Dubravko Škiljan (1949. – 2007.), prerano preminuli ugledni zagrebački lingvist, bio je dosljedni kritičar promjena koje je jeziku nametala, i nameće ih politika. Umjesto nekrologa, ponovo objavljujemo intervju koji je Škiljan početkom 1995. godine dao dvotjedniku Arkzin. U tom je razgovoru, vođenom u jeku rata i na vrhuncu HDZ-ovih kulturnog projekta privođenja Hrvata hrvatstvu, opisao procese koji dovode do stvaranja autonomnog hrvatskog, srpskog, bošnjačkog (pa nešto kasnije i crnogorskog) jezika.
U vašoj knjizi Jezična politika (1988.) određujete cilj jezične politike u poboljšanju efikasnosti javnoga komuniciranja. Postoji li u Hrvatskoj jezična politika u tom smislu?
U knjizi sam pisao o jezičnoj politici dvadesetog stoljeća, služeći se literaturom koja se prvenstveno bavila jezičnim politikama u zemljama Zapadne Evrope i Amerike. Zbog toga sam zanemario jedan od elemenata koji su također rezultat jezične politike, da se u prostoru javne komunikacije pojavljuju ne samo elementi komunikacijske efikasnosti već i njezina važna simbolička dimenzija. Današnja jezična politika u Hrvatskoj prvenstveno je usmjerena prema njoj. U simboličkoj dimenziji uspostavljaju se odnosi između kolektiva i pojedinca tako da kolektiv pojedinca uči i prisiljava da bude njegovim članom, a pojedinac u jeziku sebe kao takvog potvrđuje. Kako je jezična politika uvijek dio globalne politike, a ona je u Hrvatskoj u ovom trenutku izrazito nacionalnog predznaka, nije neočekivano da se kod nas simbolički prostor oblikuje prije svega kao prostor nacionalnog jedinstva Hrvata. Dolazi do širenja simboličkog prostora. To znači da se jezična funkcija svodi na izricanje lozinke, a najvažnijom postaje funkcija prepoznavanja između ljudi. Težište je danas svakako na jeziku kao simbolu jedinstva i objedinjenosti, a ne na jeziku kao sredstvu komunikacije.
Koje su karakteristike jezične politike kakva postoji u Hrvatskoj? Na prvi pogled ona je direktivna, ali mogu se zapaziti i neki anarhoidni momenti.
Jezična je politika, koliko postoji u javnim ili tajnim kanalima, bez sumnje direktivna, i nadovezuje se na tradiciju direktivne jezične politike koja kod nas postoji već desetljećima. Sklonost politike prema totalitarizmu i ovdje kao i u drugim područjima manifestira se kao pojačana direktivnost, a kanali koje bira oni su koji joj se za tu svrhu čine najprikladnijima.
Gdje je tu struka?
I u politici i izvan nje.
Kako promjene koje se nameću utječu na jezik? Kakvim on postaje?
Mogu se i bez ikakvih istraživanja jasno uočiti dvije komponente koje su posljedice takve politike. Jednu komponentu sačinjavaju promjene koje se u jeziku javne komunikacije događaju na leksičkom nivou, a druga je više psiholingvističkog karaktera i mogli bismo je nazvati induciranim osjećajem slobode. Proklamirano je, a vjerujem da dio govornika tako i osjeća, oslobađanje od pritiska koji je, kažu, prije izričito postojao. Riječ je prvenstveno o osjećaju slobode od pritisaka za koje se tvrdi da su postojali, kao osjećaj slobode u npr. iskazivanju naziva jezika. S druge strane, izražena je, mada mnogo manje, neka vrsta slobode za. Te dvije komponente, leksička i psiholongivistička, posljedice su i rezultati sadašnje jezične politike.
Spomenuli ste osjećaj slobode za. Čini se da jezik kojemu se teži postoji unutar koncepta zatvaranja društva, ksenofobije i isključivosti. U tome ne vidim prostor slobode za.
