Foto: JacobsonFoto: JacobsonKritika gostujućeg baleta Don Quijote, izvedenog u zagrebačkom HNK.

Nakon dvaju gala koncerata, koja su tri vodeća sanktpeterburška teatra održala u zagrebačkom HNK u jesen 2016. i u proljeće 2017., kao uvod u obilježavanje 50. godišnjice prijateljstva između Grada Zagreba i Sankt Peterburga, vrhunac svečane proslave te obljetnice obilježilo je 7. i 8. lipnja gostovanje Sanktpeterburškoga državnoga akademskoga baletnoga kazališta Jakobson s dvama cjelovitima klasičnim djelima: jednim više omiljenim nego cijenjenim – Don Quijoteom i drugim više cijenjenim nego omiljenim – Giselle.

Prvu večer izveden je Don Quijote, autorski povjeren prvaku Kraljevskoga danskog baleta i londonskoga Kraljevskog baleta Johanu Kobborgu, koji je libreto i koreografiju napravio prema Mariusu Petipau, povodom čije je 200. godišnjice rođenja najnovija inscenacija i postavljena, te premijerno izvedena 17. prosinca 2017. u Sankt Peterburgu. Kobborg je u svojoj inačici toga klasika uspostavio dobru ravnotežu pijeteta prema slavnoj ostavštini s jedne strane, te njezinoga dopustivog redizajna s druge, nezadrživo pritom inspiriran vrhunskim ansamblom koji mu je stajao na raspolaganju, a kojeg je predstavio u doista impresivnom svjetlu.

Doslovno svakog člana toga prilično velikoga izvođačkoga korpusa istaknuo je na za njega optimalan način, dok su baletni pedagozi Veronika Ivanova, Darja Pavlova, Julija Smirnova, Nikita Ščeglov i Igor Nikitin uspjeli u možda još složenijem pothvatu: da u brojnima brzim i koreografski zahtjevnima zajedničkim dionicama svi plešu kao jedan: jednakih skokova, jednakih visina nogu, jednakih balansa i jednake muzikalnosti. Ni tehničkim ni ekspresivnim segmentima bilo čije izvedbe ne može se nešto krupnije prigovoriti, a ponajmanje onima u prvom planu.

Leonid Hrapusinskij kao Sancho Panza i Tasman Devide kao Gamache oduševili su i nasmijali publiku karikaturalnim ''baletnim'' plesom, uspjelim gegovima i izvrsnom mimikom. Nurija Kartamisova, u inače prvoj izvedbi Amora, također je kao fluidna, razigrana, izvrsnoga kretanja glave i ruku, gotovo idealno odgovarala zadanom okviru uloge. Mercedesine prijateljice Florika (Ana Skvorcova) i Augustina (Ekaterina Jaljinskaja) bile su nevjerojatno sinkronizirane, a usto i podjednako temperamentne, ekspresivne i šarmantne.

Elena Černova kao Mercedes čisto je i u karakteru otplesala sve zadano, impresioniravši osobito ujednačenima i sigurnima grand fouettés en tournant. Andrej Gudima kao Espado istaknuo se pak nevjerojatnom karizmom; s gardom kakav se rijetko viđa, silovitošću kretnje, maksimalnom gipkošću, licem koje govori, te dakako neprijepornom tehnikom, bez previše se truda prometnuo u dominantnu scensku figuru.

Andrej Sorokin kao Basilio također se pokazao plesačem iznimne scenske snage, fenomenalnih skokova s višestrukim okretima u zraku, a usto i kao izvrstan i raspoložen partner – siguran i spretan u podrškama, a tek nešto nepažljiviji u zrcaljenju, odnosno slijeđenju partneričinih kretnji, no zato itekako stvaran u njihovom odnosu (s obzirom na često verbalno komuniciranje i gdjekoje namigivanje, mjestimice i previše stvaran).

Kitri se u izvođenju Sofije Matjušenskaje pokazala malo manje karizmatičnom od Gudime i Sorokina, no ne i generalno scenski manje upečatljivom. Samouvjerena, vedra i prpošna, tehnički je kompleksnu ulogu iznijela visokim skokovima i nečujnim doskocima, sigurnim vrteškama, plastičnim enterlacésima, zadivljujućim balansima... Relativno nesigurno i bez očekivane eksplozivnosti izvela je jedino niz fouettésa pri kraju predstave, dok su tijekom iste ponegdje također zasmetale blaga zakočenost vrata i gornjeg dijela leđa, pretvrde i nepravilne šake te ruke koje su u trećoj poziciji često bile previše ispružene.

Kostimi Jeromea Kaplana prepoznatljivo su španjolski – u natruhama također i tradicionalno ruski – te premda mjestimice suviše intenzivnih boja, ne prelaze granicu kiča već samo dodatno pridonose općoj živosti baleta. Scenografija (također Kaplanova) u sva je tri čina na istom tragu, a još više, dakako, koreografija, u kojoj nema praznog hoda, kao ni – premda brojnog, a često i paralelnog – ispraznog i ničim povezanoga, pukog redanja plesnih brojeva.

Kobborgov je Don Quijote, sveukupno uzevši, doista majstorsko djelo, prije svega zahvaljujući svjetskoj razini plesača – kakva na zagrebačkoj sceni već (pre)dugo nije viđena – no jednako tako i zbog generalno prštavih, veselih i duhovitih scenskih rješenja, koja čak i inače često osporavanu Minkusovu glazbu predstavljaju onakvom kakva u prvom redu jest – više nego zahvalna plesna podloga, koju pravi umjetnik može i zna iskoristiti na način koji i plesačima i publici donosi najviše zadovoljstva. A njega, sudeći prema reakcijama publike tijekom i na kraju predstave, nije manjkalo, naprotiv; bio je to pravi Don Hihot!

Ključne riječi: Rusija, balet, HNK
<
Vezane vijesti