H-Alter
foto: Ognjen Alujevićfoto: Ognjen AlujevićHrvoje Jurić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Europska unija ne želi Hrvatsku iz ljubavi. Radi se o ugovorenom braku koji je, kao i svaki ugovoreni brak, samo legalizirana prostitucija, u kojoj strada subjekt kojeg se podvodi. U toj promišljenoj i pomno kalkuliranoj vezi uopće nije riječ o našoj "slavnoj povijesti i kulturi" nego o antidemokratskoj geopolitici i kapitalističkoj ekonomiji.

Nakon maratonskog pregovaračkog razdoblja, Hrvatska će 1. srpnja postati 28. članica Europske unije. Tim povodom razgovarali smo s Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te članom Sindikata "Akademska solidarnost" i grupe "Direktna demokracija u školi". U razgovoru za "H-Alter", Jurić govori o budućnosti Hrvatske u EU, crnim scenarijima koje Hrvatskoj prognoziraju europski mediji, položaju radnika i ulozi sindikata unutar europske zajednice te mogućnostima za izvanparlamentarno društveno-političko djelovanje.

Prvog srpnja Hrvatska će postati najnovija članica Europske unije. Kakva je budućnost Hrvatske u Uniji?

Dovoljno je reći da je budućnost Hrvatske u Uniji - europska. Međutim, ne radi se o romantiziranoj Europi, o kojoj Hrvati maštaju "od stoljeća sedmog" ili od 1990, jer Europska unija nema veze s kulturom, političkom kulturom i socijalnim blagostanjem, što se, protivno stvarnosti, i dalje upisuje u pojam Europe. EU je hladni i bešćutni birokratski Moloh koji proždire upravo sve ono što naši naivni "europejci" smatraju Europom. EU nije niti "jedinstvo u različitosti", niti jezgra neke alternativne, nadnacionalne politike budućnosti, nego je ona primarno ekonomska unija, tj. servis krupnog kapitala i mehanizam ekonomskog podčinjavanja političkih zajednica i pojedinaca. A hrvatska politička oligarhija, nakon što je na lokalnoj burzi uspješno provela rasprodaju društvene imovine i zajedničkih dobara, odlučila je prodati na europskoj burzi i cijelu Hrvatsku, njene ljudske i prirodne resurse, odnosno ono što je preostalo, reliquiae reliquiarum. Možda nekima još nije jasno, pa treba istaknuti očiglednu stvar: EU ne želi Hrvatsku iz neke ljubavi. Radi se o ugovorenom braku koji je, kao i svaki ugovoreni brak, samo legalizirana prostitucija, u kojoj dakako strada subjekt kojeg se podvodi. U toj promišljenoj i pomno kalkuliranoj vezi uopće nije riječ o našoj "slavnoj povijesti i kulturi" nego o antidemokratskoj geopolitici i kapitalističkoj ekonomiji.

Kako izgleda Europa kojoj se Hrvatska pridružuje?

Europa, kojoj se Hrvatska sada pridružuje, Europa je kojom tumaraju mase eksploatiranih radnika i nezaposlenih, mase obesnaženih i obesmišljenih građana, mase neregistriranih ne-europljana koji neće biti prognani jer su itekako korisni za europsku ekonomiju, kao i europski sweat shopovi u jugoistočnoj Aziji. To je Europa u kojoj će razne bugarske, rumunjske, grčke, cipri i hrvatske biti kolonije "stare Europe". Nadalje, EU nisu samo hrvatski političari koji ponosno šeću ulaštenim hodnicima briselskih institucija, nego i radnice DTR-a i radnici u razminiranju, koji su ovih dana prosvjedovali na zagrebačkim ulicama i na Jelačić placu, gdje se, sasvim perverzno, 30. lipnja održava neukusni "EU prajd".