I ja sam vrlo skeptičan. Možda imate pravo u tome da je jezična politika takva da formira simbolički prostor kao ksenofobičan. Ona ga sigurno pokušava formirati kao prostor u kojem se Hrvati, recimo, ugodno osjećaju. Danas se može govoriti o slobodi za upotrebu starih, dugo nekorištenih ili uopće rijetko korištenih riječi kao novih, slobodi za samostalnost hrvatskog jezika i za njegovo jednočlano, hrvatsko imenovanje (mada je ono i do 1990. bilo redovito u svakodnevnoj upotrebi, pa čak garantirano ustavnim nazivom jezičnog standarda u sintagmi hrvatski književni jezik). Što se tiče leksičkih promjena, prilično je teško pretpostaviti da su svi oni koju su donedavno govorili i pisali izvještaj, funkcionar ili stanovništvo svaki put kad bi upotrijebili neku od tih riječi, osjećali pritisak ili ograničenje, tako da bi njihovo odbacivanje sami od sebe doživjeli kao oslobađanje. Naivno je i gledanje da su njihove nanovo uskrsnule dublete, poput riječi izvješće ili čelni ili pučanstvo bile pohranjene u dubini svakoga od nas, te da je trebalo samo obrisati prašinu s njih i pustiti ih na predugo čekanu slobodu. Te su riječi bile sadržane u sveukupnom leksičkom tezaurusu jezika i na taj način potencijalno na raspolaganju jezičkom kolektivu, ali da bi iz stanja virtualne upotrebe prešle u konkretan jezični uzus, bilo je neophodno da ih netko konkretan oživi. Nije teško uvidjeti da je i prethodan izbor i oživljavanje izvršila politika svojim diskursom, a pažljivije bi izučavanje u velikom broju slučajeva moglo otkriti i pojedinačnog političara-izvršioca tog procesa.
U kojoj su mjeri komunikacijski prostor i racionalni diskurs bili prisutni prije demokratskih promjena? Društvo je i tada bilo vrlo ideologizirano, pa je tako i jezik imao vrlo izraženu simboličku ravan. U čemu je razlika, osim u ideološkom predznaku?
Jezična politika, kao dio globalne politike, nesumnjivo je uvijek ujedno i nosilac određenih ideoloških naboja. U težnji za formiranjem prostora javnog saobraćanja kao vlastite domene, politika prethodnog razdoblja i nova politika u Hrvatskoj, zapravo se ne razlikuju. Među njima ipak postoji jedna bitna distinkcija. Stara politika smatrala je (pogrešno) samorazumljivim da je njezin iskaz prihvatljiv u principu za sve sudionike javne komunikacije, pa ga nije upućivala nikome posebno, tako da su njezini govornici govorili prije svega samima sebi. Nasuprot tome, nova politika jasno je usmjerila svoje jezično djelovanje prema određenim grupama u ovom prostoru, tako da su promjene u leksičkom registru ciljane i među nekim primaocima političkih poruka uvećavaju njihovu kolektivnu koheziju, a drugu isključuju iz kolektiviteta.
Je li to rađeno s jasnim ciljem?
skiljand.jpg
Kako je došlo do promjene u diskursu? Zbog kojih razloga on prestaje biti bar deklarativno racionalan i usmjeren na komunikacijsku uspješnost, i počinje nastupati kao iracionalan i ratnički?
Ti razlozi nisu u samom jeziku. Djelomično se nalaze u komunikacijskim kanalima, ali prvenstveno su u kontekstu unutar kojeg se komunicira. Ratnički iskaz, koji se pojavio, u samoj je svojoj genezi meni lično nejasan, mada je sasvim sigurno da je, otkad se pojavio, počeo sam sebe reproducirati stvarajući pritom ratnu stvarnost iz koje se, još više ojačan, vraćao. Prekid ratnog diskursa racionalnim iskazom u ovom trenutku, kad nas užasi stvarnosti još uvijek okružuju, vrlo je teško zamisliti. Stvarnost danas nadilazi mogućnost svog iskazivanja. Užas koji nas okružuje ne možemo jasno i racionalno iskazati jezikom. Zbog toga diskurs koji, poput ratne retorike, insistira na emocijama ima mnogo više izgleda na uspjeh od racionalnog diskursa koji bi pokušao objasniti ovakvu stvarnost.
