"Ni jedna administracija nema monopol odlučivati što je za okoliš dobro, a što nije. Nitko nema monopol nad zaštitom prirode, niti je ona tu da služi nama. Mi smo ti koji trebamo služiti njoj, štititi njezina prava štiteći ujedno i vlastita, na dom i život, kao temeljna ljudska prava", rekao je jedan od vodećih europskih autoriteta iz područja okolišnog prava Ludwig Krämer u izlaganju na međunarodnoj konferenciji "Provedba Aarhuške konvencije u zemljama Jadrana" održanoj u Zagrebu prošloga tjedna u organizaciji GONG-a i "Zelene Istre".

Aarhuška konvencija je podsjećamo, međunarodni pravni instrument kojom se regulira pravo na pristup informacijama, sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša. Konvencija je stupila na snagu 30. listopada 2001. nakon što ju je ratificiralo šesnaest država, a Hrvatska je ratificirala Konvenciju 2007. godine. 

Međutim, unatoč snažnim porukama Konvencije, njena primjena je proces koji nailazi na poteškoće ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim europskim zemljama. O Konvenciji i drugim okolišno-pravnim nedoumicama za H-Alter govori Ludwig Krämer koji je od 2001. do 2004. godine bio odgovoran za prenošenje odredaba Aarhuške konvencije u zakonodavstvo EU. Predstavljao je EU u različitim tijelima Konvencije, uključujući i na Prvom sastanku ugovornih stranaka. Napisao je dvadeset knjiga i više od 200 članaka o okolišnom pravu EU, a trenutno djeluje kao partner u konzultantskoj tvrtki u Madridu "Derecho y Medio Ambiente" (Pravo i okoliš) i predaje na nekoliko europskih sveučilišta. 

O važnosti Aarhuške konvencije

Moć treba biti dijeljena. Nikada nije dobro za društvo kada jedno tijelo ima svu moć jer raste opasnost od korumpiranosti te moći. Cilj procesa primjene ove Konvencije je uvažavanje glasa javnosti, što tijela javne vlasti često zanemaruju. Alat kojim ćemo ostvarivati duh Aarhuške konvencije jest aktivna, živa primjena demokracije, kroz procese u koje se građani uključuju i temeljem pravodobnih informacija sudjeluju i odlučuju o svim onim bitnim stvarima u svojoj životnoj sredini.

O provođenju lokalnih referenduma kao sredstvu primjene drugog stupa Aarhuške konvencije, sudjelovanju javnosti u donošenju odluka

Dosta zemalja u Europi provodi lokalne referendume i to dobro funkcionira. Istina, ponekad je važnost projekta iznad interesa lokalne zajednice. Ako neki grad glasa protiv autoceste, a susjedni grad glasa za, onda imate problem. Međutim, zašto ne provoditi referendume za projekte koji utječu na lokalnu zajednicu. Imamo problem u okolišnom pravu, a to je takozvani NIMBY princip (Not In My Back Yard). Ljudi su "za", možda čak i nuklearnu energiju i spalionicu otpada, samo to ne žele vidjeti u svom dvorištu, nego u tuđem. Do čega takav pristup dovodi sada vidite u Napulju. Prava su lijepa, ali nose i odgovornosti. Ne možete proizvoditi kao prosječni Talijan dva kilograma otpada na dan, a ne mariti kuda taj otpad ide. Vlada mora uzeti u obzir ravnotežu između lokalnih i cjelokupnih društvenih interesa. Ali ako lokalna zajednica glasa na primjer protiv spalionice otpada, onda će živjeti s odlagalištima ili će više reciklirati. To je njihov izbor na koji moraju imati pravo.

O uzorima u primjeni Aarhuške konvencije

Nema jedne zemlje za koju se može reći da je uzor. Imate zemlje gdje je pristup sudovima jednostavan kao što su Velika Britanija, Portugal i Švedska. Ali tamo imate druge probleme, na primjer u Velikoj Britaniji pristup sudovima je jednostavan, ali troškovi su vrlo veliki. Zato ljudi ne idu na sudove jer im je preskupo. U drugim zemljama pristup nije jednostavan, ali su troškovi manji. Skandinavske zemlje su mnogo otvorenije nego Njemačka ili Španjolska. U Švedskoj su podaci o svačijem prihodu dostupni na internetu, oni imaju drugačiju kulturu transparentnosti što se onda prenosi i na područje informacija iz okoliša. Problem južne Europe je kako promijeniti karakter administracije. To je komplicirani zadatak, jer moramo biti svjesni da okolišne organizacije često nemaju dovoljno ni ljudskih niti financijskih resursa.

Jedini način ponovnog zadobivanja kredibiliteta vlade ili lokalnih vlasti je uništavanje nelegalne gradnje. 

O trikovima administracije za sprječavanje javnosti u pristupu informacijama

Mnogo je takvih trikova poput ovoga koji ste spomenuli, održavanje javnih rasprava u vrijeme godišnjih odmora. I sam nailazim na trikove kojima se pokušava ograničiti pristup javnosti informacijama. Na primjer, tražili smo pristup kriterijima koji se moraju ispoštovati pri uvozu sirovine za biogoriva iz Indonezije, ali Europska komisija ne odgovara. Tražili smo studiju kako se Nitratna direktiva primjenjuje u zemljama članicama, međutim Komisija kaže da je to povjerljiv dokument. Mnogo je trikova, ali znanje daje moć. Što manje dijelim znanje zadržavam više moći za sebe. Nijedna osoba koja ima moć ne želi ju dijeliti. Vi kao novinari imate veliku ulogu u tome da društvo postane transparentno.

