Da li se zločin šake bestidnika u poharanom selu dâ svrstati u isti dan kad se prokazuje stroj od trideset tisuća napadača s njihovih 1600 oklopa i 1330 topova, stvar je dijaloškog procesa. Srećom, jedan takav je počeo. Po vjernim folklornim pravilima, umjesto puške oko krvnikovog vrata visjeli su spisi vukovarske bolnice.

Kako je izgledala narodna isprika u Hrvata i Srba, može se čitati iz odgovora na upitnice i bilježenja Vuka Karadžića ili Baltazara Bogišića. Zadarski Srbin Ilija Janković svoj odgovor proteže na Ravne Kotare i Bukovicu: "Pošto se sastanu (20-30 rođaka ubijenog s ubojicom i njegovom rodbinom), ubojica skine kapu, drugda i klekne, i pita oproštenje. Zatim dade ukupno ili svakomu napose što je pogođeno. Kada starješina ili vođa rodbine mrtvoga izreče svoje zadovoljstvo i oproštenje, tada se izljube, proglase mir i ulaze u kuću da sjedaju za sofru, koja se prigotavlja obično od koliko se pogode volova, ovnova i vina. Kada prođu ona dva ili tri ugovorena dana, došlice polaze. Pri polasku opet se izljube i sve se povrati na prvašnji red, kao da ništa nije ni bilo".

tadic_josipovic1.jpg tadic_josipovic1.jpg

I hercegovački odgovor ceremonijalizira tančine pučkog protokola poput teatralnih uvriježenosti u nekadašnjim svadbama, čuvajući izraz "vražda″ kojeg sadrže i hrvatski srednjovjekovni propisi.

"Kada su se bratstva i kuće izmirile, tad ište oproštenje ili pomirenje i sam krvnik. On uzme onu istu pušku kojom je učinio ubojstvo te je objesi sebi o grlo, pa za jedno pedeset sežanja dalečine od onoga koga treba da moli početvoronoži se te tako pristupa k njemu, a ovaj biva najstariji i najbliži po krvi pogibšemu čovjeku. Tada ovaj treba da mu do pô puta ide na susret, da mu skine s vrata onu pušku, da ga podigne, te da ga cjeliva u obraz, ali krvnik uvrijeđenoga treba da najprije poljubi u desno rame." Na trpezi od vražde, nastavlja opis, pazi se da je meso ispečeno bez sukrvice i posluženo bez glave.

Opisi su realni. Ipak, po navadama ne toliko sistematično deskriptivne koliko kanonizirajuće etnografije XIX. stoljeća, vjerojatno se radilo o svjedočenjima pojedinosti konkretnih mirenja.

Elias Jabbour je u knjizi o unutarpalestinskim mirenjima u doba židovske države demonstrirao generativnu snagu osnovnih zadanosti običaja mirenja krvi, kakav je 1994. na sjeveru Izraela bio sposoban proizvesti dotad još neviđeno plaćanje krvarine. Jedan Beduin je u pozno doba života osjetio grižnju savjesti zbog ubojstva u svađi za ležaj u Haifi 1947. godine, za koje je bio osuđen ali pušten iz zatvora u vrijeme povlačenja britanske uprave. Radi umira krvi u vrijeme zatvorenosti libanonsko-izraelske granice ceremonija zvana "musalaha" odigrala se u zamjenskom selu s predstavnicima odobravajuće braće ubijenoga koja nije uspjela sama doći. Dvjestotinjak ljudi se, po pravilima običaja, svrstalo s dvije strane seoskog trga, izmijenilo pozdrave i isprike, rukovalo se, platilo krvarinu, popilo kavu, objedovalo i zauvijek otklonilo neželjene društvene posljedice unutrašnjih nemira jednog osamdesetogodišnjaka.