"Demokratski deficit", o kojem se još uvijek stidljivo govori, eufemizam je za ne-demokratske i anti-demokratske tendencije kojima je obilježena EU

Nakon 1. srpnja, građani Hrvatske, barem isprva, vjerojatno neće primijetiti velike promjene, jer već godinama, da ne kažem desetljećima, Hrvatska se pravi da je u EU, "diše europski" i radi europski. To je takozvana Prilagodba: od folklorne prilagodbe, tj. apsurdnog vješanja zastava EU na državne ustanove u Hrvatskoj i papagajskog usvajanja europskog novogovora, preko užurbanog i šlampavog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s onim europskim, do odnosa prema radništvu i prema javnom dobru. Baš ovo posljednje treba naglasiti. Na primjer, u našim je medijima skoro neopaženo prošla vijest da su u ožujku 2013. predsjednik Europske komisije, Barroso, i predsjednik Izraela, Peres, raspravljali o projektu golfa na Srđu, nakon čega je Barroso malo pritisnuo hrvatskog premijera da se taj problem što prije riješi, naravno, u korist izraelskog poduzetnika Frenkela. Kakvi topnički dnevnici, kakve trice! "Uklanjanje prepreka" hrvatskom pridruživanju Uniji najbolje se vidi u ovom detalju. Osim toga, europsku perspektivu Hrvatske treba sagledavati i u kontekstu perspektiva demokracije u EU. A one uopće nisu svijetle. "Demokratski deficit", o kojem se još uvijek stidljivo govori, eufemizam je za ne-demokratske i anti-demokratske tendencije kojima je obilježena EU. Bojim se da je, s obzirom na to, građanima Hrvatske demokracija dalje nego ikada, jer će europsko-unijska verzija demokracije samo potencirati one tendencije koje su nam već dobro poznate, a koje se tiču partitokratske vlasti i politike koju zapravo vode krupni kapitalisti, ukratko, anti-demokratskog demokratizma ili pseudodemokracije.

Je li Hrvatska sljedeća Grčka, kako to tvrde europski mediji?

Nisam sklon takvoj vrsti prognoza, pogotovo zato što ti europski mediji izriču samo bojazni europskih ekonomsko-političkih centara moći, tj. govoreći o Hrvatskoj kao "sljedećoj Grčkoj" govore jedino o ugroženosti financijskog sektora, valute, poduzetničke klime, interesa europskih turista i slično, a sve ono što bismo mi zapravo trebali naučiti iz slučaja Grčke nije predmet njihove brige. Mislim na socijalno-ekonomsku situaciju u Grčkoj, na eroziju javnih dobara, uključujući javni medijski servis, na pokušaje instaliranja pro-europske i nedemokratske političke oligarhije, i tako dalje.

Možda će zaista stanje u Hrvatskoj uskoro biti kao u Grčkoj, iako ni sada nije mnogo drugačije, ali sigurno je da postoji jedna bitna razlika između Hrvatske i Grčke, a ona se tiče narodnog, građanskog otpora. Iz hrvatske perspektive možemo biti zavidni Grcima na masovnosti tamošnjih protesta, na razini mobiliziranosti i organiziranosti grčkih radnika i građana općenito, pa i na nekim reakcijama na krizu u sferi takozvane visoke politike. U tom smislu, u cijeloj toj grčkoj depresiji, ima razloga za optimizam. Kod nas baš i nema. Ali ako taj otpor u Grčkoj s vremenom bude popuštao pred EU kapitalističkim buldožerom, onda bi se, s obzirom na vaše pitanje, moglo reći obrnuto: možda će Grčka postati "sljedeća Hrvatska", odnosno možda će se situacija pogoršavati, a otpor tom buldožeru bit će slabašan i sve slabiji.

Hrvatska već odavno u mnogočemu "prati" europske trendove. Po nezaposlenosti mladih nalazi se odmah iza spomenute Grčke i Španjolske. Nedavno je najavljeno da će Hrvatska prva u EU primjenjivati nove mjere za poticanje zapošljavanja mladih. Kako ih ocjenjujete?

