, nego su saveznici SAD-a svi oni koji žele rat kako bi sačuvali pozicije moći i unaprijedili sistem ekonomsko-političke moći, koji o ratu i ratovanju ovisi.  

Naravno da glavna uloga u tom predugom ratnom filmu pripada Sjedinjenim Američkim Državama, kao najjačoj vojno-političkoj i kapitalističkoj velesili. Želimo li razumjeti i opisati Treći svjetski rat, moramo se fokusirati prije svega na SAD, jer SAD nakon Drugog svjetskog rata praktično nisu prestajale ratovati.  Popis ratova u koje su bile uključene Sjedinjene Države svakako mora biti dopunjen popisom "ne-ratnih", a ponekad i "anti-ratnih intervencija" u kojima je Amerika sudjelovala. Ovakvi popisi zasigurno nisu potpuni, jer i tamo gdje nema američkih vojnika ima uvijek američkih diplomata. Od Koreje i Vijetnama do Afganistana i Iraka, uz mnoštvo lokalnih ili regionalnih, manjih ili većih ratova koje su SAD pokretale ili poticale, američka ratna mašinerija, koju pokreću motori kapitalizma, savršeno funkcionira i proizvodi mljeveno meso, dakako, lijepo zapakirano. Dovoljno je reći da je u prvih deset godina rata u "oslobođenom Iraku" bilo više od 189.000 izravnih žrtava rata, od čega oko 134.000 civilnih žrtava. Usput se možemo podsjetiti da je rat u Iraku počeo pod izgovorom sprečavanja Sadama Huseina da proizvodi i upotrebljava oružje za masovno uništenje, da bismo nakon deset godina doznali, na primjer, kako su američke vojne snage u Iraku masovno koristile municiju s osiromašenim uranom, većinom u gusto naseljenim mjestima. O Iraku kao unosnom biznisu za američku vladu i američke kompanije ovdje ne treba trošiti riječi, jer krvavi trag SAD-a je, kao i uvijek, trag kapitala i profita.

Dakako, nije Amerika usamljena u projiciranju svojih ratno-političkih i ratno-ekonomskih vizija na svjetskom planu, nego ima itekako marljive saveznike. No, treba istaknuti da saveznici SAD-a u tom svjetskom ratnom pohodu nisu samo Velika Britanija, Njemačka, Saudijska Arabija, Japan ili Hrvatska, čiji vojnici ratuju rame uz rame s američkima, nego su saveznici SAD-a svi oni koji žele rat kako bi sačuvali pozicije moći i unaprijedili sistem ekonomsko-političke moći, koji o ratu i ratovanju ovisi. U tom smislu, razlike između "saveznika" i tih njihovih saveznika nisu bitne; mir koji donose Sjedinjene Države, na čelu s post-hladnoratovskim i postmodernim Obamom, u konačnici je isti kao mir koji bi Ukrajini htjela donijeti Rusija, na čelu s Putinom, a Bliskom Istoku Islamski kalifat na čelu s Al-Baghdadijem. Zato bi, u duhu globalnog cinizma i licemjerja, bilo logično da sljedeću Nobelovu nagradu za mir, nakon tri ratna druga Arafata, Peresa i Rabina, te nakon Baracka Obame i Europske unije, dobiju Vladimir Putin ili Abu Bakr al-Baghdadi, jer i oni rade na izgradnji svjetskog mira kakav je uspostavljen 1918., pa ponovno 1945. i traje sve do danas. Nagrada koju je ustanovio Alfred Nobel, kojega su u njegovo vrijeme nazivali "trgovcem smrću", time bi došla u prave ruke, jer - kakav mirovnjak, takva i nagrada za mir, a kakva nagrada za mir, takav i mir.   

Ključne riječi: Prvi svjetski rat
< >
Vezane vijesti