Umir krvi je smrtno ozbiljno semantičko cjepidlačenje, u kakvom je moguće da krvnik npr. pita za oproštenje ili pomirenje. Ni formulacije u "dobu isprika" koje je u svijetu uslijedilo nakon završetka hladnog rata nisu izuzetak. Ispričavajuće se prakse obično dijele na njemački i japanski model. Stereotipna obrazloženja kako isprike ovise o narodnim karakterima padaju u vodu već pred Japancima, čije se ophođenje izvana zna nazivati ispričavajućom kulturom. Moralna ekonomija isprike nastoji ne udaljiti svoje konzumente, a zapadni gledatelji u čudu promatraju ceremonijalne isprike glavnih direktora japanskih tvrtki. Kad su tri mlada japanska radikala 30. svibnja 1972. na tel-avivskom međunarodnom aerodromu ustrijelila 26 nevinih namjernika, ispričao se njihov rektor, ministri prosvjete i vanjskih poslova - izraelsko veleposlanstvo u Tokiju je bilo obasuto telefonskim pozivima isprika, a japanski veleposlanik u Izraelu je na koncu svoje isprike na hebrejskom briznuo u plač.

Korejci su već nanizali dvadesetak slušanja različito formuliranih službenih japanskih izraza žaljenja ili isprika, ali Kinezi nisu nijedno. U ovim hijeratski istančanim jezicima na kojima se gramatički različito govori s onima ispod sebe, sa sebi ravnima ili višima od sebe, s tucetom kvalificiranih izraza za žaljenje i ispriku već samo u japanskom jeziku, komu se ispričavalo, a kome nije, ipak nema presudne veze s kulturom već s odnosima moći. Japan Kini nikada nije platio reparacije, od kojih se odmah nakon rata odustalo po američkom diktatu. Korejci su bili zadovoljni američkim neodlaženjem iz regije, nakon čega bi tamošnji zastupnici američkih interesa na zebnju ostalih Azijata imali ostati Japanci - pa makar im zbog unutarjapanskih reakcija na isprike ne vjerovali niti riječi.

U Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata, ljudi koji su za života triput ratovali s Nijemcima nisu se pitali hoće li biti novog rata s njima, već koliko dugo će mir potrajati. Nacionalna debata hoće li se Francuska u slučaju njemačkog izazivanja rata s Rusima morati boriti za unifikaciju njemačke države nije koristila inicijativi Europske obrambene zajednice 1953. niti francuskom članstvu u zajedničkom vojnom savezu.

Ipak, njemačko-francuski politički stroj koji ravna današnjom Europskom unijom nije nastao poslije njemačkih isprika već nakon što se Francuska uvjerila da multilateralne obveze djelotvorno sputavaju njemačku vojsku, te kako njemački prst nikad ne će dospjeti na nuklearni okidač. Pomirbeni susreti de Gaullea i Adenauera uslijedili su tek između 1958. i 1963., a važne unutarnjemačke izjave nakon 1965. godine.

adenauer_de_gaulle.jpg adenauer_de_gaulle.jpg

Adenauer i de Gaulle su se 1963. sastali u katedrali u Reimsu (bojištu iz francusko-pruskog rata i 1. sv. rata), a Mitterand i Kohl su se 1984. za ruke držali nad grobovima francuskih i njemačkih vojnika u Verdunu iako je dio javnosti tražio da se kancelara dovede u likvidirano mjesto Oradour-sur-Glane. Njemački konzervativni političari nisu se upuštali u opovrgavanje isprika jer je svakome bilo jasno kako bi takvi istupi udaljili najvažniji nacionalni cilj - perspektivu ujedinjenja zemlje. Stoga je i odgovor predstavlja li njemački model civilizacijski standard, a japanski model anomaliju - niječan. I jedan i drugi obrazac ocrtavaju prostor mogućega unutar odnosa moći. U naše vrijeme, jedini referentni okvir promijenjenih odnosa moći predstavljaju integracijski procesi.