O legalizaciji ilegalno sagrađenih objekata

To je uvijek pitanje kredibiliteta. Kakav je smisao u izradi zakona ako se ih kasnije ne primjenjuje? Živim dio godine u Španjolskoj gdje postoje slični problemi s ilegalnom gradnjom. Jedini način ponovnog zadobivanja kredibiliteta vlade ili lokalnih vlasti je uništavanje nelegalne gradnje. Ljudi koji su ulazili u rizik takve gradnje trebaju platiti kazne, zašto bi građani Hrvatske sada plaćali za to ilegalno ponašanje.

O gradnji golf terena na Mediteranu

Golf tereni su opći problem juga Europe zbog ogromne potrošnje vode pa je potrebno pogledati koje su im dostupne alternative. Osobito su problematični ako su u vodozaštitnim područjima ili u očuvanoj prirodi, gdje ne bi trebali biti tamo stavljeni. Međutim, kako su takvi prostori bili štićeni u prošlosti i bilo je manje investicija, baš su oni često najprivlačiniji ulagačima. Problem je što često od golf terena koristi ima samo nekoliko ljudi u zajednici gdje je napravljen, dok okolišni utjecaj pogađa veliki broj ljudi. Ne znam da li hrvatska legislativa važe sve ove utjecaje.

O nepostojanju legislative o tlu u Hrvatskoj

Tlo se ne može neograničeno koristiti. S obzirom na naše aktivnosti koje unose kemijske supstance u tlo, utjecaji su to koji traju tisućljećima, jasno je da je potrebno brinuti se o tlu više nego u prošlosti. Ne zagovaram da to mora biti europska direktiva, ali zakonodavstvo o tlu bez sumnje mora postojati. Ne možete pitati orla ili ribu što misle o tlu, zato građani ili nevladine organizacije trebaju djelovati kako bi se pritisnula administracija da osigura njegovu zaštitu.

Sada prakticiramo takav pristup da je dopušteno učiniti nešto za okoliš samo dok je to prihvatljivo s ekonomskog gledišta. Međutim, pritom se zaboravlja da mi možemo živjeti sasvim udobno i ako je ekonomski rast jedan posto umjesto pet posto, dok bez okoliša uopće ne možemo živjeti.

O Nitratnoj direktivi

Primjena Nitratne direktive može se odgoditi, ali ne zauvijek. Hrvatska će morati poštovati odredbe prije ili kasnije iako sada jest slučaj da neke zemlje ne poštuju direktivu, a trebale su već odavno. Postoji problem, ali takvo se ponašanje ne može prihvatiti od nikoga pa ni od Hrvatske. Međutim, zabrinuti hrvatski poljoprivrednici mogu pogledati primjer Poljske. Poljski su se poljoprivrednici protivili priključenju Europskoj uniji upravo zbog ove direktive, ali otada su uvidjeli da za njih to ima i pozitivnu stranu. EU ima velike fondove za razvoj poljoprivredne infrastrukture i zaštitu okoliša na farmama. Poljski seljaci su uspjeli kroz projekte dobiti značajna sredstva.

O razvoju svijesti za pitanja okoliša

Kada sam ja studirao riječ okoliš nije ni postojala. Većina ljudi koji su danas na ključnim mjestima u upravi nisu uopće učili o okolišu na fakultetima. Kada smo osnovali okolišni odjel pri Europskoj komisiji 1973. godine imali smo šest ljudi, a danas u tom odjelu radi njih 600 tako da su promjene u tom smislu vidljive. Danas sve države članice EU imaju ministarstva ili odjele za okoliš. Infrastruktura je postavljena. I građani, primjerice Njemačke, se interesiraju za okoliš što nije bio slučaj prije trideset ili četrdeset godina. Prvi put se na državnoj razni o okolišu raspravljalo 1972. a zatim tek 1979. i 1980. kada se pojavio problem umiranja šuma. Danas je okoliš tema gotovo svakog sastanka na visokoj diplomatskoj razini. Sada barem postoji svijest da problem postoji. Ipak, napredak u društvu je spor što se tiče rješavanja okolišnih problema.

O održivosti

Riječ održivost izgubila je sadržaj. Okoliš može živjeti bez ljudi, a ljudi ne mogu bez okoliša. Zato je okoliš temelj svega. To se lako može uvidjeti ako pogledamo u prošlost. Na primjerima društava kao što je bio narod s Uskršnjih otoka vidi se kako je degradacija okoliša povezana s padom cijelog društva. Postoje dva modela promatranja. Prema jednom je održivost krov koji drže tri stupa, ekonomija, društveno i okoliš. Sada prakticiramo takav pristup da je dopušteno učiniti nešto za okoliš samo dok je to prihvatljivo s ekonomskog gledišta. Međutim, pritom se zaboravlja da mi možemo živjeti sasvim udobno i ako je ekonomski rast jedan posto umjesto pet posto, dok bez okoliša uopće ne možemo živjeti. O tome govori drugi model, prema kojem je okoliš temelj, a ekonomija i društvo stupovi na kojima se nalazi krov, održivost.

^{Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.}