Većina mjera za mlade bazira se na varavoj nadi u EU-fondove, odnosno na famoznom "povlačenju novca iz EU-fondova", a spram toga treba biti skeptičan, jer se uglavnom radi o kratkoročnim spinovima

Nagledali smo se i naslušali raznih "mjera" koje većinom nisu donijele ništa novo, korisno i uspješno, tako da sam a priori skeptičan i prema ovim mjerama. Lijepo je da se misli na mlade, ali isti taj ministar rada i ista ta Vlada nekako su šutljivi kad im pod prozorom viču stariji radnici, oni radnici kojima je usred njihovog radnog vijeka ili na njegovom zalasku izmaknuto tlo ispod nogu. Ukratko, ne vjerujem onim mjerama koje su zapravo palijativna rješenja i koje ne počivaju na nekoj široj slici i dugoročnijoj strategiji, nego se donose tek tako, za Europu ili za CV nekog ministra koji će se već sutra posvetiti nečemu drugom. Pored toga, većina tih mjera za mlade bazira se na varavoj nadi u EU-fondove, odnosno na famoznom "povlačenju novca iz EU-fondova", a spram toga treba biti skeptičan, jer se uglavnom radi o kratkoročnim spinovima.

Unatoč ogromnoj nezaposlenosti koja već godinama muči Hrvatsku, sindikati su nakon godina šutnje ove godine organizirali prvomajski prosvjed. Nakon toga su ubrzo sklopili pakt o nenapadanju s Vladom. Kako ocjenjujete djelovanje birokratskih sindikata u Hrvatskoj?

Djelovanje sindikata u Hrvatskoj ocjenjujem kao nedovoljno. Mislim na ocjenu - nedovoljan. Muka mi je uopće analizirati njihovo djelovanje jer je valjda već jasno i radnicima i svim drugima da je u tim mainstream sindikatima i kod tih sindikalnih vođa ostao samo naziv "sindikat", a da su zapravo puka ispostava političke vlasti i poslodavaca. U najboljem su slučaju "tampon-zona" između vlasti i poslodavaca, subjekt koji se cjenka s jednima i drugima ili, bolje rečeno, objekt s kojim se cjenkaju jedni i drugi. Još uvijek se sjećamo nesretnog referenduma o radnom zakonodavstvu, kao i prvomajskog protesta ove godine. Sindikati su i tu i u drugim prilikama iznevjerili radnike, propustili su šansu da iznesu određene zahtjeve bez kalkulacija, da ih zaoštre, i da ih smjeste u širi društveni kontekst. Ali to nije ništa novo, već smo se navikli. Paradigmatski i tragikomični lik sindikalnog vođe Vilima Ribića vjerno je zabilježen u dokumentarcu Blokada Igora Bezinovića.

Ove birokratske sindikate još uvijek uzimamo za ozbiljno samo zato što se nadamo da će ipak, možda, jednom, nekako, ti sindikati učiniti nešto što bi trebali učiniti. Na primjer, boriti se za prava radnika. I da će biti istinska, a ne politikantska opozicija vlasti i kapitalistima, tj. Vladi i Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Naravno, treba reći "čast izuzecima", jer ima još izuzetaka koji nastoje sačuvati izvorni smisao sindikalizma, kao što su direktnodemokratska Akademska solidarnost, anarhistička MASA ili Novi sindikat, koji se računa među "žute sindikate", ali ima aktivističko-sindikalnu "žicu", uvijek je na izvoru događanja, nastojeći doista pomoći radnicima u bazi. No, problem takvih sindikata je to što ne mogu ostvariti značajniji utjecaj među borniranim radništvom, prvenstveno zato što imaju stigmu radikala ili idealista, a to se nikako ne uklapa u naš "vrli novi svijet".