Unutar kutija tako definiranih stranica ipak su se zbivala vrlo zanimljiva zbivanja. Politički put nije bio gladak - iza njemačkih kompenzacija (Wiedergutmachung) koje je Izrael primao u ime Židova kojima nije više nitko ostao za primitak osobnih obeštećenja (do njemačkog ujedinjenja ukupno 70 milijardi dolara) stajao je praktično sam Adenauer. Te 1952. godine njemačka stajališta nisu bila usuglašena, dok je "krvarina" u Izraelu bila povodom građanskih nemira. Nakon mučaljivih godina tek su 1960-tih mladi počeli postavljati znamenito pitanje "što si radio u ratu, tata?" a novouspostavljeni povjesničarski interes (Historikerstreit) kroz iduća je dva desetljeća polučio temeljitiji pogled na društvo nacističke Njemačke. Tek nakon tih knjiga su povodom obljetnica u 1980-tima zabubnjali prodorni govori predsjednika i kancelara.

U samoj Francuskoj je dekonstrukcija De Gaullovog rezistencijalističkog mita postala moguća nakon novih povjesničarskih studija o Vichyjevom režimu, od 1970-tih godina naovamo. Zamašnjak isprika zbog udjela u progonu Židova je 1995. nakon stupanja Chiraca na predsjedničku dužnost protutnjao organizacijama odvjetnika, liječnika, policajaca... U studenom 1997. godine novine su već pisale: "Kajem se, mi se kajemo... to je trenutno najčešći glagol francuskog jezika. S njim paradiraju crkve, liječnici i policija. Sad već čekamo da se i poštari, kondukteri i kamiondžije pridruže

tadic_josipovic.jpg tadic_josipovic.jpg

 

Ljudi su beznadežni ovisnici o riječima i simbolima. Trijumf usmene riječi proizvodi celebritije koje nam televizija dovodi govoriti u naše kuće, a insajdersko svjedočanstvo o pretvorbenoj pljački postaje nacionalnom temom tek kada se proživi s govoriteljicom, sedam godina nakon objavljivanja u tisku. Uostalom, niti rat nije najavljen raskrinkavanjem vojnih priprema, već čuvenim javnim riječima nakon kakvih je bilo jasno kako su se u državi promijenili odnosi moći. Riječi su mobilizacijski potentan alat, a isprike idu u red takvih specijalnih pomagala. Zato su nagađanja o balkanskom Brandtu odmah za ratom postala čestom stilskom figurom, gotovo anticipativnom disciplinom.Stoga je razumljivo kako je Đukanovićevo iskazivanje žaljenja u Cavtatu prije deset godina kako u hrvatskom, tako i u crnogorskom javnom diskursu nadalje bilo prizivano kao isprika. Slično je i s jučerašnjom vukovarskom prigodom. Za razliku od reparacija, isprika predstavlja početak komunikacijskog procesa. Da li se zločin šake bestidnika u poharanom selu dâ svrstati u isti dan kad se prokazuje stroj od trideset tisuća napadača s njihovih 1600 oklopa i 1330 topova, stvar je dijaloškog procesa. Srećom, jedan takav je počeo. Po vjernim folklornim pravilima, umjesto puške oko krvnikovog vrata visjeli su spisi vukovarske bolnice.


Autor je etnolog iz Šibenika (op. ur.) 

Ključne riječi: boris tadić, vukovar
<
Vezane vijesti

Pošaljite komentar

Komentari

  • #1 Srbin 06.11.2010. 15:17
    Hrvati,da li ste culi za Jasenovac?
  • #2 nomeansno 06.11.2010. 23:21
    urednistvo h-altera nikad nisu smetali cetnicki komentari. Taj dio sirenja mrznje i netrpeljivosti
    njih ne brine. Nikad nisu obrisali niti jedan cetnicki komentar. ovi dolje komentari su gnjusni. i nisu nesto sto bi zavrijedilo odgovor ili razgovor. zato urednistvo h-altera nema vjerodostojnost kada se licemjerno zalaze za toleranciju i demokraciju. h-alter je valjda alternativa cinjenicama i zdravom razumu?
  • #3 H-alter admin 08.11.2010. 09:53
    Lord Flasheart, udaljeni ste iz svih komentara zbog kontunuiranog vrijeđanja i govora mržnje.
  • #4 nomeansno 08.11.2010. 11:53
    wow zahvaljujemo!!
  • #5 alter-ha 08.11.2010. 13:56
    Od sada i na ćirilici :-)