Što se zbiva pri pokušaju komunikacije sudionika ovdašnjih, uvjetno rečeno balkanskih političkih diskursa s političarima iz zapadne tradicije, zasnovane na racionalističkim pretpostavkama?
Diskurs zapadne ili svjetske politike i diskurs naše politike pripadaju potpuno različitim jezicima, i vrlo je teško postići to da se oni međusobno uistinu razumiju. Modaliteti upotrebe jezika su različiti. Jedni insistiraju na racionalnim iskazima i djelovanjima (ne uvijek i osobito uspjelim), a drugi insistiraju na iracionalnim i emotivnim, na objedinjavanju i konsenzusu bez razmišljanja, na osnovi osjećaja. Ta je dva diskursa vrlo teško uskladiti, kao i pronaći prevodioca koji bi znao prenijeti bitne informacije iz jednog u drugi.
Racionalizam je stoljećima dominantno prisutan u Evropi, mada povremeno dolazi do provala iracionalizma. Mogu li s aktualni događaji u Velikoj Britaniji, Belgiji, Španjolskoj ili Francuskoj dovesti u vezu sa situacijom kod nas?
Usporedbe između situacije u kojoj se ljudi oružjem bore jedni protiv drugih i situacije u kojoj se ljudi međusobno svađaju iz naše se perspektive teško mogu povući. Možda se zavaravamo i u tome da je racionalni diskurs već stoljećima ili još od Platona i Aristotela – dominantno prisutan. Možda je on samo veo kojim pokrivamo sve naše iracionalnosti, ne samo kod nas već i u Evropi uopće, pa i u svijetu. Tim velom možda pokušavamo prikriti to da smo u osnovi iracionalni i da teško možemo na drugi način djelovati.
Time se dovodi u pitanje prosvjetiteljska epoha.
Ne bih želio zvučati kao radikalni pesimist, ali živjeti danas npr. u Sarajevu i vjerovati u racionalnost evropskog duha užasno je teško.
Sudjelovali ste u znanstvenom projektu koji je istraživao promjene u tipu ideologizacije u obrazovanju posredstvom srednjoškolskih udžbenika nakon prvih višestranačkih izbora. U kojoj su mjeri te promjene determinirane temeljnim vrijednostima nove vladajuće ideologije?
To je bio samo segment jednog većeg projekta, koji se zvao Promjene u tipu ideološkog obrazovnog diskursa u postsocijalističkom društvu. Vodila ga je jedna grupa iz IDIS-a, uz podršku zaklade Otvoreno društvo. Izučavanje se koncentriralo na period koji je sa stajališta konstituiranja novog ideološkog prostora bio još posve nov. Uspoređivali su se isti udžbenici u dva različita izdanja; jedno koje je izišlo prije promjena u Hrvatskoj, i drugo koje je izišlo nakon njih. Osnovni rezultat tog istraživanja je činjenica da je najveći trud lektora, redaktora, a vjerojatno i samih autora u novim izdanjima udžbenika bio uložen u to da se dokine dio izrazito ideologiziranog verbalnog aparata prisutnog u udžbenicima. Pritom se može naslutiti konstituiranje novog ideološko-jezičnog instrumentarija, ali u to vrijeme on još nije bio sasvim jasno orijentiran. Njegova pozicija još nije bila jasna, pa se čini da se težilo tome da se razruši ono što postoji, a ne da se u punoj mjeri izgradi nešto novo. Ipak, postoje i promjene leksičko-pravopisnog tipa koje teže tome da jasno diferenciraju normu hrvatskog književnog jezika u odnosu prije svega prema srpskom književnom jeziku. Količina ideoloških elemenata u izdanjima prije i nakon 1009. ostaje uglavnom jednaka s tom razlikom što su ideološki elementi u ranijim izdanjima koherentniji, a u kasnijem periodu još nisu stekli svoju punu koheziju. Koherentna je prije svega intencija da se standardni jezik profilira kao autonomna cjelina u odnosu prema srpskom književnom iskazu.