Smatrate li da će sindikati ikada imati mobilizacijskih faktor kao spomenuti sindikati u Grčkoj ili, primjerice, u Engleskoj?

Možda, ali samo ako se reformiraju, odnosno ako se radikaliziraju, što znači - ako se vrate korijenima i ako se podsjete kako i zašto su sindikati nastali i kako su djelovali, ako se podsjete na svoje zadaće i ako kontekstualiziraju ili re-kontekstualiziraju svoje djelovanje. Nažalost, moram reći i ovo: sindikati će biti mobilizacijski faktor ako budu imali bilo kakve ideje, jer najgore je to što današnji sindikati i današnje radništvo, proletarijat, nemaju nikakvih ideja, tako da u najboljem slučaju samo blebeću o socijaldemokraciji, misleći na današnju, lažnu i izdajničku socijaldemokraciju. Nepostojanje kontinuiteta, tj. isprekidana i krivudava povijest sindikalizma kod nas - za razliku od Engleske, Grčke, Španjolske ili Italije - sasvim su sigurno loša osnova za stvaranje jednog snažnog sindikalnog pokreta koji bi trebao biti ključni faktor građanske mobilizacije ili, oprostite mi na izrazu, općenarodne obrane i društvene samozaštite. Vjerujem da bi nešto mogao promijeniti rad u sindikatima, koji podrazumijeva samoorganiziranje mislećih i aktivistički orijentiranih ljudi unutar postojećih sindikata, kao i rad sa sindikatima, tj. aktivna suradnja progresivnih nevladinih udruga i civilnih inicijativa s temeljito uništenim sindikatima.

Nedavno ste u kolumni Večernjeg lista napisali: "Značaj radničkog otpora osobito dobro vidimo u slučaju onih službi koje se može nazvati vitalnima za jedno društvo. Zamislite - u generalnom ili sektorskom štrajku - obustavu rada komunalnih službi, liječnika, policajaca, prodavača u trgovinama, osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora." Koliko je takav scenarij moguć u Hrvatskoj, budući da su se na primjeru Croatia Airlinesa ekonomske i političke elite pokazale itekako sposobnima u razbijanju radničke solidarnosti, a samim time i otpora?

Uglavnom sam već odgovorio na to pitanje govoreći o stanju sindikalne scene u Hrvatskoj, jer naši su sindikalci među glavnim krivcima za to što nam se generalni štrajk čini kao utopija. No, usprkos izraženoj malodušnosti, mislim da tu opciju treba držati na pameti kao realnu opciju i da treba raditi na tome, jer opća obustava rada, blokiranje sistema, najjača je, ako ne i jedina opcija koja još stoji na raspolaganju onemoćalim radnicima i građanima. I to nam je sredstvo nadohvat ruke. Na mikro-primjerima vidjeli smo da se sistem itekako boji takvih incidenata, a to treba iskoristiti. Možda za to treba još malo vremena. Prije svega treba pričekati da se slegne ova EU-forija i da se realno dimenzioniraju trenutno pretjerane nade radništva i građanstva da će se nešto promijeniti nabolje s ulaskom Hrvatske u EU.

hrvoje_juric_foto_jutarnji_list.jpg hrvoje_juric_foto_jutarnji_list.jpg

Kao vid građanskog bunta, u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme sve češće javljaju inicijative za raspisivanje referenduma. Na lokalnoj razini taj primjer smo imali u Dubrovniku, Fužinama i Zaprešiću, a na državnom nivou, uz diskriminatorne težnje inicijative U ime obitelji, i Cestarski sindikat je nedavno najavio raspisivanje referenduma zbog mogućeg izdavanja autocesta u koncesiju. Kako ocjenjujete taj fenomen?

