Društvo znanja ne može biti tek puki političko-gospodarski i tržišno-kapitalistički label, samodopadljiv brand, iliti logotip.O njemu možemo govoriti kada mislimo na društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički orijentiranih i obrazovanih ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. Još uvijek smo dovoljno brojni da stvaramo paralelna društva znanja koja su pozicionirana s onu stranu pobjednički samoproklamirane tržišno-kapitalističke matrice.

Kao što je već rečeno, postfordistička ekonomija biva okarakterizirana pojačanom produkcijom nematerijalnih, informacijskih i jezično-komunikacijskih usluga, to jest informacijskom režimu produkcije zasnovanom na nematerijalnom radu, informaciji, znanju i jeziku kao dobrima koji se prodaju, pri čemu je naglasak na individualnoj samoinicijativnosti, autonomnom radu i pojedinačnoj originalnosti. Dok je karakterističan model tvorničke, taylorističke, industrijske ili fordističke proizvodnje, kao što smo već naznačili, bila tvornička tekuća vrpca, simbol postindustrijske ili postfordističke proizvodnje postaje mreža, sa njezinim osnovnim karakteristikama cirkulacijske produkcije. Za epohu kognitivnog kapitalizma upravo je od ključne važnosti umreženi društveni sustav međupovezanosti svih čimbenika. Jedinica mreža Na taj se način isprepliću novotehnološki (kompjutorski) umreženi sustavi, tržišta i gospodarska logika postindustrijskog kapitalizma. Spomenuta teza na tragu je Castellsove studije u kojoj autor postindustrijalizam jednači sa informacijskom ekonomijom ili duhom informacionalizma kojeg karakteriziraju poslovne mreže, tehnološka sredstva (nove telekomunikacijske mreže, snažna desktop računala, samorazvijajući softver...), globalna konkurencija i država. No, ono što je od ključne važnosti za epohu informacionalizma, prema Castellsu, jest da po prvi put u povijesti, osnovna jedinica gospodarske organizacije nije subjekt, bilo da se radi o pojedincu (kao što je poduzetnik ili poduzetnička obitelj) ili o kolektivu (kao što je kapitalistička klasa, korporacija ili država)..., već je jedinica mreža, što vodi vodećim kulturalnim oblicima u organizacijama informacionalizma, korporacijskom etosu akumuliranja i obnovljenoj privlačnosti konzumerizma (Castells, 2000:230).

Foto: <strong>Manuel Castells</strong> - osnovna jedinica gospodarske organizacije po prvi put u povijesti više nije subjekt, već je to postala <em>jedinica mreža</em> Foto: Manuel Castells - osnovna jedinica gospodarske organizacije po prvi put u povijesti više nije subjekt, već je to postala jedinica mreža

Takva mrežna, decentralizirana, ili deleuzeovski rečeno, deteritorijalizirana i rizomatična produkcijska matrica postfordističkog kapitalizma kasne moderne, nalazi svoju direktnu simboličku, ali i strukturalno-organizacijsku, te funkcionalnu paralelu u tipu globalnog medija Interneta. Ukratko, suvremena informacijsko-komunikacijska tehnologija zauzima centralno mjesto u gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj produkciji vrijednosti postindustrijskog društva. No, postoje i utemeljene kritike pojednostavljenog dihotomno opozicijskog sučeljavanja industrijske (fordističke) i postindustrijske (postfordističke) ekonomije. Prema ovoj podjeli, industrijski, tzv. fordistički proizvodni proces, kojeg karakteriziraju industrijski radnici, tzv. plavi ovratnici, materijalni proizvodni produkti serijske proizvodnje i sekundarni ekonomski sektor, pozicioniran je nasuprot postindustrijskom ili postfordističkom proizvodnom procesu, za kojeg su karakteristični tzv. bijeli ovratnici, dominacija uslužnih djelatnosti, komunikacijsko-informacijske, odnosno telekomunikacijske usluge, društvo znanja, djelatnosti vezane uz zabavu i sl., odnosno tercijarni ekonomski sektor. Relevantno je naime pitanje da li ta dva modela isključuju jedan drugoga ili su, naprotiv, međusobno isprepleteni. Prethodno spomenuti Castells, odbacujući zastarjelu paradigmu Colina Clarka zasnovanu na razlikovanju primarnog, sekundarnog i tercijarnog proizvodnog sektora, zagovara tezu da odgovarajuća razlika nije između industrijske i postindustrijske ekonomije nego između dva oblika industrijske, poljoprivredne i uslužne proizvodnje zasnovane na znanju (Castells, 2000:253). Paolo Virno, primjerice, pronalazi karakteristike postfordizma u raspadu čistih granica između intelektualne aktivnosti, političkog djelovanja i materijalnog rada (Virno, 2004). Fordizam, znači klasičan industrijski model i postfordizam, to jest postindustrijski ili uslužno-jezični i komunikacijski proizvodni model, vezani su za istu matricu pojavnosti, međusobno se ne isključuju. Postindustrijski prekarni radnici Na tu se problematiku nadovezuje i jedan od aktualnijih socijalnih fenomena do kojeg dolazi sa pojačanom fleksibilnošću kapitala na prijelazu iz tzv. fordističke/industrijske ka postfordističkoj/postindustrijskoj proizvodnoj matrici i sa restrukturiranjem organizacije rada i proizvodnih odnosa u povijesnom prijelazu ka globalnoj informatizaciji društava. Radi se o fenomenu prekarnosti. Tim se terminom, koji u širem smislu označava aktualne životne uvjete, a u užem radne okolnosti i taktike preživljavanja, pokušavaju obuhvatiti i objasniti kompleksne promjene pozicioniranosti radnika i njihovog rada, okolnosti pod kojima su makroekonomske, proizvodno-produkcijske transformacije, dovele do situacije permanentne radne i životne nesigurnosti sve većeg dijela populacije i porast strukturalne nezaposlenosti na mikrorazinama života. Nekadašnja teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti (stalno zaposlenje za neodređeno vrijeme, socijalno i zdravstveno osiguranje, jasno precizirano radno vrijeme, godišnji odmori, regresi, sindikalno organiziranje...) iz vremena dominacije tvorničke, materijalne industrijske proizvodnje, postaju sve teže dostupni sve većem broju ljudi, a njih zamjenjuju fleksibilni, često samo honorarni i ugovorni, poslovi uglavnom nematerijalnog, uslužnog i komunikacijsko-informacijskog tipa za određeni period, sa sve manjim brojem radnih beneficija.

