U američkoj verziji, dopušten je svaki govor osim onoga koji bi neminovno doveo do nasilja. U europskoj verziji (a tako je i u ostatku svijeta), neke stvari jednostavno nije dopušteno govoriti. Hrvatska je od jugoslavenske verzije verbalnog delikta došla do europske, prihvatila je takvu pravnu stečevinu EU bez ikakve rasprave.

Svijet je neki dan potresla vijest da su u Afganistanu pobijeni UN-ovi radnici, da su nekima čak odrubljene glave, a sve kao reakcija na paljenje Kurana na Floridi. Hrvatsku je nešto manje potresla vijest da je svećenik Franjo Jurčević osuđen na tri mjeseca uvjetne zatvorske kazne zbog širenja mržnje prema homoseksualcima. Dva slučaja povezuje to što se u njima jasno postavlja pitanje ograničavanja slobode govora.

U kolektivnoj svijesti nam je već dugo prisutna ideja da su SAD pomalo neobične kad se radi o odnosu spram sloboda općenito, pa tako i o odnosu spram slobode govora. Svi znamo scene iz američkih filmova i serija u kojima se pravnica ustaje i smrtno ozbiljnim glasom kaže: "Mojem klijentu su prekršena prava na slobodu govora zajamčena Prvim amandmanom." Nakon peripetije, stvar se obično završava spektakularnom pobjedom slobode govora i reafirmacijom tog američkog izuma. U ostatku svijeta stvari stoje dosta drugačije te magična instanca Prvog amandmana ne postoji, pa se sankcioniraju kojekakvi oblici govora - od vrijeđanja vjerskih osjećaja, preko širenja mržnje, do negiranja Holokausta.

Franjo Jurčević u Hrvatskoj je osuđen zbog širenja mržnje zato što je na svojem blogu komentirao nasilje na beogradskoj gej paradi između ostalog riječima:"Po mome policija se trebala povući i dozvoliti normalnima da s tim bolesnicima malo prodiskutiraju. [...] Bravo za normalne Beograđane! [...] Tako bi trebali postupiti i normalni Zagrepčani kada ovi bolesnici okupiraju javne puteve i javne površine! [...]" Sud je te riječi okarakterizirao kao"širenje mržnje i omalovažavanje po osnovi spolnog opredjeljenja". Iako nije sporno da je Jurčević širio mržnju i omalovažavao homoseksualce, pitanje je treba li to sankcionirati zatvorom.

Potpuno obrnutu situaciju imamo u recentnom američko-afganistanskom slučaju u kojem je na američkom teritoriju kontroverzni pastor Terry Jones imao potpuno odriješene ruke da govori i radi što hoće. On je proveo "suđenje" Kuranu, optuživši ga da potiče na "ubojstva, silovanja i terorizam" te ga osudio na smrt spaljivanjem. Cijela priča bila bi smiješno glupa, da nije rezultirala odmazdom protiv UN-ovaca u 12000 kilometara udaljenom Kandaharu. Ne može se još procijeniti koliko će osoba biti ubijeno zbog Jonesove slobode govora, brojke se za sada kreću oko 20 mrtvih. Treba li oboriti ili modificirati američki Prvi amandman i Jonesa strpati u zatvor?

Dvije paradigme slobode govora, američka i europska, u ova dva slučaja se jasno vide. U američkoj verziji, dopušten je svaki govor koji osim onoga koji bi neminovno doveo do nasilja (kao što bi, na primjer, bilo u grupi skinheadsa vikati: "Ono je peder, zatucimo ga!"). U europskoj verziji (a tako je i u ostatku svijeta), neke stvari jednostavno nije dopušteno govoriti. Hrvatska je Jurčevića osudila iako direktno nije nikoga ugrozio svojim govorom. SAD nije i neće osuditi Jonesa, iako je njegov govor indirektno uzrokovao smrt desetaka ljudi. U SAD-u bi Jurčevićeva karakterizacija homoseksualaca kao bolesnika, pa čak i poziv da se s njima "prodiskutira" bila zaštićena zakonom. U Hrvatskoj bi Jonesove izjave (ako ne i sam akt spaljivanja Kurana) vjerojatno bile kažnjene.