Kao zagovornik direktne demokracije, koju smatram jedinom alternativom vladajućem antidemokratskom demokratizmu, podržavam sve metode koje doprinose vraćanju demokracije njezinom izvornom smislu, a to je neposredna demokracija. Referendum je, u postojećim okolnostima, jedna od glavnih direktnodemokratskih metoda, ali pogrešno je svoditi direktnu demokraciju i težnje za direktnom demokracijom samo na referendum, osobito u Hrvatskoj, gdje je referendumsko zakonodavstvo dizajnirano tako da ekstremno otežava raspisivanje referenduma, kao i provedbu odluka o kojima su se građani izjasnili na referendumu. Bez obzira na to sviđaju li mi se teme referenduma i ciljevi koji se pritom ističu, inicijative za raspisivanje referenduma koje smo imali u posljednje vrijeme smatram signalom da su građani, određene socijalne grupe ili zajednice nezadovoljni vladajućim ekonomsko-političkim sistemom, a i ohrabrujućim znakom da ipak postoji želja za većom participacijom građana u političkom životu, pa i snaga za samoorganiziranje građana.

Za razliku od referendumskih inicijativa, hrvatski građani još uvijek nisu iskazali inicijativu za masovniji izlazak na ulice. Smatrate li da će se ta praksa u skorijoj budućnosti promijeniti?

Radnici su pasivni prije svega zato što su više nego ikada ucijenjeni, pa se u strahu od gubitka radnog mjesta radije odlučuju na šutnju i trpljenje negoli za organiziranje i akciju

Prije bih rekao da se nadam takvim promjenama negoli da smatram kako će se one ubrzo dogoditi. "Prosvjedna kultura" bazira se na izgrađenoj političkoj kulturi. Ona se bazira na političkoj osviještenosti, a te osviještenosti nema bez dugotrajnog, "krvavog" rada u zajednicama, među građanima i pogotovo među radnicima. Važan element je i kontinuitet građanskog otpora, kojeg kod nas nema, za razliku, primjerice, od Španjolske, Italije i Grčke. Prevelika je apatija u koju su građani kod nas zapali, a koju sistem planski potiče, prvenstveno putem medija. A što se tiče radništva, koje još uvijek smatram ključnim "revolucionarnim subjektom", iako in spe, moramo uzeti u obzir da su radnici pasivni prije svega zato što su više nego ikada ucijenjeni, pa se u strahu od gubitka radnog mjesta radije odlučuju na šutnju i trpljenje negoli za organiziranje i akciju. Usto, razočarani su sindikatima koji su ključni mehanizam organiziranja radnika. No, svima koji su nezadovoljni vlastitom ili općom društvenom situacijom treba biti jasno da se ništa neće pomaknuti dok ne podignu glas i ne istaknu svoje zahtjeve, dok se ne izlože i pritom, dakako, nešto ne riskiraju. Međutim, lakše je izložiti se i riskirati kad je prosvjed ili bilo koji drugi oblik direktne akcije masovniji. Kako god bilo, protesti su, jednako kao i referendum, ograničenog dosega. Zato nam je potrebno, ponavljam, građansko organiziranje u bazi, dugotrajan rad u zajednici, rad na oživljavanju zajednica, a zatim postepeno preuzimanje vlasti nad funkcijama društva i nad vlastitim životima.

Spomenuli smo izdavanje autocesta u koncesiju, što je samo jedan od nagovještaja moguće daljnje rasprodaje javnih dobara. Vjerujete li da će se taj trend intenzivirati prilikom ulaska Hrvatske u EU, pogotovo zbog zahtjeva Troike, koji su, primjerice, u Grčkoj nedavno umalo rezultirali gašenjem javnog medijskog servisa?