bijeli_ovratnici.jpg

Nekadašnjeg, do određene mjere uhljebljenog, tvorničkog radnika industrijskog kapitalizma i socijalizma, zamjenjuje prekarni djelatnik postindustrijskog globalnog kapitalizma, čija je egzistencija svedena na permanentnu nesigurnost. Kraće, industrijski proleter postao je postindustrijski prekarni. Tipične oblike prekarnosti predstavljaju recimo privremeni i povremeni rad, kao i potaknuti procesi samozapošljavanja. Takve trendove bilježe gotovo sve države industrijski razvijenog svijeta. Izvještaji OECD-a i ILO-a govore da je između 1979. i 1990. povremeni rad porastao sa 16,4 posto na 21,8 posto ukupne zaposlenosti u Velikoj Britaniji, sa 8,2 posto na 12 posto u Francuskoj, sa 11,4 posto na 13,2 posto u Njemačkoj, sa 15,4 posto na 17,6 posto u Japanu, te sa 16,4 na 16,9 posto u SAD-u (Castells, 2000:294). Time je kapitalu od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas uspjelo izvesti svojevrsnu neokonzervativnu revoluciju i obrat na način: željeli ste veću fleksibilnost i kreativnost u radu, dobili ste nestabilna radna mjesta, zahtijevali ste ukinuće zabrane užitka, dobili ste regulaciju i komercijalizaciju užitka. Naime, dok su prekarni oblici rada u svojim počecima prividno pokazivali snažne emancipacijske potencijale izražene u većoj radnoj mobilnosti, fleksibilnosti i osobnoj kontroli nad različitim radnim modelima, navodno stimulirajući time radnu motivaciju i kreativnost, danas je postalo jasno da je prekarnost ekonomski, socijalno i politički eksploatiran model rada. Vladavina kompanija Prijelaz iz tzv. fordističkog u tzv. postfordistički obrazac povijesno koincidira sa razvojem i širenjem multinacionalnih ili transnacionalnih korporacija, dakle sa uspostavljanjem modela neoliberalnog kapitalističkog sustava globalnih dimenzija. Nastaju obrisi tzv. transnacionalne subpolitike (multinacionalni koncerni, nevladine organizacije, transnacionalne organizacije poput novog svetog trojstva: Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija) u kojoj neoliberalna kapitalistička logika, zasnovana na dominaciji ekonomsko-tržišnog nad svim ostalim društvenim vrijednosnim principima, potkopava ulogu tradicionalnih nacionalnih država koje su preferirale primat politike i supsumpciju ekonomskog pod političko okrilje. Kao rezultat, pojavljuje se rastu