O kakvim je promjenama riječ na sadržajnom planu?
Ako promijenite Evropa u Europa ili u pogledu izmijenite s glede, te su promjene sasvim očite i pripadaju tendenciji da se napravi razlika u odnosu prema onome što je bilo prije. Za razliku od toga, ako rečenicu takva sluganska politika nazvana je frankovštinom zamijenite iskazom takva politika nazvana je frankovštinom, dakle izostavite jedan dio, onda je diskretno, ne sasvim vidljivo, izmijenjen ideološki rakurs. Ako borbu proletarijata sistematski mijenjate samo u borbu, izostavljajući proletarijat, a buržoaziju na svim mjestima zamjenjujete različitim drugim iskazima poput građanstvo itd, tada mijenjate ideološku poziciju s koje polazite u iskazivanju.
Veći dio promjena u udžbenicima (pa i Evropa – Europa ili u pogledu – glede) ide za tim da s hrvatski jezik diferencira u odnosu na srpski. Koliko su takve promjene lingvistički osnovane?
U osnovi vašeg pitanja nalazi se ono što se postavlja kao pitanje već desetljećima: jesu li hrvatski i srpski jedan te isti jezik ii su to dva različita jezika? Lingvistika ne posjeduje čvrste i jedinstvene kriterije kojima bi bilo za koji jezik mogla reći da je zasebna jedinica u korpusu svjetskih jezika. Ona se u stvaranju popisa svjetskih jezika služi različitim kombinacijama kriterija, a djelomično preuzima jedinice i iz geopolitičke svjetske situacije. Ipak, postoje bar tri kriterija koji se smatraju čvršćima.
Genetski kriterij koji jezike razvrstava s obzirom na njihova međusobna sredstva, tipološki po kojem se jezici po svojoj strukturi, odnosima svojih jedinica i načinima na koji ulaze u te odnose svrstavaju u različite grupe, a treći je vrijednosni kriterij koji vodi računa o tome što jezična zajednica misli o svom jeziku, odnosno kako ga osjeća. Premda to u ovom trenutku zvuči blasfemično, izuzetno je teško dokazati, a po mom mišljenju i nemoguće, da su po genetskom i tipološkom kriteriju hrvatski i srpski dva različita jezika. U genetskom se smislu nalaze na istom mjestu rodoslovnog stabla slavenskih i indoevropskih jezika, a u tipološkom smislu među njima niti na jednom jezičnom nivou, od fonološkog do sintaktičkog, ne postoje dovoljno velike razlike da bi se oni smatrali različitim jezicima. Na vrijednosni kriterij je pak najlakše utjecati i kad jezična politika želi razdvojiti dva jezika ona najčešće odabire upravo to područje za svoje djelovanje. Naša jezična politika želi da se u svemu odvoji od bivših stanja i vremena i da, utječući na poimanje govornika, razdvoji hrvatski od srpskog jezika. U ovom trenutku teško je reći koliko će takva težnja za razdvajanjem imati stvarnog uspjeha. U lingvističkoj teoriji i praksi jezične politike ovo se obično spominje kao problem autonomije pojedinih jezika. Poznata su dva osnovna tipa autonomije; jedan se naziva Abstand-autonomijom, a drugi Ausbau-autonomijom. Abstand-autonomija vlada između jezika koji suu po svojoj tipološkoj i genetskoj pripadnosti dovoljno udaljeni da nema opasnosti da se pomiješaju primjerice kao između hrvatskog i mađarskog). Ausbau-autonomija se izgrađuje, i to je upravo sada slučaj kod nas. To je autonomija pomoću koje se hrvatski pokušava formirati kao zaseban jezik u popisu svjetskih jezika.