Sasvim je sigurno da će se taj trend intenzivirati, jer tko god prati što se zbiva na europskom planu može vidjeti da rasprodaja, tj. privatizacija javnih, zajedničkih dobara nije hrvatski izum nego upravo preslikavanje europskog i svjetskog neoliberalno-kapitalističkog modela u hrvatski kontekst. To se zbiva ne samo u europskim predgrađima, kao što su Rumunjska i Bugarska, nego i u staroeuropskim zemljama kao što su Francuska i Italija. Ako bacimo pogled na područje znanosti i visokog obrazovanja, vidjet ćemo da su trendovi komodifikacije, komercijalizacije i privatizacije javnih dobara itekako uznapredovali čak i u onim zemljama koje su se donedavno dičile svojim socijalnim modelom, kao što su Njemačka i skandinavske zemlje. S obzirom na to, Hrvatska nema razloga da se nada ičemu dobrom, a onda ni očuvanju javnih dobara. Javno dobro postaje - jadno dobro. Na nekim primjerima - dovoljno je da pogledamo dubrovačko područje - već smo vidjeli kako to funkcionira. Možda se nekima još uvijek čini da su to specifično hrvatske devijacije, te da će nas EU spasiti od presezanja kapitala i profita na sve aspekte naših individualnih i kolektivnih života, ali pobogu, i EU i SAD i drugi ekonomsko-politički monstrumi Hrvatsku vide tek kao izvor geopolitičkog i ekonomskog pogonskog goriva, kao svježu krv i još svježije tlo, a sve hrvatsko, čime se europejski Hrvati toliko ponose, vrijedi samo ako se može unovčiti na europskoj i svjetskoj burzi kapitala.

Kao u EU zemljama, tako i u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme zamjetan je trend porasta ksenofobije i nacionalizma. Koliko svakodnevnica, obilježena buđenjem fašističkih tendencija, zapravo podsjeća na 1930-e?

Ekstremna desnica je opskurna i ne vjerujem da ima perspektivu omasovljavanja, a ona manje ekstremna desnica, koja je, naravno, također problematična, "umivena" je i utopljena u glavnu struju EU-politike, gdje je ipak kapital važniji od nacije i rase

Ne bih pretjerivao s takvim usporedbama, jer daleko je današnja situacija od one tridesetih godina, koliko god bilo zabrinjavajućih desničarskih tendencija protiv kojih se svakako treba permanentno boriti. Ekstremna desnica je opskurna i ne vjerujem da ima perspektivu omasovljavanja, a ona manje ekstremna desnica, koja je, naravno, također problematična, "umivena" je i utopljena u glavnu struju EU-politike, gdje je ipak kapital važniji od nacije i rase. Baš zato smatram kratkovidnim opsesivno bavljenje ljevice kritikom desnice dok istovremeno ona treća snaga, neoliberalni kapitalizam, u miru radi svoj posao. Neoliberalna EU politika tolerira desnicu, jer desnica uspostavlja poželjan balans. Naime, desnica na neki način amortizira nezadovoljstvo građana, usisava neartikulirano nezadovoljstvo na koje jedino radikalna ljevica ima odgovore, i time marginalizira ljevicu. Pitanja nacije i rase s jedne se strane koriste za skretanje pažnje s fundamentalnih, klasnih problema, a s druge strane, ti "drugi", Arapi, Turci, Afrikanci, Balkanci i slični, u perspektivi europske politike, i trebaju biti predmetom napada desnice, jer na taj se način sprečava da postanu punopravni subjekti, odnosno omogućava se da ostanu puka radna snaga bez koje Europa ipak ne može.

Desne opcije ostvaruju sve zapaženije rezultate u europskom parlamentarnom sustavu. S druge strane, na posljednjim izborima u Grčkoj zapažen rezultat ostvarila je lijeva Syriza. Mnogi ljevičari u Hrvatskoj simpatiziraju tu stranku. Treba li Hrvatskoj domaća inačica Syrize?