Hrvatska je od jugoslavenske verzije verbalnog delikta došla do europske, prihvatila je takvu pravnu stečevinu EU bez ikakve rasprave - čak se niti najžešći protivnici EU nisu bunili protiv preuzimanje dijelova kaznenog zakona koji osuđuje izražavanje mišljenja. 

Sjećam se da su mi kao djetetu znali govoriti da je nezavisna Hrvatska super jer su nas, eto, u Jugoslaviji slali u zatvor zbog pjevanja "Vile Velebita". Većini danas se i dalje kosa diže na glavi na spomen verbalnog delikta (jer to su "neka prošla, mračna vremena"), ali u isto smo vrijeme spremni poslati čovjeka u zatvor zato što je izrazio svoje (gnjusno) mišljenje. Nije samorazumljivo da Jurčevića treba kazniti zato što govori iz vlastitog uvjerenja da su homoseksualci bolesni. Klišeizirana Voltairova izjava "gnušam se onoga što ste izrekli, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete" u Hrvatskoj nikad nije raspravljena. Kad Jurčević danas kaže da je "osuđen zbog Europske Unije", to zaista nije daleko od istine. Hrvatska je od jugoslavenske verzije verbalnog delikta došla do europske, prihvatila je takvu pravnu stečevinu EU bez ikakve rasprave - čak se niti najžešći protivnici EU nisu bunili protiv preuzimanje dijelova kaznenog zakona koji osuđuje izražavanje mišljenja. 

Hrvatskoj i zemljama u regiji ne bi bilo na odmet da su imali zabranu govora mržnje u ranim devedesetima, kad se mržnja akumulirala i ratom unazadila čitavu regiju za nekoliko desetljeća. Danas je pitanje je li zabrana govora mržnje nešto produktivno ili nepotrebno ograničava ljudske slobode, kao što smatraju u SAD-u.

Amerikanci su, eto, spremni braniti pravo na izražavanje čak i ako se cijena postojanja tog prava može mjeriti ljudskom krvlju. Građani Hrvatske brane pravo na izražavanje ako im se to sviđa - tako zakon koji kažnjava izražavanje mišljenja treba pogledati i u kontekstu hrvatske lijevo-desne polariziranosti. Dok su se desničari vjerojatno uzjogunili na presudu protiv Jurčevića i počeli graktati protiv zabrane izražavanja mišljenja, ljevičari su ju pozdravili kao napredak u funkcioniranju pravosuđa. Možemo zamisliti sličnu situaciju, povezanu s recentnim događajima, da netko bude osuđen jer zaziva linč HDZ-ovaca i omalovažava ih po osnovi političkog opredjeljenja. Nije teško zamisliti da bi mnogi ljevičari u toj situaciji branili slobodu govora i grozili se presude, dok bi ju desničari pozdravljali kao dobro funkcioniranje pravosuđa. Pitanje je stoga, vodi li postojanje ovakvih odredbi kaznenog zakona u neki novi rat tužakanja - vjerojatno je samo pitanje vremena kad će neki HDZ-ovac s pravom optužiti jednog od prosvjednika za govor mržnje.

Što nam je dakle činiti? Popustiti uzde kaznenog zakona i omogućiti širenje odvratnih mišljenja u ime slobode govora ili zadržati postojeći zakon i vječno se tužakati? Hoćemo li ostati na preuzetoj europskoj paradigmi ili se okrenuti američkoj? Niti jedan izbor ne izgleda privlačan, i jedan i drugi vode do razno raznih loših posljedica. Ipak, možda bismo kao društvo trebali probati napraviti ono što još nikad nismo imali, nešto originalno na ovim prostorima - društvo u kojem ne postoji verbalni delikt.

Ključne riječi: sloboda govora
<
Vezane vijesti