To je razlog da se postojeće promjene odvijaju prije svega u opoziciji prema srpskoj varijanti?
Naravno. Sve promjene koje se danas odvijaju, bilo pod kojim nazivnikom, teže za Ausbau-autonomijom. One žele hrvatski jezik udaljiti od onoga što mu je genetski i tipološki najbliže, dakle od srpskoga.
Ali danas se i među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, na primjer nekim vodećim članovima društva Prosvjeta, javlja ideja o postojanju autentičnog jezika Srba u Hrvatskoj?
To je logična posljedica onog što se dešava u hrvatskoj jezičnoj politici. Ako hrvatska jezična politika formira svoj prostor javne komunikacije prvenstveno u simboličkoj dimenziji, objedinjujući prije svega Hrvate pod zajedničkim simbolom hrvatskog jezika, nije neočekivano da oni koji nisu Hrvati imaju potrebu da i sami pronađu vlastiti simbolički prostor. Problem je i za hrvatsku i za srpsku stranu veći nego što se na prvi pogled čini: Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani ali također i oni koji žive u ruralnim sredinama gdje su kompaktnije naseljeni, donedavno ni u kom pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a niti se danas još uvijek najčešće može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda. Intencionalno isključeni iz simboličkog prostora posredstvom djelovanja jezične politike, Srbi u Hrvatskoj ostaju na praznom prostoru koji teoretski mogu popuniti na različite načine: da teže za tim da se integriraju u hrvatski simbolički prostor, da stvore svoj vlastiti simbolički prostor, ili da se povežu s postojećim srpskim simboličkim prostorom. Solucija koju odaberu ponovo neće ovisiti o najefikasnijim modalitetima jezične politike, nego o globalnoj politici uopće.
Slična je situacija u Bosni: ondje se ljudi bore da njihova djeca pohađaju škole u kojima se nastava odvija na hrvatskom odnosno bosanskom jeziku?
Situacija je vrlo slična. Jezici se ne razlikuju dovoljno, ili se ne razlikuju zapravo uopće, pa ih nastojimo razlikovati prije svega na taj način da njihove govornike etnički razlikujemo. Tek tad induciramo im i razlikovanje u jeziku. Srbi u Hrvatskoj, pa i veći dio Srba u Bosni i Hercegovini oduvijek su se služili ijekavicom, da bi danas počeli preuzimati ekavicu upravo radi priključenja drugom simboličkom prostoru.
Može li politika diferenciranja biti uspješna? Može li se njezinim posredstvom postići autonomnost jezika?
Moguće je, i takvih primjera u povijesti ima. Drugo je pitanje koliko je to moguće na našim prostorima. Prije tri godine rekao bih da je to sasvim nevjerojatno, a danas nakon humanih preseljenja, i kada je uvelike povećano postizanje etničke koherentnosti, a rat je uspio razoriti cijeli niz – činilo se vrlo čvrstih – komunikacijskih veza, danas je takva mogućnost vjerojatnija nego što je bila prije nekoliko godina.
Ali čini se da se takva diferencijacija ne može provesti bez jednog specifičnog vida nasilja. Tu nije riječ o fizičkom nasilju, kad se ljudi protjeruju iz stanova, proganjaju ili ubijaju. Riječ je o intelektualnom nasilju, o nametanju promjene strukture ponašanja, ili žargonski rečeno – o ispiranju mozga?
Politika koja teži za tim da u kratkom vremenu postigne rezultat za koji istovremeno tvrdi da je plod tisućgodišnjeg sna, bez obzira na to odvija li se ovdje ili u Beogradu, ili na nekom drugom mjestu ovih naših prostora, ne može postupati drugačije nego da se služi različitim tipovima sile. Nije onda čudo što se i u ovom području, osobito u javnom komuniciranju, doista javljaju izvjesni elementi nasilja.

Intervju je prvobitno objavljen 24. veljače 1995. u Arkzinu (op. ur.)
<
Vezane vijesti