ća oligopolistička moć velikih multinacionalnih kompanija koje su već često relevantniji politički subjekti od velike većine zemalja tzv. trećeg svijeta, ali i njihov sve značajniji utjecaj i lobiranja na političke elite i vlade zemalja tzv. razvijenog svijeta (recimo kroz financiranja političkih kampanja u predizbornom vremenu). U zaključku ću ponoviti pitanje iz uvoda teksta: što se događa kada znanje postane jedna od osnovnih tržišnih kategorija, kada se sintagma društvo znanja započne koristiti u svrhu označavanja i afirmacije onih vrijednosti (ostvarivanje profita, pravo na zaštitu intelektualnog vlasništva baziranog na znanju i sl.) koje su u direktnoj suprotnosti sa prethodno nabrojanim atributima što čine tradicionalni sustav znanja i društva znanja (znanje kao dobrota dostupna svima u službi opće dobrobiti, po svojoj je prirodi slobodno, služi uspješnijem razvoju i napredovanju samog znanja kao temeljne vrijednosne kategorije društva...)? Taj nam obrat u razumijevanju i uporabi označitelja društvo znanja postane još jasniji kada ga smjestimo u aktualni politički kontekst tzv. tranzicijskih, postsocijalističkih država ili u domenu promjena visokoškolskih obrazovnih sustava, koje svakako nisu oslobođene od suptilnih dimenzija promicanja neoliberalno-kapitalističke, gospodarsko-ideološke vrijednosne logike. Danas smo upravo živi svjedoci kako se termin društvo znanja upotrebljava kao označitelj u svrhu afirmacije osnovnih kapitalističkih vrijednosti. Tako se floskula o društvu znanja često susreće u vokabularu raznoraznih političkih figura i političko-gospodarskih centara moći, ona je već postala i dijelom obaveznog repertoara u predizbornim političkim diskursima... U kontekstu tranzicijskih postsocijalističkih država, društvo znanja predstavlja jednu od omiljenih ideoloških sintagmi – u terminologiji teorijske psihoanalize bismo rekli primarni označitelj bez označenog, neupitni autoritet – kojim se hvalospjevno i deklarativno inaugurira, navodno slavodobitna, pristupnica društvu vrlog prvog svijeta kapitala. No, pozadina te kulise i nije baš tako svijetlo obojana. Svjedočimo uvođenju školarina na državna sveučilišta, privatizaciji visokoškolskog sustava, sve to pod krinkom tržišne kompetitivnosti, simbolizirane i uključivanjem sve većeg broja privatnih visokoškolskih institucija – često i sumnjiva kvaliteta – a sve u svrhu produkcije kadrova za tržište i podizanje kvantitativnih statističkih pokazatelja kao argumenata u prilog konstruiranju fantazme o nacionalnoj zajednici zvanoj društvo znanja. Pritom se postavlja pitanje osnovnog poslanstva visokoškolskog sustava, da li je to edukacija, prijenos znanja zbog samoga znanja kao temeljne vrijednosti ili je to znanje kao tržišno orijentirana kategorija? Kritikom Bolonje, to jest famozne i aktualne reforme visokoškolskog sustava već smo se bavili u jednom drugom tekstu na istom ovom portalu, te ćemo se nje ovom prilikom tek uzgredno dotaći i samo postaviti pitanje: o kakvom se sustavu znanja i društva znanja može govoriti kada student postane kupac, a fakultet prodavač koji studentu/kupcu nudi na izbor svoje proizvode, zbirku nekakvih kursova-tečajeva, to jest jednosemestralnih izbornih predmeta po principu: izaberi/kupi to i to, jer ćeš potom s tim na tržištu rada, ponude i potražnje postati kompetitivan tržišni subjekt u domeni tih i tih branši. Takav pristup, sam po sebi, može biti višestruko problematičan. Kao prvo, sličniji je svojevrsnoj akademskoj tržnici, a ne obrazovnoj instituciji. Kao drugo, problematično je i to da se na taj način puko znanje praktično potiskuje u ime priučenih, na brzinu prikupljenih sposobnosti i vještina, a da nedostaje ono ključno: temeljitiji, studiozniji pristup stvarnim problemima i fenomenima. Te kao treće, diskurzivno-označiteljska razina cijelog konteksta: problematično je i to da se takav model obrazovnog sustava etiketira tako ambicioznom floskulom ovim putem i na ovaj način stvaramo društvo znanja.

h_alter.jpg

Sumirajmo. Društvo znanja ne može biti tek puki političko-gospodarski i tržišno-kapitalistički label, samodopadljiv brand, iliti logotip. O društvu znanja govorimo i možemo govoriti kada imamo u mislima društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički orijentiranih i obrazovanih ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. No, bez obzira na postojeće stanje stvari, nema mjesta pesimizmu. Još uvijek smo dovoljno brojni da raznoraznim oblicima umrežavanja stvaramo paralelna društva znanja koja su pozicionirana s onu stranu pobjednički samoproklamirane tržišno-kapitalističke matrice.


Citirana literatura:
Castells, Manuel, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000.
Feral Tribune, »Svijet uslužnih djelatnosti«, 7. rujan 2007, str. 30.
Harvey, David, The Condition of Postmodernity, Blackwell Publishing, Oxford, UK, 1990.
Vercellone, Carlo: Promjene u pojmu proizvodnog rada i nove norme razdiobe: Prijedlog zajamčenog socijalnog dohotka, Revija za socijalnu politiku 14 (1), 2007, str. 49-63.
Virno, Paolo, Gramatika mnoštva – Prilog analizi suvremenih formi života, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.
Žubrinić, Dušan, predgovor u Touraine, Alain, Postindustrijsko društvo, Plato, Beograd, 1998, str. 5-14.
Tekst je pismena forma predavanja s naslovom Društvo znanja i kognitivni kapitalizam, održanog na Sljemenu 17. studenog 2007. u sklopu tradicionalnih Brdskih susreta studenata sociologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Dr. Hajrudin Hromadžić je nositelj i predavač kolegija Mediji i društvo na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.


1. dio

<
Vezane vijesti