Simpatije koje neki naši ljevičari i ljevičarski krugovi imaju za Syrizu često su folklorne naravi, kao što mnogi, zbog crvenih zastava, srpa i čekića ili socijalističke retorike, simpatiziraju čavezizam, pa i kastrizam. Nemam problem s tim ako je simpatija potkrijepljena kritičkom analizom okolnosti, činjenica i implikacija povezanih s tim pokretima. Također, smatram da su, u načelu, pozitivna sva gibanja koja se artikulirano i odlučno protive vladajućem ekonomsko-političkom sistemu, kao što je Syriza, pa i neka potencijalna hrvatska inačica tog pokreta ili partije. No, ne smijemo zaboraviti da je Syriza nastala odozdo, da je rezultat dugotrajnog "kuhanja" unutar grčke ljevice, odnosno da se ni narodni pokret ni partija koja bi ga artikulirala ne može naprosto inaugurirati. Drugi dio priče je nedavna najava zastupnika Hrvatskih laburista u Europskom parlamentu da će se on priključiti Konfederalnoj grupi ujedinjene europske ljevice i nordijske zelene ljevice, gdje je i Syriza. Svaka mu čast što se u Europskom parlamentu nije priključio bezubim europskim socijaldemokratima, koji su zapravo slabo prikriveni neoliberali, ali volio bih vidjeti da to "syriziranje" Laburista nije samo za europsku, nego i za kućnu upotrebu, tj. da će Syriza ponukati naše Laburiste da iskoče iz partitokratske matrice čiji su protagonisti u Hrvatskoj.

Simpatizer ste izvanparlementarnog društveno-političkog djelovanja. Nedavno ste napisali da su okolnosti za takvo djelovanje ekstremno nepovoljne te da je najprije potrebno osvijestiti tu činjenicu. Kako navodite, za to je potreban mukotrpan rad. Postoji li trenutno u Hrvatskoj dovoljan broj pojedinaca i inicijativa koji su spremni za taj rad?

Kao pesimist na kratke i optimist na duge staze, mislim da je uloga nezadovoljnika - onih koji su osvijestili svoje nezadovoljstvo, a pogotovo onih mislećih i djelujućih - držati nogu u vratima da se ne zatvore

Kao prvo, promjene su nužne. Bez obzira na masovnost i organiziranost, anti-sistemsko djelovanje nema alternative. Upravo zato, i sve takve individualne akcije i sva takva kolektivna ali nedovoljno masovna gibanja treba podržavati. Kao što nikad nije previše ljudi za neku akciju, tako nikad nije ni premalo ljudi da bi se neka akcija pokrenula, ako ti malobrojni znaju što žele i ako su dobro organizirani, predani borbi i uporni. Naravno, treba težiti omasovljavanju, ali pretpostavka toga je osvještavanje građana, stvaranje šire slike o situaciji u kojoj se nalazimo, zatim građansko samooorganiziranje, artikuliranje zahtjeva i upornost u njihovom ostvarivanju. Također, treba težiti stvaranju šire platforme za obranu javnog dobra. No, dug je put do toga. Zadržimo li se samo na osvještavanju građana, treba mnogo energije da bi se usprotivilo kompetitivnom, vulgarno-darvinističkom shvaćanju društvenih odnosa, gdje za zajedništvo, suosjećanje i solidarnost nema mjesta. Treba nam novo prosvjetiteljstvo. I povratak tradicionalnim vrijednostima kao što su sloboda, jednakost i pravednost. Chomsky je nedavno rekao da je ta vrsta konzervativizma, odnosno povratka tradicionalnim vrijednostima, najsubverzivnija stvar za vladajuće sisteme moći. Ja, kao pesimist na kratke i optimist na duge staze, mislim da je uloga nezadovoljnika - onih koji su osvijestili svoje nezadovoljstvo, a pogotovo onih mislećih i djelujućih - držati nogu u vratima da se ne zatvore. Ili, da budem još patetičniji, mislim da je naša zadaća pronijeti luč otpora kroz trenutnu oluju do nekog smiraja, kad će ona moći postati plamen promjene.
<
Vezane vijesti